Općinski sud u Dubrovniku donio je nepravomoćnu presudu u sudskom sporu između Grada Dubrovnika i tvrtke Adriatik Razvoj d.o.o.
Općinski sud u Dubrovniku, prošlog tjedna je donio nepravomoćnu presudu u kojoj nalaže da se nekretnine označene kao čest. zem. 1767/1, 2449/1 i 1771/1, z.ul. 1945, sve k.o. Dubrovnik predaju Gradu Dubrovniku u suposjed. Navedene čestice zemlje su u naravi park Gjivovići, poviše istoimene plaže u svetom Jakovu, a koje je drugi suvlasnik, tvrtka Adriatik Razvoj zidovima zatvorila za javnost, ali i za – suvlasnika.
Grad Dubrovnik (tužitelj), naime, tužio je tvrtku Adriatik Razvoj (tuženik) još prije tri godine, a u tužbi je naveo da je suvlasnik parka Gjivovići, te je isto tako naveo da je tužena tvrtka u isključivom posjedu predmetnih nekretnina te da odbija otvoriti predmetni park za javnost i na taj ga način učiniti dostupnim svim građanima i posjetiteljima Dubrovnika, iako je predmetni park u suvlasništvu Grada Dubrovnika. Također, u tužbi navode da je Gradu Dubrovniku, kao suvlasniku, onemogućeno korištenje predmetnih nekretnina, odnosno onemogućen je njihov suposjed, pa se predlaže donijeti odluku kao u izreci ove presude.
Dubrovački Općinski sud uvažio je tvrdnje Grada Dubrovnika, iako su u tvrtki Adriatik Razvoj tijekom postupka tvrdili da je više od 80 posto čestica u njihovom vlasništvu, te da su se s Gradom Dubrovnikom dogovorili da će park izgledati upravo onako kakvog ga danas možemo vidjeti.
Suđenje je sveukupno trajalo više od tri godine, a, među ostalim, svjedočili su gradonačelnik Andro Vlahušić na strani Grada Dubrovnika, te Braslav Turčić, kao tadašnji prokurist tvrtke Adriatik Razvoj.
Općinski sud je u obrazloženju svoje presude, među ostalim, naveo.
-…Također da ništa drugo nije moglo biti dogovoreno proizlazi i iz čl. 391, st. 1 i 5. ZOV-a po kome jedinice lokalne samouprave ne mogu raspolagati nekretninama u svom vlasništvu bez javnog natječaja i uz naknadu tržišne cijene, te će u protivnom svi takvi sporazumni ugovori biti ništetni, ali i s obzirom na tehnologiju odlučivanja u Gradu Dubrovniku, koja je morala biti poznata i tuženiku, gdje se za svaku investiciju prethodno moraju osigurati proračunska sredstva u Gradu Dubrovniku, te mora sudjelovati i Gradsko vijeće. Stoga ni tuženik nikako nije mogao biti u uvjerenju da je u tom smislu zaključio sporazum ili ugovor s tužiteljem. Da tuženik nije bio ni u kakvoj zabludi oko toga proizlazi i iz iskaza samog zakonskog zastupnika tuženika Braslava Turčića iz koga je vidljiva njihova poslovna strategija od samog početka, da diobom nekretnina u suvlasništvu postanu isključivi i jedini vlasnici Parka Đivović kako bi ga mogli koristiti za "elitni turizam", a uređenje parka je bio samo način da oni dođu u povoljniju situaciju za taj poslovni naum, da isključe javnost, ostvare isključivi posjed, urede park, a potom da zahtjevima za naknadom nužnih i korisnih troškova diktiraju daljnje pregovore u skladu sa svojim poslovnim ciljem, i da na koncu sve to naplate lokalnoj zajednici. Stoga je baš ponašanje tuženika bilo nesavjesno (nije bilo u dobroj vjeri), jer je najprije oduzeo suposjed tužitelju koji mu ga je u dobroj vjeri radi poduzimanja radova prepustio kao neposrednom posjedniku dajući mu suglasnost za izvođenje radova po glavnom projektu (tužitelj je bio posredni suposjednik, a tuženik neposredni suposjednik), a potom je tuženik mimo projekta zazidao ulaz iz ulice Vlaha Bukovca, zaključao sve prilaze parku, a potom svojim dopisima počeo stvarati dojam novacije ranijeg sporazuma, tražeći naknadu za uložena sredstva o čemu ranije nije bilo nikakvog dogovora, niti spomena, osim predlaganja tuženika da se to eventualno uračuna prilikom buduće diobe, ali samo predlaganja, ne i dogovora. Pri tome je ulaganje u pristupnu šetnicu uz park Đivović za tuženika bio samo poslovni manevar i prihvatljiv trošak za ono što namjerava dobiti u konačnici, a koji je također od početka, sada je to vidljivo, planirao naplatiti lokalnoj zajednici kroz uračunavanje prilikom predstojeće diobe nekretnina u suvlasništvu. Takvo što između stranaka niti je dogovoreno, niti se zbog svega navedenog moglo misliti da je dogovoreno. Cijela ta situacija podsjeća na rusku bajku "Kako je baka izgubila opanak" u kojoj je baka kojoj su pružili konačište ujutro umjesto opanaka tražila najprije kokicu, pa ovčicu, pa drugi dan vočića, pa na kraju saonice, jer ih je prethodne večeri navodno tu ostavila (a nije), s tim da ta bajka ima odgojan i poučan završetak, naime, baku i svu živad dok se vozila saonicama pojedu vukovi i tako uspostave društvenu pravdu. Stoga i sud ovom odlukom nastoji uspostaviti društvenu pravdu u poremećeni društveni, a time i pravni odnos, koja ni izbliza nije za tuženika tegobna kao ona društvena pravda iz poučne bajke, jer treba samo pustiti tužitelja u suposjed, a ostvario je značajan dio cilja, riješio se građanstva – javnosti u samome parku… - dio je obrazloženja presude dubrovačkog Općinskog suda u kojoj također stoji da „obzirom na režim suvlasništva u kome se predmetne nekretnine nalaze valja reći, iako to nije predmet ove parnice, da Grad Dubrovnik ne može bez suglasnosti Adriatik Razvoja kao suvlasnika omogućiti tim nekretninama pristup općem građanstvu, ali primjerice ako Adriatik Razvoj naplaćuje ulaznice, zakupnine ili boravak u tom prostoru, nema prepreke da i Grad Dubrovnik to čini, naravno razmjerno svom suvlasničkom dijelu“.
Na ovu presudu Općinskog suda, u roku od 15 dana vjerojatno će se uložiti žalba Županijskom sudu, tako da ćemo na pravomoćnu presudu oko imovinskopravnih odnosa u parku Gjivovići, najvjerojatnije još uvijek morati pričekati koju godinicu.
Maro Marušić
