Automobil proizveden u studenom ’33. godine je dao potpuno rastaviti, do posljednjeg šarafa, a zatim ga je šest godina strpljivo obnavljao, naručujući dijelove iz Engleske i ponovno ga sastavljajući korak po korak. Danas je taj Austin 10/4 s motorom od 1100 kubika i 20 konja, primjer kako se upornošću i strpljenjem može sačuvati vrijedan dio automobilističke baštine.

Daleku povijest svog Engleza Nikola Pendo ispričao je za Dubrovački dnevnik.

„To je bio auto od pokojnog Pera Limunade, a nakon što je on umro, kupio ga je njegov nećak Ivica Miljković. Imao je u planu restaurirati ga, ali nije imao ni mogućnosti ni vremena. To je bio period iza rata. Doveo ga je na Rašicu gdje je živio, kasnije u Trnovicu, i tu je auto stajao na ledini. Bio je već prilično raspao, pa je i ono što je na njemu vrijedilo s vremenom propalo. Poslije toga odveli su ga u Konavle i tada sam se dogovorio s Ivicom da ga kupim“, prisjeća se Nikola, koji je automobil kupio u siječnju 2020. godine.

OBNOVA NIJE BILA JEDNOSTAVNA

Od tada je prošlo gotovo šest godina do trenutka kada se mogao opušteno provozati svojim oldtimerom, koji danas privlači poglede na dubrovačkim prometnicama. Obnova nije bila jednostavna - zahtijevala je mnogo strpljenja, upornosti i ljubavi kako bi se automobil doveo u vozno stanje. Nikola priča kako ga je doveo u garažu Hrvoja Lovrića Čička u Peytonu, gdje je započelo rastavljanje. Kao olakotna okolnost pokazalo se njegovo navegavanje, jer je šest mjeseci bio na brodu, a šest kod kuće, pa nije žurio. Veliki posao, kaže, odradili su Čičak i njegov meštar, koji su automobil pripremili i piturali. Dijelove je naručivao iz Engleske.

„Slagao se dio po dio, tako da je auto bio potpuno rastavljen do posljednjeg šarafa. Prvo se pjeskarila šasija koja je sastavljena s trapovima, potom se radilo na karoseriji, a kada je ona dovršena uslijedilo je lakiranje, pa motor, koji sam radio kod Ivice Burđeleza“, priča Nikola.

Najzahtjevnije je bilo čekanje dijelova.

„Dogodilo bi se da nešto naručim, odem na brod, vratim se, a to još nije stiglo. Nije bilo lako ni naći meštra, jer je jedan dio posla radila jedna osoba, a drugi druga“, kaže danas kroz smijeh Nikola Pendo.

„Većina dijelova došla je iz Engleske jer sam član Austin 10 Driver Cluba, pa imam određene pogodnosti poput povoljnijih dijelova i savjeta. U Engleskoj je ostalo desetak tisuća ovakvih automobila. Riječ je o seriji čija je proizvodnja počela 1932., a završila 1947. godine. Ukupno je napravljeno gotovo 300 tisuća automobila Austin različitih modela“, otkriva nam neke povijesne činjenice o svom kabrioletu s četiri sjedala i četiri brzine.

Iako obnova nije tekla glatko, Nikola kaže da je već pri prvom susretu imao jasnu viziju.

NIJE ODUSTAJAO

„Želio sam da bude tamnozelene boje s crnim blatobranima. Iako su mi mnogi govorili da je to hrpa ruzine, da sam lud i da to nikad neću napraviti, nisam odustajao. Evo, napravio sam ga za šest godina“, ponosno ističe Nikola, koji se u 'novom' automobilu prvi put provozao u siječnju 2025. godine. Tada je napravio đir od Peytona do Medareva i natrag, a nedavno je odradio i nekoliko vožnji po Lapadu te se zaputio do Zatona na druženje Oldtimer kluba Dubrovnik.

Za jednog 'starca' od 90 i više godina, kaže, to je popriličan napor.

„Ne mogu opisati taj osjećaj kad se vozim s njim… To je star i spor auto koji kad vidi uzbrdicu, prepadne se prije mene“, uz smijeh govori Nikola.

