Talijanski krstaš Achille Lauro  građen je pod imenom Willem Ruys. Gradnja broda je započela 1938., ali zbog dobro znanih zbivanja oko Drugog svjetskog rata na prvu vožnju zaplovio je tek 2. prosinca 1947. između Roterdama i Indonezije za poznatu nizozemsku brodarsku kompaniju Royal Rotterdam Lloyd. Ne zadugo, jer je iskrsnuo problem u Indoneziji koja je tada bila nizozemska kolonija i kako je pod Sukarnovim vodstvom već 1949. dobila neovisnost, Willem Ruys ostaje bez putnika na ruti zbog koje je i bio građen. 

Poslije sudara u Crvenom moru s brodom Oranje 1953. lakše je oštećen,  a nakon popravka preuzima liniju Rotterdam - New York. Kako ni tamo nema dovoljno putnika usput dotiče i kanadske luke, ali ni to puno ne pomaže pa je prebačen na liniju za Australiju i Novi Zeland. Kada ni to nije donijelo rezultat, nakratko plovi preko Panamskog kanala i do Floride. Na kraju je ipak bilo jasno da brod nema gdje ploviti pa odlazi u raspremu. Neočekivano ga je 1964. kupila napuljska brodarska kompanija Lauro Line. Ona ga je temeljito  preuredila za smještaj 1300 putnika na liniji za Australiju pod novim imenom Achille Lauro u čast osnivača  i vlasnika kompanije.

Od 1973. Achille Lauro plovi na kružnim putovanjima po Sredozemlju. Od 1977. počinje često posjećivati i Dubrovnik. Willem Ruys / Achille Lauro od same izgradnje 1947. te do potonuća 2. prosinca 1994. pored somalijske obale nakon požara, je bio loše sreće. Stalno je imao požare, sudare, plovio nerentabilno s malo putnika, bio u raspremi te bih sad to sve preskočio i vratio se u 1985. godinu.

Otmica u Egiptu

Događaj koji će obilježiti najpoznatije stradanje broda ACHILLE LAURO počeo se zbivati 7. listopada 1985. godine u Egiptu. Nakon što je toga dana na redovitom kružnom putovanju iskrcao oko 700 putnika u Aleksandriji na razgled piramida u Gizi brod je s preostalih 400 putnika i članova posade nastavio plovidbu za Port Said gdje su se izletnici ponovo trebali ukrcati. Ubacivši se neopaženo na brod, petorica Palestinaca, članova Arafatova PLO-a pod vodstvom Abu Abbasa, preoteli su ACHILLE LAURO i zaprijetili njegovim uništenjem ako se iz zatvora u Izraelu ne oslobodi 50 njihovih suboraca. Bila je to prva otmica putničkog broda u povijesti pomorstva. Brod je doplovio u Siriju koja ne dozvoljava sidrenje u svojim teritorijalnim vodama, a kada je to isto učinio i Cipar, ACHILLE LAURO se ponovo vratio u Port Said. Da bi dokazali da doista misle ozbiljno, otmičari su ubili i u more u invalidskim kolicima bacili 69-godišnjeg američkog Židova Leona Klinghoffera na očigled supruge Marilyn kojima je ovo putovanje bilo posvećeno godišnjici vjenčanja. Kada je egipatska vlada nakon dugotrajnih pregovora udovoljila zahtjevima otmičara, oni su 10. listopada s broda prebačeni na jedan remorker s kojim su učinili trijumfalni krug u luci Port Saida. Pobjedonosno su se ukrcali u Boeing 737 kompanije Egypt Air i poletjeli po svim dostupnim izvorima prema Tunisu. Ipak najvjerojatnije prema Zagrebu jer je zračna luka Pleso u to doba bila mjesto svih razmjena PLO-ovih talaca. Međutim, slavlje otmičara nije dugo trajalo jer su četiri američka lovca F-14 Tomcat s nosača SARATOGA po nalogu predsjednika Reagana presrela zrakoplov i prisilili ga sletjeti u Cataniju na Siciliji. Otmičari su uhvaćeni, a SAD su od Italije zbog brutalnog ubojstva američkog građanina tražili njihovo izručenje. Na to Italija nije pristala tumačeći da je kažnjivo djelo učinjeno na talijanskome brodu kao dijelu talijanskog državnog suvereniteta. Neočekivano, zbog proceduralnih razloga, Talijani su oslobodili otmičare. To je prouzročilo krizu međudržavnih odnosa između SAD i Italije te duboku krizu talijanske vlade nakon koje je premijer Bettino Craxi morao podnijeti ostavku.

