Vrlo je bolno pisati o prijatelju koji nije više tu, ali ipak ga očekuješ svaki tren da se pojavi i da me zagrli, i nasmije se samo ono kako je on iskreno znao. Tko ga nije znao tako dobro u dušu kao ja, puno je toga propustio. Kad je gorio Srđ i šume tijekom 80-tih, kao golobradi dječak je bio među prvima za gasiti, a kada se zaratilo bez razmišljanja se samoinicijativno iskrcao sa broda i stao u obranu Hrvatske i Dubrovnika, te bio ranjen.

Bio je jedan jedinstven  - nikad ničija kopija  - svakoj baki ili susjedi priskočiti u pomoć. Tu je isto bio uvijek prvi  - takav je bio moj prijatelj Ante.

Žene su ga voljele, iskreno govoreći. Neodoljivo ih je privlačio, i one njega, volio je sve njih na svoj način, ali je samo jednu ćutio cijelim srcem i dušom... Volio je moj prijatelj Ante život, kao i tog kobnog, nesretnog dana, kad sam ga vidio posljednji put, par sati prije odlaska u vječnost ne znajući nikad zašto ni kako, i zato je ovo pjesma za prijatelja mog, čovjeka dobrog i poštenog:  

Htio je živjeti

ali ga sile mraka

zaustaviše u pola koraka

Život je dao

sklopio oči

zauvijek zaspao

Nema ga više

u mom su srcu kiše

grob mu na bijele ruže miriše

Sad mirno spavaj prijatelju moj

usni vječni sanak svoj

Nisam ni slutio da ću te oplakati, da ću ti mrtvom ovu pjesmu pisati. Posljednji pozdrav, prijatelju moj, posljednji pozdrav, brate moj, neka te čuvaju sve hrvatske planine i tvrdi kamen hercegovačke djedovine.