Opisao je i kako izgledaju pripreme prije vožnje.

„Oldtimer nije kao novo auto - sjedneš i ideš. Ovdje prije svake vožnje moraš provjeriti ulje, vodu, podmazati ga, zagrijati… To nije auto za svaki dan, da ideš u spenzu, po djecu u školu ili na posao. To je auto za povremenu vožnju ili odlazak na skup oldtimera. Ta okupljanja su lijepa, napravimo đir, podružimo se, uslikamo i idemo doma. Upravo je za to ovaj auto“, objašnjava.

Najbliži doživljaj vožnje, kaže, sličan je vožnji Fića koji je automobil njegove mladosti.

ISPUŠNI VENTIL KOJI MNOGO KOŠTA

„Čak Fićo ima hidraulične kočnice, a ovaj moj mehaničke. Moraš početi kočiti prije nego što vidiš da ćeš stati. Srećom, ne ide brzo pa ga nije problem zaustaviti. Kao mladić sam imao Fića pa me ovo vraća u prošlost. Fićo je dosta bolje vozio nego Austin, jer ipak je razlika gotovo 50 godina u proizvodnji“, kometira.

Hobi je skup, premda Nikola ne precizira koliko ga je obnova stajala.

„Kad sam krenuo u obnovu, rekao sam da uopće neću gledati koliko košta, jer bih možda odustao. Nisam ništa zbrajao, ali da je skupo – skupo je. Uostalom, danas je sve skupo. Oldtimeri su na cijeni i s tim se mogu baviti samo istinski zaljubljenici. Ovo mi je prvi takav automobil, ali zaljubljenik sam u auta i autosport od malih nogu. Član sam kluba Dubrovnik Racing i nekad davno sam vozio utrke“, kaže Nikola.

Dodaje kako ima veliku podršku prijatelja i poznanika.

„Svatko mora imati neki ispušni ventil, pa tako i ja. Jedino mi žena prigovori da svu pažnju posvećujem autu“, smije se.

Danas mu je posebno drago što je automobil ostao u Dubrovniku.

„Sjećam se kad smo ga vozili iz Konavala u grad, čovjek sa šlepom me tri puta pitao, dok smo prolazili kroz Župu - jesam li siguran da idemo u garažu, a ne na otpad. Eto, u takvom je stanju bio moj Austin… Drago mi je da se vratio na cestu. Bio mi je izazov obnoviti ga i evo, sad sam završio“, kaže ponosno.

AUSTINA 10 SVI GLEDAJU

Kada se vozi gradom, rijetko ostaje nezapažen.

„Često mi ljudi mašu ili trube iz drugih auta, a neki se i smiju, fotografiraju. Nije svakidašnje vidjeti ovako nešto na cesti, i ja bih ga slikavao da ga vidim. Kad sam išao u Zaton, napravio sam kolonu jer sam vozio 50 kilometara na sat. Ljudi se ne ljute kad vide što je ispred njih, imaju razumijevanja. Naše su ceste baš dobre za ovakva auta jer, kad pogledam, ja vozim po propisima“, govori.

Austin 10 povezao je Nikolu s brojnim ljubiteljima iz cijelog svijeta.

„Jedan čovjek iz Engleske bio je iznenađen što je auto završio u Hrvatskoj, pa sam mu poslao slike da se uvjeri da je volan s desne strane i da je Englez original. Nisam nikad bio zagriženi ljubitelj oldtimera; zanat sam učio od Ivice Burđeleza koji je imao nekoliko oldtimera i radio na njima, pa sam to zavolio“, kaže.

Planova s oldtimerom, kaže, više nema - sve što je želio već je ostvario.

„Ima na njemu još uvijek posla, sitnih popravaka - to je takav auto da uvijek ima nešto raditi. Nemam ga namjeru prodavati, ali nikad se ne zna što život nosi. Za sada planiram ići na susrete oldtimera. Imam želju dovršiti te sitnice, ali neću žuriti. To je auto za sporiji način života, nije za biznis, nego za uživanje“, zaključio je za Dubrovački dnevnik Nikola Pendo, vlasnik Austina 10 iz 1933. godine.