TATA JE TATA U njihove akcije uključuju se i kolendari, pomažu potrebitima, ali i poručuju: ‘Pomažu i oni nama jer smo zbog njih bolje osobe!’
Još lagano euforični zbog posljednje akcije, a itekako umorni, članovi udruge Tata je tata Matko Saltarić, Ivica Hajdić i Damir Raguž ipak su našli vremena kako bi u razgovoru napravili svojevrsnu retrospekciju godine na izmaku.
A kako početi nego s onim u što su u posljednjim danima uložili jako puno energije? Maren(daj) za Darija naziv je akcije u kojoj su, spravljajući marende, prikupljali sredstva za dječaka s Korčule koji je već imao 17 operacija, a novac mu je bio potreban za 18.. Sretno naglašavaju da je akcija prošla i više nego uspješno.
„Čak i po završetku akcije, Turistička zajednica Slano se priključila, vođena gosparom Slavenom Zvonom. Bilo je organizirano humanitarno događanje, pjevale su klape, a prikupljeni iznos su proslijedili za Darija. Nešto zanimljivo – djeca s Mljeta su skupila 850 eura kad su kolendavala. Pola od toga su dali za Dom Maslina, a pola za Darija! Na Šipanu su se također skupili, napravili događaj i prikupljali novce za Mihaela, dječaka koji ima problema s vidom, za kojeg smo također imali akciju. Poanta svega je da se dobro lako širi!“, ponosno priča Hajdić.
„Jednostavno se dogodi sinergija. Netko napravi manju, netko veću akciju. Nama nekad više znači da su naša djeca kolendavala i sve što su uspjela zaraditi daju za liječenje drugog djeteta, tih nekoliko stotina eura je veće od svih milijuna“, nadovezuje se Saltarić.
A puno je još priča koje dokazuje da se dobra djela brzo zakotrljaju.
„Svake godine u Crkvi svetog Vida u Trstenom se održava dječja priredba, nastupaju u primorskim nošnjama. Ove godine na tom događaju su skupljali za Darija, iskoristili priliku što su se okupili za dobro djelo i skupili nekih 1000 eura“, priča Raguž.
DOBROTE NIKAD NE MANJKA
Naglašavaju da je bilo „milijun“ mikro-akcija koje su se priključile onima udruge. Ono oko čega su imali bojazan jest činjenica da su organizirali dvije velike akcije u kratko vrijeme. Zapravo – nisu htjeli biti dosadni, ali s druge strane, nisu mogli zatvoriti oči pred teškim životnim situacijama. No, dobrih ljudi ima dovoljno, pa i za dvije velike akcije u kratkom vremenu!
„Oko 60 volontera je sudjelovalo u posljednjoj akciji Maren(daj) za Darija. To je nevjerojatno. Oduševila me volja ljudi, od kojih sam neke potezao za rukav na ulici i govorio – treba mi pomoć idućih pet dana! Došli su, od prvog do zadnjeg momenta su stajali s nama u kuhinji ili dostavljali do Pila marende, razvozili ih po gradu, bili na štandovima… Čudo kako su ljudi reagirali i kako im ništa nije bilo teško!“, priča Saltarić.
Posebno dirljiv bio je jedan susret koji je uključivao Darijevu majku, Dijanu Šain.
„Dijana je došla do kuhinje kako bi ekipi donijela pića, slatkiša, zahvalila i pomogla. U kuhinji je bio Dragan kojeg sam potegnuo za rukav i doveo u kuhinju, odgodio je put u Sarajevo i bio ‘meštar od prikala’. Odrastao je u Domu Maslina, baš kao i Dijana. U trenutku kad je došla, vidjeli su se kroz prozor i nisu mogli vjerovati – on da je dio akcije za nju, a ona da on priga prikle! A zajedno su odrasli. Bio je to prekrasan momenat“, kaže Saltarić.
Toliko dojmova, a pričamo samo o posljednjoj akciji. A bilo ih je još puno.
„Radili smo i akciju za Mihaela Bošnjaka koji je imao dvije teške operacije očiju, s neizvjesnošću za dalje, sa samohranom majkom u teškoj situaciji, kojoj smo trebali pomoći da ‘stane na noge’. Bili smo i u Vukovaru, gdje radimo akciju svake godine s dječjim vrtićima. Tu nam najviše pomogne DV Pčelica, organiziraju sajam na kojem su ove godine skupili 3400 eura. Mi te novce nosimo u Vukovar za udruge za djecu s posebnim potrebama i osobe s intelektualnim teškoćama, a novce smo dali i za jednu nepokretnu curu o kojoj 24 sata brinu roditelji i nalaze se u jako teškoj situaciji. Također, pomogli smo i obitelji koja je inače s Korčule, a u Vukovaru su s dvoje djece u Leptirićima na tretmanu za djecu s posebnim potrebama“, kaže Hajdić i prepričava kako su reakcije obično pune suza i beskrajne zahvalnosti.
