Krajem prošlog tjedna u organizaciji udruge DUSAB održana je sjajna Javna tribina „Pristup i prehrana za osobe s demencijom“, u sklopu projekta Edukativne radionice/tribine za stručne njegovateljice i skrbnike oboljelih od Alzheimera i ostalih demencija koju financira Grad Dubrovnik. Iskoristili smo priliku, te popričali s akterima skupa o mogućnostima poboljšanja kvalitete života osoba s demencijom u Dubrovniku i okolici, kao i članovima njihovih obitelji, koje također prolaze veliku patnju.

Katijana Harašić, europska licencirana trenerica integrativne validacije koja dugi niz godina radi s osobama s demencijom u Švicarskoj, kaže kako je prvi korak neprekidna edukacija.

-Ima u Hrvatskoj dosta edukatora, ali malo njih dolazi iz prakse. Nije važno zašto je osoba dementna, nego što ona osjeća. Treba biti ljudski pristup, pokušati shvatiti njene osjećaje, pokušati razumjeti zašto osoba od 80 godina plače i moli da ju pustimo da ide doma, jer je mama čeka, iako to nema veze s realnošću. U tom trenutku ne plače ispred nas žena od 80 godina, nego dijete. Da ona zna u toj situaciji da ima 80 godina ne bi plakala. Osobe s demencijom imaju unutarnje svjetove, koji su za njih stvarni, a kojima se mi moramo približiti - ističe Harašić, te dodaje da najbolji način da im se približimo je da radimo biografije osoba s demencijom, pogotovo senzorne biografije.

Drugim riječima, važno je znati što je osoba s demencijom prije radila, što je voljela, što ju je uzrujavalo, što je voljela jesti, koje su joj bile navike…

-Kod osoba s demencijom, to je jasno, gube se kognitivne sposobnosti. Međutim, ako je osoba čitav život bila savjesna i točna u ispunjenu svojih obaveza, to joj isto ostaje i u demenciji. Tako da, ako nam se dogodi situacija, gdje osoba od 80 godina traži da ide doma, jer je mama čeka, a koja je primjerice čitav život bila savjesna i točna, mi joj ne smijemo govoriti da to nema veze s realnošću, nego joj primjerice kazati: „Draga, vidim da vam se jako žuri i znam da ste čitav život bili točni i savjesni“. Tek kada se osoba s demencijom malo smiri, onda joj se možemo obratiti s nečim što ima veze s realnošću – opisuje Harašić tehnike pomoći osobama s demencijom koje su pune poštovanja i razumijevanja.

Vrlo je važno, dodaje stručnjakinja, promijeniti stav rodbine i javnosti da to nisu dementne osobe koje zaboravljaju i zločeste su, nego osobe koje su bolesne, kao i od bilo koje druge bolesti. Nažalost, često se prema ovim osobama ljudi odnose riječima: „Ma pusti ti njega, on ti je dementan“. To je isto kao da netko kaže: „Ma pusti ti njega, on ti ima rak“.

-Prvo i osnovno je da se prema oboljeloj osobi odnosimo upravo tako, kao prema osobi. Osim toga, za poboljšanje kvalitete života osoba s demencijom postoje tehnike bazalne stimulacije, multisenzorne sobe, poboljšanje prehrane… Treba im pomoći s više strana, multifunkcionalnim pristupom – naglašava Harašić.

Pitamo je gdje ponajviše griješi hrvatski medicinski sustav i kako ga poboljšati?

-Vrlo je važno neprekidno educirati medicinske sestre i njegovateljice o ovome što smo gore pričali. Kod nas to još uvijek nije slučaj. Osim toga, veliki je problem što su u domovima za starije osobe s demencijom pomiješane s drugima. One bi trebale imati posebne odjele. To je jako važno. Također, na tim odjelima za demenciju trebalo bi im osigurati radne terapije u skladu s njihovim biografijama – napominje.

Je li bolje osobu s demencijom ostaviti kod kuće ili je smjestiti u dom? Naravno da obiteljima nije lako brinuti se o dementnim  osobama uz sve svoje obaveze, prije svega posao.

-Dok se članovim obitelji mogu brinuti za osobu, dobro je da je kod kuće. Ali bolest napreduje, te dođe do stadija kada to nimalo nije lako. Tada je dom bolje rješenje, naravno, ako su djelatnici doma educirani. Ako pak ne znaju što rade, onda nije jednostavno ni u domu. Naravno, ako u domu postoje senzorne sobe, glazbena terapija i slične tehnike koje pomažu, onda je osobi s demencijom dobro u domu. Također, postoji jedan prijelazni dio između boravka u obitelji i domu. To je takozvani dnevni boravak. U Zagrebu postoji nekoliko dnevnih boravaka i odlični su – objašnjava stručna trenerica.

Osim Alzheimera, koji je najpoznatiji oblik bolesti, ima oko 70 vrsta demencija. Alzheimerova demencija zauzima otprilike 60 do 65 posto svih demencija. Lijeka za bolest nema, jedino se pravilnim pristupom i podizanjem kvalitete života može usporiti progres bolesti. Anna Pazin, iz udruge DUSAB, kaže kako pri Gradu Dubrovniku već tri i pol godine lobiraju da se otvori dnevni boravak za osobe s demencijom u Općoj bolnici Dubrovnik.

-Novi gradonačelnik Mato Franković više puta je najavljivao da će se graditi dom za umirovljenike. Apeliramo da bi bilo sjajno da se unutar tog doma izgradi i poseban odjel za osobe s demencijom. Također u Dubrovniku nedostaje kvalitetne 24 satne kućne njege. Sada je kućna njega znatno kraća. Čak 40 posto skrbnika umre prije nego osoba s demencijom o kojoj se brinula, jer su izmoreni – kaže Pazin koja tvrdi da bi Grad Dubrovnik bez prevelikih financijskih troškova mogao puno napraviti za osobe s demencijom.

Anita Šupe i Katijana Harašić

Početkom ovog desetljeća u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bilo je oko tri tisuće oboljelih. Pazin se boji da je danas ta brojka znatno veća, jer i u zapadnom svijetu, posljednjih godina, broj oboljelih od dementnih bolesti sve više raste. Riječ je skoro o epidemiji. Sve više mlađih osoba obolijeva, najmlađi član DUSAB-a ima samo 42 godine, a sve je više oboljelih u pedesetim godinama. U Zapadnom svijetu, u 21. stoljeću, brojke oboljelih su se udvostručile, a prosječna dobna granica se spustila. Najpoznatija hrvatska nutricionistkinja Anita Šupe, koja je također sudjelovala na tribini, ističe kako je nepravilna prehrana, uz stres, jedan od najvećih uzročnika dementnih bolesti.

-Uz stres i genetiku, nepravilna prehrana dovodi do razvoja dementnih bolesti, pa postoje stručnjaci koji Alzheimerovu bolest zovu dijabetesom tipa 3. Naime, neka istraživanja pokazuju da je hiperinzulimenija (povišena razina inzulina u krvi zbog prehrane bogate šećerom i brzim ugljikohidratima) jedan od krivaca za demenciju. Također gluten iz žitarica veliki je problem u prehrani, naravno uz svu ostalu industrijsku obrađenu hranu. Kratko rečeno, dobra je prehrana ona koju bi prepoznale i naše prabake, a loša ona koju ne bi prepoznale, osim žitarica čiji se sastav u posljednjih 50 godina zbog GMO-a znatno promijenio – ističe Šupe.

Dugi niz godina kolesterol i masnoće su se označavale kao izuzetno štetna prehrana, no Šupe tvrdi kako to nije istina.

-Kolesterol pomaže u borbi protiv bolesti, a ne odmaže. Zbog toga je i došlo do pogrešnih zaključaka, jer se u obdukcijama vršenim na preminulim osobama često pronalazio visok postotak kolesterola. Ali kolesterol nije uzročnik, nego je u tijelu osobe pokušao liječiti problem. Postoje studije koje pokazuju da osobe s nižim kolesterolom imaju lošije kognitivne sposobnosti i nose veći rizik za razvoj Parkinsonove bolesti od osoba s višim kolesterolom. To je i logično, jer kolesterol je važna supstanca za pravilno funkcioniranje mozga – ističe Šupe.

Po njenim riječima, pravilna prehrana sastoji se od voća i povrća, mesa, ribe, jaja, a izuzetno je važno u tijelo unositi zdrave masnoće poput maslinovog ulja, svinjske masti i maslaca. Štetna prehrana je ona koja se sastoji od glutena, šećera, škroba, rafiniranih ulja, margarina, te svih ostalih industrijskih namirnica koje su pune raznih aditiva. Umjereno korištenje prirodne morske soli ili himalajske soli, nije štetno, a od mliječnih proizvoda Šupe ističe kako je najzdraviji domaći kefir.

Za kraj pitali smo Harašić i Pazin je li istina da duhan i pušenje smanjuju rizik za dementne bolesti ili je to veliki mit?

-Istina je. Ljudi koji puše prije umru od raka, nego obole od Alzheimera – smiju se njih dvije.

Maro Marušić