Nosač zrakoplova USS Saratoga (CV-60) je bio u sastavu Američke ratne mornarice i jedan od nosača klase Forestal. Bio je to šesti brod u službi koji je nosio ime Saratoga, ovaj konkretno od 1956. do 1994. kad je povučen, dugo godina mu se nije znala sudbina. Predložen je bio za brod muzej, ali ipak završava izrezan u Brownsvilleu u Teksasu i svi tragovi mu nestaju završno s datumom 31. ožujka 2019.

Egipatski predsjednik Hosni Mubarak je odlikovao pilota egipatskog Boeinga 737 zahtijevajući američku ispriku. Jaser Arafat, pozvan je da govori u generalnoj skupštini UN prigodom njene 40. obljetnice. Nazvao je američku akciju piratskim aktom. Kasnije je jedan talijanski sud osudio trojicu otmičara na kazne zatvora od 15 do 30 godina, a Abbasa u odsutnosti na doživotni zatvor, jer je među prvima priznao patriotske motive, a Abbasu je osuda protumačena kao samovoljni politički akt s ciljem slabljenja utjecaja Jasera Arafata. Abu Abbas je uhićen ponovo tek 2003.godine u Iraku za vrijeme angloameričkog napada na režim Sadama Huseina, a 2004. misteriozno umire u američkome zatvoru.

Saratoga je tada plovila u Dubrovnik

Ali jedna druga kriza, koju je ovaj događaj prouzročio nama je bila daleko zanimljivija. Naime, nosač zrakoplova SARATOGA je u vrijeme otmice bio u plovidbi prema Dubrovniku, kada je dobio nalog da njegovi avioni presretnu egipatski Boeing 737, zato je i zakasnio u Dubrovnik, kamo je plovio u prijateljsku posjetu. Međutim, tadašnja Vlada je uputila protest zbog njegova uplovljenja jer je međudržavnim pomorskim pravom bilo predviđeno da ratni brodovi Sjedinjenih Država ne mogu doći u prijateljski posjet ako su prethodno sudjelovali u nekoj ratnoj operaciji. Za tadašnju službenu politiku, bilo kakav napad na PLO Jasera Arafata značilo je ratnu operaciju. Ali, Amerikanci se na to nisu puno obazirali, već su doplovili do sidrišta pred Lokrumom i tu ostali do planiranog dana odlaska. Usput je posada prateće krstarice na vezu u Gružu ugasila i jedan požar na Strinčjeri, zadivivši dubrovačko pučanstvo svojom vrhunskom protupožarnom tehnikom i besprijekornom obukom.

ACHILLE LAURO je u gruškoj luci imao ukupno 16 uplovljavanja s kojima je u Grad doputovalo oko 16 tisuća putnika. Nakon njegovog stradanja brodarska kompanija Lauro Line se ugasila, ali kompanija je promijenila ime u MSC Cruises sa sjedištem u Švicarskoj, a njihovi brodovi i dalje su česti gosti našega Grada.

ACHILLE LAURO nakon ove nesretne avanture nastavlja sljedećih devet godina ploviti na kružnim putovanjima Sredozemljem. Sukladno svojoj zloj kobi, nakon što je 30. studenog 1994. oplovio Rt Dobre Nade, zahvatio ga je požar u strojarnici koji se brzo proširio na cijeli brod. Preživjelih 1100 putnika i članova posade spasio je panamski tanker Hawaiian King pri čemu je smrtno stradalo dvoje putnika. Brod je konačno potonuo 2. prosinca na oko 15 milja od somalijske obale, na isti dan na koji je prije 47 godina i započeo svoju prvu vožnju.