EKIPA I ZA ZAPJEVATI „SRETAN ROĐENDAN“
Akcije iza sebe redovito kriju dirljive i posebne priče.
„Ja sam ostvario prvi kontakt s majkom Mihaela Bošnjaka, Teom Bošnjak. Rekla je da ima troje djece i tražila je brašno, rizi i mlijeko. Nije tražila novac. Rekla je da nema ništa u novčaniku, da nemaju što jesti, pitala isključivo za spenzu. Kad je spomenula da ima bolesno dijete koje mora u Zagreb na operaciju, odmah smo se organizirali. A Mihaelova sestra je par dana nakon toga slavila 4. rođendan, što smo vidjeli kao priliku. Tortu nam je napravila Dubravka Falkoni, skupilo nas se 15-tak i pošli smo je iznenaditi s gitarama. Nije nam dala da odemo!“, s osmijehom priča Raguž. Rođendan je nekoliko dana nakon slavio i Mihael, za kojeg je upravo na taj dan pokrenuta akcija. Obitelj je tako, iz situacije da nemaju što jesti, došla do toga da su „mirni“ skoro pa dvije godine.
Održali su i tradicionalnu akciju „Božić prije Božića“, u kojoj članovi udruge idu u spenze za potrebite obitelji. I to za mjesec dana, uz neophodne poklone za djecu. A pomoć stiže – gdje god treba.
„Obilazimo i bošnjačke obitelji i to nam je drago, apsolutno ništa ne gledamo, čovjek je čovjek. Nisu nam bitni ni vjera ni nacija. Kome god treba pomoć, tu smo“, kaže Hajdić.
Kažu i da udruga okuplja ljude svih mogućih svjetonazora, koji dolaze iz svih mogućih sfera života.
„Na Facebooku imamo oko 1500 članova, ali imamo i Viber grupu, gdje nas je tridesetak. Od tih tridesetak, 20 ih je realno aktivnih. Ali i da je dvoje ljudi, dobro je! Kad organiziramo akciju prenesemo ostalima i po potrebi se uključuju“, objašnjava Hajdić.
U posljednjim akcijama na neki način su i „otvorili vrata“ udruge, pozivajući i ostale da se priključe, kako bi vidjeli kako to izgleda, da osjete pozitivnu atmosferu i žar koji nosi humanitarni rad.
„Nama vjetar u leđa daje i kad vidimo sto komentara na društvenim mrežama za to što radimo. Koliko god to nekad izgleda kao samohvala, mi moramo, bez obzira što možemo dobiti i loše komentare, biti transparentni. Sve što napravimo, to i objavimo. Većinom smo operativci, spremni skočiti na ho-ruk, ali trebao nam je čovjek koji će to sve posložiti. Dogodio nam se tako Ivan Grizelj, kojega moramo istaknuti. On vodi ‘papirnati dio’ udruge i jako je striktan, ne želi da jedan euro pođe iz udruge, a da nije pokriven. I to je bitno, da imaš čovjeka koji je jako odgovoran, koji se isključivo bavi time i pomogao nam je da napredujemo“, objašnjava Hajdić.
BITNI SU SVI, PA I ONI KOJI DAJU PET EURA
Ne smijemo preskočiti ni stipendije, koje dodjeljuju zahvaljujući umjetnicama i umjetnicima koji doniraju svoja djela, a onda se organizira humanitarna aukcija slika.
„Slike dajemo na dražbu, gdje nam se javljaju poduzetnici i ljudi na osnovu kojih mi ovo sve i radimo. Mi smo neka vrsta medijatora. Prošle godine smo skupili za deset stipendija, a ove godine za 22 stipendije! Mjesečno dobiju 140-150 eura kroz cijelu godinu. Radi se o djeci bez roditelja, u teškoj ekonomskoj situaciji i slično. Nekoj djeci to je stvarno spas, jer može pokriti plaćanje studentskog doma koji je 100 eura ili srednjoškolskog doma, koji je 80 eura. Neki misle da je to jednostavno, ali radi se opet o povlačenju za rukav“, govori Hajdić i naglašava kako posebno žele zahvaliti udruzi Lopud. Naime, od humanitarne vatrograsne utrke za Gorana Komlenca svake godine uplate dio sredstava, a ove godine radilo se o iznosu od 10 tisuća eura, što je pošlo potrebitim učenicima i studentima.
Teško je pobrojati sve akcije kroz godinu, ali uz ove nabrojane, veće, bilo je 28 manjih. Često „ulete“ one neplanirane, na koje se ne mogu oglušiti. Naglašavaju da izbjegavaju davati novce, već pokriju potrebe – bilo da se radi o spenzi, odjeći ili primjerice plaćanju računa.
