Pojma o tome nisam imao, i mislio sam da ću do odgovora lako stići. Sigurno postoje službeni zapisi, pa ne probijaju se zidine svaki dan. Dubrovačka Republika, podsjetimo, imala je ulaz na Pilama i Pločama, a početkom 20. stoljeća Austro-Ugarska je probila bužu sa sjeverne strane zidina i o svemu tome ima pregršt podataka, pa sam smatrao da će tako biti i s bužama na južnoj strani. 

Prvo sam, naravno, prosurfao internetom gdje nisam našao niti jedan binarni zapis o godini i razlozima probijanja buža. Potom sam se obratio ChatGPT-ju, a on mi je samouvjereno kazao da su buže probijene u 20. stoljeću zbog turističkih razloga, kako bi gosti uživali u kafiću i pogledu na more. Ako sam prije moje istrage u nešto bio siguran to je da buže zasigurno nisu probijene zbog reviewova. Gledam ja s kakvom se samouvjerenošću ChatGPT kune u budalaštine i mislim se - neće ova blesasta umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka još sljedećih tisuću godina. 

Nakon umjetne inteligencije, obraćam se najprirodnijoj mogućoj inteligenciji, jer ja stvarno ne znam što je bilo, pa neka mi kaže moj pouzdani prika koji zna svaki kamen našeg grada Dubrovnika. A to je, jasno, povjesničar umjetnosti Ivan Vigjen koji mi nikad u životu nije kazao da nešto ne zna, a ako pak u nešto nije bio siguran, uputio me kome da se obratim. 

Zovi Ivana Vigjena 

-Ne znam kada su probijene buže i zašto te stvarno ne znam tko se time bavio i tko bi ti mogao pomoći. Negdje mi jedino zvoni da je razlog bio bacanje smeća – kazao mi je Vigjen, a ja sam ostao zabezeknut čuvši po prvi put u mojoj novinarskoj karijeri Ivanov odgovor koji me ostavio na raskršću ne znajući kuda i kako naprijed. 

Ajmo probati dalje s historičarima. Zovem sada povjesničara Bruna Bijađiju, kustosa pedagoga Dubrovačkih muzeja koji također ne zna odgovor o nastanku buža, ali zna tko bi mogao znati. 

-Zovi Ivana Vigjena – kaže mi ljubazno Bijađija, a ja se nasmijem. 

Ajmo probati dalje s historičarima. Zovem sada povjesničara Vinicija Lupisa iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar koji također ne zna odgovor o nastanku buža, ali zna tko bi mogao znati. 

-Prolistaj knjigu Lukše Beritića Dubrovačke zidine – kaže mi ljubazno Lupis, a ja već sutra ujutro krećem u grad, u knjižnicu. 

Konzervator Lukša Beritić osnovao je Društvo prijatelja dubrovačke starine i bio je zaljubljen u povijest Dubrovnika kao malo tko. Radio je brojne konzervatorske radove, pa stvarno bi u svojoj knjizi o fortifikaciji mogao spomenuti i buže. Došao sam u knjižnicu, sjeo za stol, jer se 'Dubrovačke zidine' ne mogu posuditi, i u sat vremena prolistao cijelu knjigu. Nigdje ni fusnote o bužama na južnoj strani zidina.  

-Pa šta je ovo, pobogu?! - zavapio sam nezainteresiranoj zaposlenici knjižnice - povijest buža je teški misterij, mogla bi se snimiti četverodijelna dokumentaristička serija za Netflix. 

U knjižnici srećem zaposlenicu Dešu Ficović Kosović koja ide na pauzu i zove me na kafu. Mislio sam je odbiti, upilat ću je s mojim istraživačkim pričama, jer sam već pomalo ljut što sam na ove buže potrošio masu vremena i energije, a nisam makao s mjesta. Ali kontam nisu ovo jedine buže u mom životu na koje sam bezveze potrošio masu vremena i energije, pa ipak pristajem otići s njom do kafića Buzz, tamo često navraća šef Gradskog kotara Grad Marin Krstulović, čovjek koji bi mi mogao pomoći u istrazi. 

-Evo ti brojeve obitelji Šimunović i Šerbu, oni gore žive, mogli bi ti znati. Zovi i turističkog vodiča Ivana Vukovića, njegovi su isto od tamo. Također, sjećam se da sam u novinama jednom čitao tekst Antuna Ničetića koji je spominjao da su Talijani u Drugom svjetskom ratu kopali otvore u zidinama – dao mi je Krstulović dobar trag. 

U Buzza srećem i Antuna Baću, povjesničara umjetnosti i konzervatora kojem također postavljam isto pitanje. 

-Ne znam stvarno kada su i zašto buže nastale, a ako nisi ništa našao u Beritićevoj knjizi Dubrovačke zidine, probaj i s njegovom knjigom Utvrđenja grada Dubrovnika – kazao mi je. 

