Dubrovački plemići nisu živjeli raskošno kao mletački, ali su se isticali u okviru svoje sredine. Vlasteoski status morao je biti vidljiv već na prvi pogled, pa su se plemići i plemkinje odijelom i držanjem razlikovali od ostalih građana. Odjeća im je bila sredstvo identifikacije i oznaka društvenog položaja. Benedikt Kotruljević se istinski zgražao nad izopačenošću nekih pučana koji se odijevaju kao plemići. ''Jamačno viđaš pučana ili pučanku lijepe i krasno odjevene, a kao da ih to odijelo izdaje, i što god imaju skupocjenija odijela, tim više izgledaju kao ogrnuti majmuni. Vidiš li pak vlastelina u jednostavnoj pelerini ili vladiku u dòbletu, po izgledu češ prosuditi da su plemići. Kao što na pučanki plače bogati ukras, na plemkinji se smiješi skromni.''

U Držićevoj komediji Tripče de Utolče glavni lik Tripče, inače bogat čovjek, nema nego jedno odijelo koje mu je žena uzela, a njenu nije preostalo drugo nego da odjene njezinu odjeću. Bokčilo, pak, pripovijeda da se hlače u kojima se mladić oženi nose sve dok ga u njima ne ukopaju. A i bogati dundo Maroje svoje odijelo od čohe naslijedio je još od svoga djeda.

Marin Držić, govoreći o odjeći koja čini čovjeka, iskazuje renesansni stav prema uljepšavanju. ''Današnji dan tko je bogat, taj je lijep i mlad; tko je ubog, grub je i star. Ino se hoće neg odjeća u našem životu.'' Raskošnija odjeća na čovjeku podiže mu i ugled.

Novu renesansnu modu prihvatile su i žene iz viših slojeva društva, ali i žene iz puka. I pored toga putnici – stranci ističu jednostavnost odjeće, frizura i pokrivala za glavu dubrovačkih žena. Za razliku od talijanskih renesansnih gradova, u kojima je ideal plavuše, u Dubrovniku su u modi crnokose žene (crnice, crnčice).

Ženama je svilenu haljinu dopušteno bilo obući samo na dan svadbe, a u drugim prigodama nosile su purpurne i crne haljine sa čestim i brojnim naborima. Rukavi na haljini smjeli su biti od svile, s ponekim ukrasom od čipke i zlatnom dugmadi. No, ženska instinktivna želja za uljepšavanjem prelazila je granice koje je u tom smislu postavljala državna vlast. Zlato, svila i ukrasi od bisera, pomodan raskošni nakit i haljine obnaženih prsa i ramena sve su to bili modni izazovi novog doba kojemu žene nisu mogle odoljeti.

Država je intervenirala različitim uredbama i zabranama protiv luksuza, kojih su se ljudi kratko pridržavali usprkos strogim kaznama. Prijedlog odredbi o ograničenju kićenja žena u Dubrovniku, koji su predstavnici Velikog vijeća iznijeli pred Vijeće umoljenih 6. travnja 1532. godine, strogim je kaznama prijetio mogućim prijestupnicima, a sokolio je i denuncijante koji su imali pravo na polovicu ishođene novčane kazne. Borba protiv raskoši bila je ujedno i borba protiv stranih utjecaja koji su zadirali u tradicionalni model življenja. Ograničenja su pogađala i žene i muškarce, uz iznimke koje su oslobađale djevojke, odnosno mlade nevjeste.

Prva od tih odredbi uskraćuje ženama zlatne i svilene ornamente s biserima na prsima. Ograničavaju se i svilene trake koje se prišivaju na haljine. Zabranjuje se ženama nošenje ukrasa na glavi: zlatnih, od bisera ili dragulja, pod prijetnjom iste kazne od dvadeset i pet perpera. Odredbe ograničavaju i cijenu koštanja šivanja haljina. Određuje se do koje cijene koštanja smiju biti ukrasne tračice, s napomenom da ne smiju biti ukrašene perlama. Zabranjuju se ovratnici od čipke ili izrađeni zlatnim ornamentom, uz prijetnju kazne. Zabranjuju se i kišobrani od srebra. Kaznama je ograničavana i raskoš i cijena svadbenih škrinja. Kazni su podlijegali i slikari koji su oslikavali škrinje. Svakom denuncijantu je pripadala polovica utjerane kazne, prema zakonu.

Spomenute kazne djeluju rigorozno i doista zadiru u privatni život dubrovačke vlastele i njegova puka, ali su one bile posljedica pretjerivanja u raskošima. Država je nastojala da se sklad i umjerenost održava kontinuirano na svim razinama života kako bi se održala i preživjela na valovima nesigurne povijesne sudbine.

Rasipnost u odjeći, zlatom izvezene haljine, baršun i damast otkrivaju i slike dubrovačkih majstora s početka 16. stoljeća, osobito minijature prizora na Božidarevićevu poliptihu na Dančama. Da je doista bilo posrijedi nadmetanje u raskoši, svjedoči i sam Marin Držić, čiji život nije bio isposničke naravi, već upravo obrnuto. Volio je i uživao u obilnim jelima i piću ali je, ne bez zamjetna žalca primjetio kako su neki iz dubrovačkog visokog društva ''… zadnjicu počeli svilom obtakat''.

Više o načinu odijevanja u Dubrovačkoj Republici možete pročitati u knjigama Slavice Stojan: Slast târtare i Zdenke Janeković-Römer: Okvir slobode.

Tekst je pripremila dr. Ivana Lazarević za emisiju 'Tempi Passati' radija Laus.