„Udruga Tata je tata je sama po sebi nebitna, da nema ljudi od onih najmanjih, poput kolendara i penzionera, koji nam uplate pet eura, pa do poduzetnika koji se uključe u akcije donacijama, ne bi bilo ni nas. Znamo da smo dosadni jer se pojavljujemo svugdje, ali te donacije, ti ljudi zapravo nas drže. Isključivo smo medijatori, moramo pokazati ljudima gdje su novci pošli“, objašnjava Saltarić.
Naravno, i sami se mijenjaju i napreduju kroz godine.
„Preko 20 puta smo išli na Banovinu, obnovilo se nekoliko kuća preko naše udruge, a jednom smo samohranom ocu kupili kuću. Kako je sve išlo dalje, nismo mogli funkcionirati kao Facebook grupa, pa smo prešli u udrugu“, kaže Hajdić, dok Saltarić objašnjava da je dosta pomoći stiglo i iz njihovog vlastitog džepa.
„Kad god idemo negdje, nikada s računa udruge ne uzimamo novac za troškove putovanja i smještaja. Mi se nađemo ujutro, napravimo svoj fond s našim novcima i idemo dalje. Hoćemo tu biti čisti. Ako je netko namijenio 50 centi za liječenje djeteta, ne želim da ga mi trošimo na gorivo. Naša je volja da idemo gore i to je naš osobni i privatni trošak. A ono što je skupljeno ide u punom iznosu do planirane adrese“, kaže.
IZGUBLJENA POTREBA ZA KUKANJEM
Kao najveću akciju ističu onu za Opću bolnicu Dubrovnik.
„U razgovoru s doktorom Stojanovićem, otkrio nam je da rade u uvjetima koji nisu primjereni današnjem vremenu i kako bi im pomogao endoskopski stup na kojem se radi više operativnih zahvata, koji smanjuju smrtnost, bolnost, bolovanja… Velika ušteda sustavu. Lomili smo se oko toga, ljudi su nam govorili zašto skupljamo za državnu bolnicu, ali zapravo iza svake naše akcije stoji pitanje – bi li to trebao netko drugi raditi? Pa smo rekli – idemo srcem, idemo napraviti nešto dobro za naš grad, bolnicu, zajednicu“, kaže Hajdić dok Raguž naglašava da ni u kojem slučaju udrugu ne žele ispolitizirati, jer smatraju da će tako iznevjeriti građane.
Za bolnicu je kupljen i laser, a cjelokupni trošak bio je oko 108 tisuća eura. No, pored tog iznosa, ostao im je i „višak“ od skoro 23 tisuće eura, koji su donirali udruzi Saudade, Maji i Mirku Andriću, za njihovu akciju 24 sata bez kompromisa, za kupnju novog inkubatora.
Djelovanje u ovakvoj humanitarnoj udruzi uključuje i suočavanje s brojnim teškim slučajevima.
„Emotivno jako crpi, ne može se nitko odcijepiti od sudbina ljudi i biti ‘kocka leda“. Ali s druge strane, i puni. S naše strane je to možda malo i sebično, jer mi sebi ovako napunimo dušu i baterije. Bez obzira koliko si umoran i koliko te emotivno iscrpilo, rastužilo, možda si žrtvovao i svoje osobno vrijeme, postoji i ta druga strana. Uvijek kažem da našim ženama treba dignuti spomenik! Drugačije je kad znaš da si uspio poboljšati nečiji život, da neko dijete zbog tebe nije gladno, da se može nadati boljem životu, to nevjerojatno puno vrijedi. Kao i činjenica da si ‘zarazio’ nekoga time i da sutra on pita – što mogu pomoći? Osobno me i prizemlji. Jer čovjek uvijek, bez obzira koliko ima, hoće još. Uvijek težiš nečemu i uvijek si nezadovoljan. Onda kad tako nešto napraviš, rečeš sam sebi – hvala ti Bože, svemiru, ili u što god vjeruješ, što mi je dobro gdje sam. Dođeš doma, zagrliš djecu, poljubiš, stavi te u duševni balans u kojem shvaćaš da se nemaš na što požaliti“, objašnjava Saltarić.
Što se tiče budućih planova, jedan od prvih će biti učlanjenja u udrugu, jer članarine osiguravaju održavanje manjih akcija poput Božić prije Božića. Onda će već uslijediti nova aukcija slika.
„Ja se budim s „Tatama“ i idem spavati s njima. Prva poruka mi bude – što ćemo s ovima ili onima? A onda pitanje kad ćemo se naći. To je prešlo u jedan ozbiljan projekt. I čini nas boljim ljudima. Usmjeri nas na to što je u životu bitno i činjenicu da nas nije sve život isto ‘gledao’. Nevjerojatno je kad znaš da si na desetke ljudi podignuo, pružio im šansu za život, omogućio da danas-sutra mogu funkcionirati. Mnogi već funkcioniraju, oni kojima smo prije pomagali sada pomažu. To je fenomenalno. Dobra smo ekipa, različiti smo, nismo uvijek istog mišljenja, ali nas uvijek vodi zajednički cilj – pomoći nekome i to je to!“, zaključuje Hajdić.