Običaj je to koji je nastao na Mediteranu, a pretpostavlja se kako je nastao davno, još u vrijeme renesanse. U Dubrovniku je običaj pletenja palmi pred Uskrs očuvan i danas.

'NE ZNAM ŠTO BI SE TREBALO DOGODITI DA PROPUSTIM CVJETNICU'

A kako to obično biva, običaji za građane, za puk, za one koji ih žive, nisu samo običaji. Blagdani su vrijeme zajedništva, obiteljskog druženja, zajedničkih priprema koje još više osnažuju te ionako snažne veze. Kćeri su plele pomice sa svojim majkama, one s nonama, pa dalje s pranonama... Sjećanje je to na cijelu jednu obiteljsku liniju, na zajednička druženja, na ponos zbog stvaranja nečega sa svojih deset prstiju, na najjednostavnije životne radosti i istine koje nam se ponekad čine kao općeprihvaćene, a ustvari su najveće blago koje možemo imati.

Upravo s takvom emocijom Dubrovkinja Romana Kešelj Petrović govori o pomama koje izrađuje, o Cvjetnici, uskrsnom vremenu, njenoj majci od koje je i naučila izrađivati ih i o zajedničkom trudu i vremenu koje provode zajedno i koje im ostaje kao trajno sjećanje i snažna spona između njih dvije.

„Ja ne znam što bi se to trebalo dogoditi da propustim Cvjetnicu. Toliko je volim,“ govori Romana s posebnom emocijom.

Pomice je naučila izrađivati u srednjoj školi, a u kući oko izrade pomaže još od osnovne škole. Kako to obično biva, kao dijete nije zadržavala koncentraciju oko izrade, ali je kasnije, kako je odrastala, naučila proces i u njemu danas izuzetno uživa.

„Sve me to veže za moje djetinjstvo, moju raniju mladost, za pomaganje roditeljima, posebnu vezu koju sam stvorila s mojom mamom... Imam dva sinčića i voljela bih ih naučiti kako plesti pome, no ipak ih radije izrađuju žene. Ako ne njih, barem da naučim svoju nećakinju. To bi mi bila velika želja,“ kaže Romana.

 KAO LJEVAKINJA IH JE NAUČILA IZRAĐIVATI BRZO I LAKO

Njene prve palmice koje je izrađivala kao djevojčica sasvim sigurno nisu bile prelijepe kakve su danas. Potrebno je nešto prakse, spretnosti i vježbanja, kao i u svemu u životu. Romana kaže kako su joj sasvim sigurno trebale dvije ili tri godine kako bi uhvatila ritam koji postiže danas i kako bi u jednom danu mogla isplesti više desetaka pomi.

„Mama je naučila plesti grane od prijatelja pa je onda naučila i mene. Ja sam ljevakinja, ona dešnjakinja i obično bih od dešnjaka, baš kao i svaki ljevak, nešto teže učila neke izrade. No, izradu pome sam naučila brzo i lako. Potrebno je 'uhvatiti ruku', dakle potrebno se ispraksirati. Pomica treba biti čvrsta i treba ih moći puno isplesti u kratkom vremenu ako ih prodajete,“ kaže Romana.

Jer pome, kako bi bile lijepe i imale svjež izgled na Cvjetnicu, treba početi izrađivati svega nekoliko dana prije same palmane nedjelje. Kako bi dulje ostala svježa, potrebno je držati u vodi i vodom prskati po cijeloj duljini.

POME SE PLETU JEDNOM GODIŠNJE, MORAJU BITI KAKO TREBA

I dok gledamo Romanu kako plete pomu, zapravo vidimo s kojom lakoćom i preciznošću ona to radi. Isplela je prvo srednje grančice, da bi potom bočne uvezala u one koje je isplela, a one koje su ostale sa strane, posljednje, uredila nožicama. Važno je da je poma čvrsto složena, kako se ne bi ubrzo rasplela. Pomica je bila dovršena za svega nekoliko minuta, što bi nekome tko nema toliko prakse ni znanja jako teško pošlo za rukom.

„Može nju netko isplesti, ali je poanta u tome da se ne smije rasplesti na nekoliko dana. Ako je ispletete, a ona se rasplete nakon dva dana, koja je onda svrha? U životu sam u svemu sklona perfekcionizmu, i ne kažem to kao da se hvalim, nego zaista mislim kako, kada nešto radite, to treba biti kako treba ili nikako. Jer pome se pletu jednom godišnje. To je jednom godišnje. Ne možete je isplesti i ostaviti za dogodine.

NE MOŽE SE OBRATI SVAKA PALMA KOJU VIDITE NA PUTU

Kod odabira grančica i izrade postoji niz pravila, a jedno od važnijih je i to da se grančice palme beru iz sredine.

„Netko tko se u to razumije možda bi pomislio kako se može raskrčiti prvu palmu koju vidite na putu, pobrati prvih nekoliko grana i to je to. Ali nije to baš tako. Potrebno se zaista uzverati na palmu, popeti baš u nju i izabrati grane iz sredine. Od svake te palme, tek ih je nekoliko prihvatljivo za izradu pome. Netko više voli zelene, netko žute... Recimo, ljudi su prije poprilično inzistirali na žutim granama, no one traju kraće od zelenih. Zaista ih čuvam kao bebice, redovito špricam vodom, budu i u vodi, ali unatoč svim pravilima i njezi, žute se suše prije nego zelene. No, čak i kada se poma osuši, ako je dobro ispletena, ona će i nakon godinu dana lijepo izgledati,“ kaže Romana.

SVAKA IMA SVOJ POTPIS

Romana najčešće izrađuje i prodaje standardne pome od nekih 20-ak centimetara koje se obično nose u crkvu na blagoslov. Izrađuje i manje pomice koje roditelji uglavnom kupuju za svoju djecu koje onda oni nose na blagoslov. Naravno, tu su i pome većih dimenzija koje ljudi ponekad traže, ali one se obično ne nose na Cvjetnicu.

Zanimljivo je i to kako svatko od izrađivača ima neki svoj poseban način izrade te pomama koje izrađuju daju jedan poseban štih. Bilo da se radi o nekom specifičnom ukrasu ili motivu, veličini i broju upletenih grana, one se ipak razlikuju jedne od druge i nose poseban, osoban potpis onoga tko ih je izradio. Romana kaže kako bi s lakoćom prepoznala pomu koju su isplele njena mama i ona u moru drugih, a vjerojatno je isto i s ostalim izrađivačima.

„Jednom mi je jedan moj prijatelj rekao kako nas ima puno, kako smo konkurencija, ali ja kažem da to nije točno. Prvo, nisu oni meni konkurencija, oni su mi saveznici jer svi mi moramo isplesti jako puno pomica u jako malo vremena,“ kroz smijeh kaže Romana.

Posebno je vesele komplimenti i pozitivne reakcije na njen rad, a posebno joj je drag bio komentar koji je javno napisala jedna djevojka na društvenim mrežama o tome kako su njene pomice lijepe, a koja također iste izrađuje.

Romana je i u ovo uskrsno vrijeme izrađivala pome i s time namjerava nastaviti. Naravno, uz posao, dvoje male djece i sve dnevne obveze, to je danas puno teže nego nekada, ali i dalje izvedivo zbog bezrezervne podrške i pomoći supruga i roditelja.

Tako će ovaj običaj kroz Romanu i ostale njene kolege živjeti i dalje. Tko zna, možda baš kroz njene sinove, nećakinju ili unuke kako bi se ova tradicija održala, baš kao što se održavala još od renesanse do danas. A svaka od njih ima svoju posebnu, emotivnu priču.

Iz tiskanog izdanja 'Dubrovački dnevnik'.