Jedan od najnesretnijih putničkih brodova svih vremena tako je skončao svoje brojne bremenite plovidbe uz istočnu obalu Afrike. Imao je 23951 GT, dug je bio 192 metra i prevozio je oko 1600 putnika i 400 članova posade brzinom od 23 čvora.

ACHILLE LAURO je često posjećivao Dubrovnik a uz njega su, kao što se vidjelo doživljene i brojne zanimljive zgode vezane za njegove ne baš sretne plovidbe. O otmici broda snimljen je i film „Voyage of Terror„ u kojem je glavnu ulogu odigrao poznati američki glumac Burt Lancaster. Olupina broda se dugo opirala moru, a neki njegovi dijelovi su još i danas vidljivi nasukani u jednom plićaku Indijskog oceana.

ACHILLE LAURO je u gruškoj luci imao ukupno 16 uplovljavanja s kojima je u Grad doputovalo oko 16 tisuća putnika. Prvi put je s 925 putnika doplovio u Dubrovnik 23. rujna 1977.godine na proputovanju s Krfa prema Veneciji te povratno 25. rujna kada s 969 putnika odlazi za Pirej. I sljedeće je 1978.godine na istoj ruti doplovio 26. rujna s 865 putnika i 28 rujna s 1002 putnika, kada je kao prvi putnički brod u povijesti kružnih putovanja u grušku luku doveo preko tisuću putnika. Doduše, prije njega je to učinio i brod FRANCE, ali sa sidrišta, jer zbog svoje veličine nije mogao uploviti u Gruž. U 1980. godini dolazi četiri puta, a 1981. dva puta. Dugo ga potom nema, sve do 22.rujna 1988.godine. Te godine uplovljava još tri puta. Posljednji put u Dubrovnik dolazi, zajedno sa ANGELINOM LAURO 23. listopada 1990. godine u 8:00 sati ujutro. S veza broj 16 na Kantafigu istog je dana za sva vremena isplovio u 13:00 sati i više se u dubrovačke vode nikada nije vratio. Rastanak je svima najavio crne oblake na horizontu. Nedugo iza toga, Dubrovnik počinje doživljavati najteže trenutke u svojoj višestoljetnoj povijesti, a ACHILLE LAURO nepovratno tone u oceanske dubine.

Za tadašnju službenu politiku, bilo kakav napad na PLO Jasera Arafata značilo je ratnu operaciju. Ali, Amerikanci se na to nisu puno obazirali, već su doplovili do sidrišta pred Lokrumom i tu ostali do planiranog dana odlaska. Usput je posada prateće krstarice na vezu u Gružu ugasila i jedan požar na Strinčjeri, zadivivši dubrovačko pučanstvo svojom vrhunskom protupožarnom tehnikom i besprijekornom obukom.

Osoba, koja je u to vrijeme po službenoj dužnosti bila zadužena pratiti ovaj slučaj, a koja je iz razumljivih razloga željela ostati anonimna, ispričala nam je zanimljive detalje oko otmice broda ACHILLE LAURO. Naime, Abu Abbas je nakon oslobođenja na Siciliji redovnom linijom JAT-a doputovao zrakoplovom iz Rima u Dubrovnik. Tu je, zajedno sa trojicom tjelohranitelja, odsjeo u hotelu Belvedere, gdje je ostao oko tri mjeseca. Tada mu je tadašnja Vlada, pritisnuta američkim dokazima, bila primorana otkazati gostoprimstvo i protjerati ga iz zemlje. Iznenadnom akcijom tadašnjeg SUP-a, Abbas i tjelohranitelji su uhićeni u svojim hotelskim sobama, odvedeni u zračnu luku u Čilipima odakle su prvim zrakoplovom transportirani u Poljsku. Cijeli je slučaj izazvao diplomatsko zahlađenje odnosa Jugoslavije sa SAD-om, ali je kasnije zbog viših interesa isto tako brzo bio i zaboravljen. Nakon stradanja broda Achille Lauro  brodarska kompanija Lauro Line se ugasila, ali kompanija je promijenila ime u MSC Cruises sa sjedištem u Švicarskoj, a njihovi brodovi i dalje su česti gosti našega Grada.