Nema sumnje kako je promjena naziva ulica i trgova rezultat političkih trendova i kao takva je čista politička odluka koji provodi stranka na vlasti, ovisno o okolnostima koje vladaju u datom trenutku. Tako je Dubrovnik, ali i cijela Hrvatska, zabilježio veliko mijenjanje imena ulica po završetku Drugog svjetskog rata, a drugo po osamostaljenju Hrvatske. Kada su u pitanju promjene imena ulica nameću se vječne ideološke podjele i diskusije o ustašama i partizanima jer se nerijetko imena daju po istaknutim ličnostima iz tih povijesnih razdoblja. Tako pamtimo promjenu Trga maršala Tita u Zagrebu koja se dogodila prije pet godina što je izazvalo  brojne prijepore. Jedni su tom prilikom osporavali promjenu imena povezujući Tita i antifašizam kao temeljnu vrijednosti, dok su drugi pak jedva čekali i držali se stava kako Tito ne zaslužuje trg po svome imenu. 

Što se tiče imena ulica i trgova u Dubrovniku mnoge su promijenjene uslijed političkih trendova. Da je jedna od najljepših svjetskih ulica poželjna za građenje kulta ličnosti pokazuje i podatak kako je Stradun nekoć nosio ime Ante Pavelića. Na svu sreću, nakon dolaska demokracije, Stradunu je vraćeno njegov jedini i pravi naziv.

OD ‘90-IH PUNO JE TOGA PROMIJENJENO

Uvidom u službeni glasnik iz početka devedesetih, tadašnje Općine Dubrovnik, još u listopadu 1990. počelo je s promjenom cijelog niza imena ulica. Neka  od zvučnijih imena koja su imala ulice u gradu bili su Edvard Kardelj, Ivo Lola Ribar, Miše Simoni, Moša Pjade, Nikica Franić, Njegoš, Dušan Todorović… Oni su sukladno prilikama i ratnim okolnostima izbrisani. Ulice su imenovane nekim tada više prikladnim imenima, no među njima su u oko upadali Mile Budak i Ante Sugja. Još uvijek postoji ulica Ante Sugje, koji je inače bio odvjetnik i istaknuti pripadnik ustaškog pokreta u Dubrovniku. Budak, kao doglavnik i zapovjednik ustaških logora za obuku u Italiji, izgubio je ulicu u Dubrovniku. 

Čini se kako se za vrijeme Jugoslavije pretjerivalo u veličanju političkih funkcionera, no promjene koje su uslijedile nakon prestanka postojanja bivše države bile su munjevite.

Povjesničar Hrvoje Klasić ističe kako nema spora da je odnos prema prošlosti u vrijeme socijalističke Jugoslavije bio ideologiziran, tendenciozan i selektivan, no dodaje kako se nakon socijalizma trebalo pristupiti reviziji.

- Ona je trebala biti utemeljena na znanstvenim principima, a ne na emocijama. Najvećim dijelom ona je bila uvjetovana aktualnom situacijom '90-ih, a to značim ratom. Izlazak iz Jugoslavije, rat protiv JNA i odnos prema komunizmu, uvjetovali su da se prema prošlosti odnosimo kao prema nečemu neprijateljskom. Postojali su brojni zaključci koji su ukazivali kako ništa od partizanskog pokreta nije dobro, što je bio loš pristup na koji se nadovezao revizionistički odnos prema hrvatskom nacionalizmu. Sve što je jugoslavensko, internacionalno i lijevo postalo je loše, a sve što je nacionalno s predznakom hrvatskog postaje dobro pa po cijenu veličanja ustaša i njihovih. Zamračila se činjenica kakva je uopće bila Hrvatska koju su upravo te ustaše željele. Uslijed svega toga došlo je do promjena u narativu koji se vidio u udžbenicima povijest, općenito u javnosti, pa sve do miniranja spomenika, promjene imena ulica, izjava raznih političara i intelektualaca koje su problematične. To smo sve posijali '90-ih, a žanjemo i dan danas – opisuje okolnosti iz prošlosti povjesničar Hrvoje Klasić. 

Govoreći o promjeni imena ulica, Klasić ističe kako je svaka takva promjena i dodjela imena neke ulice politička odluka te kako ona najmanje ima veze s historiografskim utvrđenim činjenicama.

- Mile Budak je čovjek koji je propisivao rasne zakone i to nije bila tajna. Deset do petnaest mjesta u Hrvatskoj je imalo ulicu s njegovim imenom. Uspjeli smo to zaustaviti i preokrenuti trendove pa je prije nekoliko mjeseci i posljednji grad promijenio ime ulice koja je nosila po Budaku. No, postoje i danas neke ulice koje nose imena po simpatizerima ustaškog pokreta što zaista treba ukinuti – smatra Klasić.

On je mišljenja kako bi imenovanje ulice po Titu, što bi bila neka druga krajnost, izazvalo niz podjela u društvu.

NAZIVI ULICA NE BI TREBALI IZAZIVATI KONFLIKT

-  Mislim kako je Tito bio najveći i najsposobniji državnik u povijesti naroda koji žive od Slovenije do Makedonije o čemu svjedoči niz činjenica. S druge strane, Tito nikad za vrijeme svog života nije bio demokrat, nije se zalagao za demokratizaciju društva, a po zapovjednoj odgovornosti nosi velik dio odgovornosti i za ono što se događalo '45., nakon predaje kod Bleiburga, pa i za Goli otok, kao i niz drugih nedemokratskih postupaka. Zbog svega toga, mislim kako nije bio crno-bijela ličnost, imao je vrline, ali i puno mana. U društvo koje je opterećenom prošlošću mislim kako bi bilo dobro ne dovoditi u situaciju da imenujemo ulice po ljudima koji izazivaju prevelik konflikt u javnom diskursu – navodi Klasić.

Ističe kako postoji  niz antifašista, boraca i intelektualaca koji zaslužuju da ulice nose njihova imena, primjerice koji su poginuli u ratu, nisu se ogriješili o moral i zakon.

Član Udruge Antifašista Dubrovnika Andrej Napica kazuje kako je od nekadašnjih ulica, koje su bile vezane za Antifašističku borbu, promijenjeno preko 50 naziva. 

- To se najviše radilo ’90-ih godina. Krenulo se od maršala Tita pa do Partizanskog odreda, Bruna Radeljevića i ostalih. Osim promijenjenih naziva ulica uništeni su i spomenici poput Borca na straži, tri poprsja, jedno Nikole Mašanovića, drugo Ivana Morđina Crnog te Dušana Todorovića, koji su bili dubrovački revolucionari. Uništeno je i preko 30 spomen ploča, a imena su promijenjena i školama i vrtićima poput Nikice Franić, Miše Simoni, Marije Sutić, Anuške Radeljević. Nije mi jasno zašto je promijenjeno ime ulice Dubrovačkog partizanskog odreda u Dubrovačkog odreda. Zašto je riječ partizan nekome smetala? Kao i Borac na straži koji je uništen, a uopće nije imao nikakvu negativnu konotaciju, dapače to je jedini kip borca koji nije bio u napadu. Sudeći po grafitima na ulicama nije došlo vrijeme za promjenu, jer ima onih koji su ‘naoštreni’ na stvari o kojima ne znaju puno – zaključio je član dubrovačkih antifašista Andrej Napica.

*Članak je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik