Nakon desetljeća posvećenosti obrazovanju i generacijama učenika, profesorica Milošević odlučila je zatvoriti jedno poglavlje. To je učinila u svom stilu - zagolicavši javnost na svom Facebook profilu gdje je objavila atraktivnu fotografiju u kupaćem kostimu u pitalicu koju prenosimo u cijelosti:

"Na kraju ove školske godine idem u mirovinu. To ne znači da ću se "smiriti", to znači da želim istražiti i druge mogućnosti. Koji su razlozi, prepoznat ćete sami:

a) nemam više energije
b) ne trpim djecu
c) užasavam se 1b i gužve
d) opterećuje me sve ovo novo u nastavi
e) opterećuju me pravilnici, zakoni, sastanci, usuglašavanja, štrajkovi... od čega nema ništa jer djeca sve manje znaju
f) ubija me profesionalna ljubomora mediokriteta koji na sve moje radnje imaju prigovor, a sami ne rade ništa
g) ne mogu više gledati ni slušati licemjerje, nepravdu, lažnu sliku u javnosti, podmetanje, zle komentare pred djecom, ulizivanje, zavist, tračeve o sebi, širenje otrova okolo...

Kažu mi djeca da je na maturi uvijek odgovor C. Sigurna sam da znate bolje od toga", napisala je profesorica hrvatskog jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi Dubrovnik Maja Milošević. 

Tragom toga pokušali smo saznati odgovor i pitali smo - koji je to razlog odlaska u mirovinu i što želi poručiti za kraj.

"Od svih ponuđenih odgovora zašto idem u mirovinu, sigurno nije onaj da više nemam energije, jer svi znaju da toga imam i previše, i onaj da ne trpim djecu, što je zapravo smiješno. Djeca su ta koja su me održala „u životu“ kad mi je bilo najteže, koja su me uvijek u svemu podržavala i koja su me toliko naučila o modernim nastupima na društvenim mrežama, o ponašanju u javnosti, o tehnici. Njihovo razmišljanje pomoglo mi je prebroditi ova nova, surova vremena. Pogotovo su me naučila novoj pedagogiji – da djetetu s problemima u ponašanju treba dati milijun prilika, a ne samo slijediti papire i nalaze. Nikad ne znaš što to dijete proživljava doma i zašto se tako ponaša", pojasnila je profesorica Maja.
Dodala je kako su svi drugi odgovori istiniti su u određenim postocima, a najtočniji odgovor je da je sam zasićena.
"To, valjda svatko, razumije", dodala je.

"Sve ovo drugo što ostavlja dojam ogorčenosti zapravo je realnost koju doživljavaju svi na svojim radnim mjestima. Ono što sam navela zapravo se događa u svim firmama, državnim ili privatnim. Stvar je u pristojnosti i kolegijalnosti jer bez toga ništa ne ide naprijed. Većinom sam dobila pozitivni povrat na radnom mjestu: poštovanje, dobru volju, podršku i susretljivost. No, jedna trećina su ljudi koji u sebi nemaju ni mrvicu ljudskosti, koji su socijalno neosjetljivi, koji misle da su svi oko njih notorni glupani, koji se iživljavaju na radnom mjestu jer to doma ne smiju. Koji traže ulizivanje. Ne možeš na satu govoriti mekećućim ili krještavim glasom, ne možeš govoriti naglaskom iz svoga kraja jer ovo je Dubrovnik i djeci je nevažno tko ti je suprug, oni samo nalaze razlog za ruganje. Ali samo ako te ne vole. Ako te vole, sve ti je oprošteno. A ja sam uvijek ulazila u učionicu kao čovjek, ne kao nastavnik. Djeca su mi na rastanku rekla nešto što ću uvijek pamtiti jer to sam ja: S vama je uvijek bilo važnije u bursi nosit kupaći kostim, a ne knjige. Tisuću puta doživjela sam da mi se obrate riječima: razrednice, a to im nisam bila ili mama. Ma divno!", prisjetila se profesorica Milošević.

Istaknula je "predivne stvari" koje je doživjela.

Naime, bilo je to kad se vratila na radno mjesto u Mokošicu 1995., s djecom sam maštala o torti bez brašna s orasima.

"A nije bilo ni materijala za tortu, ni struje. Na moj rođendan netko je dao sve od sebe – takva torta bila je na stolu, a i zasviralo se i zapjevalo. Prvu državnu maturu pamtit ću po pljesku na otvorenoj sceni. Zbog straha da ne propadnu na ispitu, moja djeca pisala su godišnje po 8 eseja. Savjetnik mi je tada rekao: Nemam ništa protiv dok oni nemaju ništa protiv. I onda je došla ta matura kad su doživjeli pozitivni šok – shvatili su da esej imaju u malom prstu. Kad je sve prošlo, zvali su me ispred škole da im se pridružim, a kad sam izašla, oni su mi zapljeskali. Bez riječi. Bilo me je sram, plakala sam od ganuća. Shvatili su zašto smo sve ono uporno radili te 4 godine. Iako su svjedočili tome, nitko od kolega to nije komentirao. A ne znam kad je itko od njih to doživio. I inače, taj muk najčešći je odgovor na uspjehe kolega koji ostvaruju moćne rezultate. Tako je teško reći: Čestitam! Osim ako si u grupi mediokriteta koji jedni drugima čestitaju ako maknu stol s mjesta A na mjesto B. Grupiranje je najčešći potez preživljavanja ako nisi u stanju sam prebroditi svoj radni vijek, ako si nesposoban. A ja sam uvijek bila sama. To je teži put, ali je osjećaj predobar. Previše sam sjajila, to je bio moj problem. To ih je nerviralo. Moraš biti kao i drugi. Ne mogu! Djeca su mi jednom rekla da sam ja kao lik s Picassove slike – iskačem iz okvira", priča kroz smijeh dubrovačka profesorica.

Na kraju, dodaje ona, izlazim iz ove priče prejaka i premoćna.

"Ostavljam iza sebe svjetlucavi trag. To što sam izvan radnog mjesta doživljavala samo poštovanje i divljenje (npr.: Gospođa Maja, pomozite mom djetetu. O vama se govori – ako ti Maja uzme dijete, to ti je siguran uspjeh), puno je jače od onoga što sam doživljavala na svom radnom mjestu – nepoštovanje, nedostojanstvenost, izbjegavanje pogleda kako se ne bismo trebali pozdraviti... Neki tu ljubav, to poštovanje, taj osjećaj moći nikad neće imati. A ja sam ispunjena. Zato mi ne treba nikakav poklon za odlazak u mirovinu. Sve što sam željela, to sam i dobila. Od dobrih ljudi i dobre djece. Ne želim omogućiti ovoj trećini negativaca da s 20 eura priloga operu svoju savjest. Ako je uopće imaju", zaključila je za Dubrovački dnevnik profesorica Hrvatskog jezika i književnosti Maja Milošević.

A.Č.