Povodom godišnjice dubrovačkog referenduma portal slobodnaevropa.org objavio je dnevnik aktivista, profesora i gradskog vijećnika Igora Miošića. Dnevnik pokriva razdoblje od subote 26. travnja do petka 02. svibnja, a donosi Miošićeva razmišljanja o projektu na Srđu, referendumu, Prazniku rada, o radu na filmskom festivalu DUFF, o udruzi Luža čiji je tajnik te o nekim posve svakodnevnim i obiteljskim stvarima.
Nedjelja, 27. travnja
Sunce. Jutro prolazi ni u čemu. Što ponekad nije loše.
Nakon ručka odlazim sa suprugom u šetnju (uvijek uz more) i na kavu. Susrećemo puno poznatog svijeta u Uvali. Sjedamo na taracu kafića Levanat, smještamo se u polusjenu masline s pogledom na Grebene i obzor. Kavu nam služi konobar, po naglasku Slavonac. Kažu da je već početkom travnja u Dubrovniku bilo tri tisuće Slavonaca, zaposlenih uglavnom u ugostiteljstvu. Frenkelov PR još uvijek reklamira notorni nekretninski biznis na Srđu lažnom brojkom o otvaranju 1.500 novih radnih mjesta.
Baratanje tom četiri puta napuhanom brojkom, čak i kada bi bila istinita, bezobrazna je demagogija i manipulacija u državi sa stopom nezaposlenosti od gotovo 30 posto. Tih 1.500 izmišljenih radnih mjesta smanjilo bi stopu nezaposlenosti u RH za 0,4 posto. A gradu koji taj profil radne snage ionako uvozi tijekom sezone ne bi značilo baš ništa.
Navečer idem na sastanak liste. Iskoristili smo uskrsne blagdane i dozvolili sebi, nakon dvije tematske sjednice u osam dana, neobično dugačak odmor. Ljudi su se zaželjeli sastanka, jedni drugih, razmjene mišljenja. Vidi se to po broju i raspoloženju nazočnih.
Nismo fokusirani. Uglavnom se skreće s tema, čavrlja i druži. Sastanak prolazi, kao i jutro, ni u čemu. Ali, kao što rekoh, to ponekad nije loše.
* Ponedjeljak, 28. travnja
Godišnjica je Dubrovačkog referenduma.
Prije godinu dana sam u već u sedam ujutro bio u stožeru Inicijative u prostoru Art radionice Lazareti – ushićen i naivno uvjeren u potrebnu izlaznost. Na haubi mi se i danas naziru tragovi selotejpa kojim je referendumski plakat bio zalijepljen za auto. Dio tzv. Koordinacije je u stožeru, a dio s volonteri ma na izbornim mjestima. Informacije pristižu u stožer, a realnost se poput smrada širi prostorom. Šaljemo SMS-ove kontaktima u inboxu s pozivom da izađu na referendum. Sjedam u Katin (sestra Đura Capora) auto (ima mrak zvučnike) i vozim se Gradom. Auto je obljepljen plakatima, prozori otvoreni, volume do daske. Puštam referendumske jinglove. Nove i one koje je Radman (glavni ravnatelj HRT-a) zabranio na Radio Dubrovniku. Uši bole...
Završilo je kako je završilo. Odlazim na Srđ. Izravno javljanje u Drugi Dnevnik HTV-a. Sa mnom su Slaven Tolj i Dado Ercegović. Ispod nas okupan zlatnim suncem u zalazu Grad. Dvije žene, jedna investitorova supruga, druga šefica PR agencije, maltretiraju novinarku dubrovačkog studija HTV-a Ivanu Brailo. Inzistiraju da one formuliraju pitanja koja će biti postavljena. Valjda im je glavni ravnatelj HRT-a to obećao. Ivana se ne da. Bravo Ivana!
Odrađujem posao pred kamerama i vraćamo se u ARL na tulum. Cijela je Inicijativa tu i veliki dio od 200-injak volontera. Kao što je Mark rekao na jednoj od predreferendumskih tribina: „Hvala Razvoj golfu što nas je ujedinio.“
Tristo šezdeset pet dana kasnije ispravljam testove, bacam oko na fejs da vidim godinu dana stare slike koje suborci ponosno objavljuju i idem u školu. Onda na sastanak s Đivom i Mirom u Kinematografe. Navečer je tribina posvećena godišnjici. Gosti tribine su Berto Šalaj, Ivan Zelić i Luko Brailo. Nakon tribine pijemo u Miška.
* Utorak, 29. travnja
„Aj em not maj dediz princes, maj dedi kols mi sine“, zafrkava me kćer pokazujući jednu takvu objavu na fejsu. S pravom. Ja sam jedan od onih što kćer zovu sine. Četrnaest joj je godina. S prilično razumijevanja i podosta simpatije smješta me u neka prošla, za nju daleka i pomalo opskurna vremena.
U dnevnom smo boravku. Sjedimo jedno pored drugoga na trosjedu, svatko ispred svog ekrana. Ne razgovaramo. Suprotno gotovo opće prihvaćenom uvjerenju, ne vidim u tome znakove otuđenja. Samo se s najbližima može boraviti u ugodnoj tišini. Iznenada, sine postavlja pitanje: “Tata, jesi li ti komunist?“
Skidam pogled s ekrana i prije no što ću joj odgovoriti na trenutak joj proučavam izraz lica. Ne odaje osobu koja strepi od odgovora.
„Jesam“, odgovaram.
"To sam i mislila.“
* Srijeda, 30. travnja
Upravo sam doznao da je film koji su radili učenici Gimnazije Dubrovnik okupljeni u udrugu „Luža“ primljen na Timeline Filmfestival koji se održava u talijanskom gradiću Carate Brianza u blizini Monze. Osim toga, Timeline i DUFF su povezani preko Youth Cinema Network, mreže koja povezuje europske filmske festivale djece i mladeži. Stoga mi je otići do Monze. Gledam veze, loše su. Trebalo bi letjeti za Frankfurt, pa iz Frankfurta za Milano, pa na vlak. Komplicirano. Ne mogu izostati s nastave čitav tjedan koliko traje festival. Odlučujem otići na zadnja dva dana uključujući zatvaranje. Sjest ću u auto. Trinaest sati, kaže route planner. Dogovaram se sa suprugom. Idemo zajedno. Uzet ćemo dva dana godišnjeg. Možemo ostaviti djecu punici. Naizmjenično ćemo voziti. Krećemo u zoru u četvrtak za osam dana.
Film se zove „Kapitalistička košulja“.
Navečer sam opet na sastanku liste. Sastanak je puno strukturiraniji. Trenutno se bavimo problemom nezakonite naplate parkinga u Dubrovniku, a zamoljeni smo i da pomognemo oko skretanja pozornosti na projekt izgradnje vjetroelektrana iznad čuvenih vinograda u Dingaču, koji, kao i u slučaju Srđa, investitor gura uz podršku „troglave aždaje“.Troglava aždaja je termin koji je skovao kolega Hrvoje Jurić da bi opisao združeno djelovanje politike, tehnoznanosti i medija u neoliberalnom pokušaju opće eksploatacije čovjeka (rada) i planeta (resursa).
Više pronađite na slobodnaevropa.org
