Čak i ako ste samo sjedali na kavi u Uvali, prolazak adventskog vlakića sigurno vam je izmamio osmijeh na lice. Mnogi su se odrasli njime već i provozali, zahvaljujući nagovoru djece ili unuka, a kratak đir Uvalom ih je i više nego pozitivno iznenadio. Osim gusta same vožnje, veliki dio iskustva je vozačica Jasna Borozan.

Uvjerili smo se u to i sami jer nas je dočekala vedra i nasmijana, bez oklijevanja prihvatila razgovor, a onda nas i smjestila na „počasno“ mjesto suvozača. Tako smo iz prve ruke otkrili što čini ovu vožnju posebnom.

Kad se najmlađi smjeste, Jasna odmah provjerava je li sve „pod kontrolom“, a ako kome noga bježi preko ruba, uz šalu ga opomene. Tek kad je sve „cakum-pakum“, sjedne na mjesto vozačice, pa se preko mikrofona obrati svojim putnicima obavještavajući ih da će vlakić krenuti. A onda baš blagdanski, zazvoni zvoncem i stisne, doduše lagano, gas. I vožnja, baš kao i naš razgovor, može početi!

Vlakić koji je u Dubrovniku adventski, inače je „Mala ferata“, a u vlasništvu je Jasnine obitelji koja ima obrt „Ike“. U Dubrovnik je stigao iz Kaštela.

„Uglavnom se bavimo prijevozom, imamo dva kamiona i turistički vlakić. Ideja o turističkom vlakiću je došla jer u Kaštelima imamo jako puno za pokazati. Naši gosti ne znaju gdje su došli ako se malo ne provozaju. Naše ture traju po sat vremena, a uglavnom obiđemo samo četiri Kaštela, s obzirom da su Kaštela duga 18-20 kilometara. Putujemo uglavnom na obali, a povratak je po glavnoj kaštelanskoj staroj cesti“, priča nam Jasna dok mi lagano putujemo Uvalom.

LAGANA VOŽNJA BEZ NAPETOSTI

Vlakić je inače, kako kaže, samogradnja njenog supruga i obitelji koja je dio obrta.

„Na ideju smo došli prije 10-12 godina. Zaživjelo je u Kaštelima tek prije tri, ali radi se o tome da je bio u izgradnji tri godine, naprosto smo željeli napraviti napredak. Gosti su jako zadovoljni, uveli smo dodatnu liniju, putujemo na planinu Kozjak, odakle se spušta pogled na kaštelanski zaljev, grad Split, kao i sve srednjodalmatinske otoke. Ta putovanja su malo drugačija u odnosu na ovaj dio što vozimo u Lapadu. Ovo je jedna lagana vožnja kroz šetnicu, djeca uživaju, to sam primijetila, jako su pristojna, slušaju tetu, tete non stop gleda da se ne bi što dogodilo, sigurnost na prvom mjestu! A zbog njihovog veselja mi je jako drago i baš sam i ja vesela radi toga. Nema nikakve napetosti, bio nam je sveti Nikola, pa je Mala ferata počastila djecu za taj dan, dobili su svi lizalice, bili su oduševljeni, bila je velika gužva“, priča Jasna i dodaje da kriju još poneko iznenađenje.

Ne skriva zadovoljstvo ovim poslom, koji zapravo to u potpunosti ni nije, a s dječicom ima i iskustva.

„Baš mi je drago da sam ovdje. Sve je mirno, tiho, a ipak Mala ferata da malo živosti i sve prođe uredu! Da vam budem iskrena, baš uživam. Mi inače organiziramo izlete i za djecu iz vrtića. Te njihove vožnje traju malo duže, budu jako poslušni i dobri“, objašnjava Jasna.

A onda razgovor nakratko prekidamo jer smo stigli na „prvu postaju“ pored teniskih terena u Lapadu. Dio djece tu će se iskrcati kako bi mogli uživati na klizalištu, a Jasna ne može propustiti priliku da ih pozdravi. No vožnja se vrlo brzo nastavlja jer je „putnika“ još uvijek poprilično.

„Ima jako puno interesa. To me baš iznenadilo. Čak bude tura kad uopće nema mjesta. Kad je kiša, ne vozimo, to mi je baš nezgodno radi djece, iako se nije dobro voziti, da ne bi svi bili mokri. Ali kad su lijepi dani, ne vozimo svakih pola sata kao što je dogovoreno, već vozimo svako 15 minuta otprilike, nije nam to problem. Možda bude jedna pauza od pola sata oko ručka i to je to. A onda bez prestanka do 17 sati. Vjerujte mi, baš sam zadovoljna!“, s osmijehom kaže Jasna.

„DJECA SU DIVNA“

A ima i „povratnika“ koji se, čim se iskrcaju s vlakića, jedva čekaju – u njega vratiti.

„Oni su najčešći putnici kroz jutro jer onda ima najmanje gužve. Jer su djeca u vrtiću, a ovi što se često vraćaju onda popodne izbjegavaju doći. Popodne dolazi vrtićka grupa s roditeljima i to me veseli. Nemam riječi“, kaže Jasna i ne može ne ponoviti da je baš, baš zadovoljna.

Iako često možemo čuti pokude na račun djece, osobito nove generacije, to u ovom razgovoru nije slučaj. Na vlakiću su svi – baš kako treba.

„Ja mislim da je to isključivo zbog pristupa, ni zbog čega drugog. Pogotovo ako žele nešto što vole. I ja sam baka, tako da znam kako komunicirati s njima i mogu reći da probijamo sve barijere koje nisu dobre. Stvarno su divni, oduševljena sam. Slušaju me, promatram ih iza, imam retrovizore, sve gledam. Ako se nešto događa, opomenem ih, poslije i malo pomazim, potpuna usluga! Jedna baka me iznenadila ovih dana, došla je do mene i rekla – gospođo, divni ste! Došla je s dječačićem koji je malo vrckav, pa sam došla pored njega, zagrlila ga, rekla mu da mora sjediti, da je jako ružno migoljiti se okolo, da ne bih slučajno zakočila, pa da ne bi pao. Baka mu je bila sretna jer se smirio, poslije mi je deset puta mahao, čekao da prođem, vikao da zvonim, a ja sam, naravno, poslušala“, smije se Jasna.

Takvih situacija bude svakodnevno, no problema, ponovno naglašava, nema.

„Tete sve lagano vozika i oni uživaju. A mogu vam reći da se i odrasli ne bi vozili da nije djece! Što se tiče odgovornosti, djeca mi ne smiju biti sami, moraju doći s odraslom osobom. A imamo i zaštitara Igora koji sjedi u zadnjem vagonu, ako slučajno dijete bude samo, on će pripaziti na njega tijekom jedne vožnje od 10-12 minuta. Na sve se pazi“, kaže Jasna dok se mi već lagano vraćamo na početnu stanicu na samoj plaži.

Nemojte se zabrinuti ako ovih dana za volanom ne vidite Jasnu. Naime, „kormilo“ će preuzeti njen sin.

„Ja i on obično odvozimo sezone, to je sklad, nema nikakvih odstupanja. Kad on dođe – kao da ja vozim! Ne trebate se uopće uzbuđivati. Odgovornost je svakako na prvom mjestu“, naglašava Jasna.

I time se vožnja završava, a pomalo je teško napustiti suvozačko mjesto. Čini se da je nešto manje od 15 minuta zaista dovoljno za stvaranje – divnih uspomena.