Pojedinci probijali zidine tražeći skloništa 

Odlučujem vratiti se opet do knjižnice. Putem zovem Borisa Njavra, čovjeka koji je godinama pisao serijal i izdao knjigu Ulicama moga grada. Nema kutka unutar zidina o kojem nešto nije zapisao. No, ni on ne zna detalje i kaže mi da zovem Vedrana Benića koji se također čitav život bakćao s raznim misterijama Dubrovnika. Ni Vedran Benić nije siguran u razloge probijanja buža. Okrećem i broj Sebastijana Vukosavića, još jednog zaljubljenika u dubrovačku povijest, njemu zvoni da je buža na sv. Mariji probijena još u Austro-Ugarskoj. Kako god, eto me opet u knjižnici, zaposlenice me gledaju jesam li uopće uračunljiv po ovom šiloku. Opet tražim Beritićevu knjigu i sjedam za stol. Listam Utvrđenja grada Dubrovnika i na samom kraju knjige po prvi put nailazim na pisani trag o buži ispod kule sv. Stjepana. 

-Za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata, od dolaska talijanskog okupatora pa sve do oslobođenja Dubrovnika, ulazi na zidine bili su otvoreni te je svatko radio što je htio. Nastojanja pojedinaca da se ulazi zatvore ostali su bez uspjeha. Pojedinci tražeći nova skloništa probijali su i raskopavali zidine po miloj volji, a da se prije nije ispitalo je li moguće da tu postoji neki zazidani prazni prostor. Na mjestima pak minama su prokopavali zidine da bi u debljini zida napravili sklonište. Tako su bili probijeni veliki otvori u zidu kod sv. Klare, kod tamnica, a i kod bastiona sv. Stjepana kod kojeg su 1945. godine napravljena mala vrata za izlaz na hridine. Kod Bokara su bili počeli otvarati dvoja zazidana vrata ne ispitujući prije što je tu ustvari bilo. Kad su uvidjeli da tu nema nikakvih praznih prostora prekinuli su s radom – piše Lukša Beritić u svojoj knjizi Utvrđenja grada Dubrovnika i ne precizira tko je 'minama prokopavao zidine'. Je su li to bili Talijani, Nijemci, ustaše ili civilno lokalno stanovništvo? 

S obzirom na to da Beritić govori kako su 'pojedinci tražeći nova skloništa probijali i raskopavali zidine po miloj volji' vjerojatno misli na Dubrovčane, jer da su okupatori minali onda bi valjda bila neka naredba koju bi vršio tim, a ne pojedinačni vojnici. Naposljetku će rupu podno bastiona sv. Stjepana 1945. godine urediti, odnosno napraviti vrata. I dan danas poviše donje buže stoji godina 1945.. Zovemo sada obitelj Šimunović koja živi nedaleko od buže da vidimo hoće li potvrditi navode iz Beritićeve knjige. 

-Donja buža ispod bastiona sv. Stjepana napravljena je u Drugom svjetskom ratu, a gornja koja je novijeg datuma probijena je za vrijeme Jugoslavije kada se pravila takozvana Nova ulica. Svećenicima je uzet komad zemlje kako bi se napravila ta ulica. Lukša Beritić je nadgledao otvaranje buže 1945. godine kada su se uredila vrata – rekla je Dubravka Šimunović. 

Zovem sada slikara Viktora Šerbua koji također blizu živi, a kada se buža otvarala na kraju Drugog svjetskog rata imao je sedam godina. Njegova priča razlikuje se od Beritićeve. 

-Buža ispod sv. Stjepana probijena je koncem 1943. ili početkom 1944. godine, a uređena je 1945. godine pod nadzorom Lukše Beritića. Nju su probili zarobljenici Nijemaca. To su bili ljudi s Korčule, Mljeta i Pelješca koje su Nijemci smjestili u sjemeništu na Jezuitima. Riječ je bila o ljudima srednje dobi koji se nisu priključili partizanima. Nijemci su rupu u zidinama probili kako bi mogli bacati smeće. Naime, sjemenište je bilo pretrpano ljudima, bilo ih je između 200 i 300, i bilo je puno smeća, pa su odlučili da je najbolje da se tuda baca. U ljeto 1944. godine Nijemci su zarobljenike vodili na bužu na kupanje, jer su bili puni ušiju, a bilo je i slučajeva tifusa. Ti su isti zarobljenici radili bunkere po Petki, jer su Nijemci smatrali da bi se Saveznici mogli i u Dalmaciju iskrcati kao i na Siciliju. Ti su bunkeri vidljivi i dan danas. Inače, prvi Nijemci koji su došli u Dubrovnik, nakon odlaska Talijana, bili su pripadnici zloglasne SS divizije Princ Eugen sastavljene od dragovoljaca, a koja je radila brojne ratne zločine po Pelješcu, primjerice u Kobašu. Oni su kasnije otišli, a došla je divizija sastavljena pretežno od Poljaka koja je bila znatno mekša prema zarobljenicima u sjemeništu – govori Viktor Šerbu. 

Gornja buža probijena zbog kupanja? 

-Mi smo se već 1945. godine u ljeto počeli kupati na buži nakon što su partizani ušli u grad u listopadu 1944. godine. Nijemci nam nisu dali da se prije kupamo. Gornja buža je otvorena iza Drugog svjetskog rata i mlađeg je datuma. Prvo je gornja buža probijena dva-tri metra zapadno od mjesta gdje su sada vrata, a onda je zaključeno da im to ne odgovara, pa je s vanjske strane probijena gdje je sada. Zašto je probijena gornja? Ljudi sa sv. Marije su vidjeli kako je lijepo nama dole kupati se, pa su i oni željeli mjesto za sebe. Tražili su od Općine da se i njima probije, a vlast je pristala. Moram kazati da smo bili oduševljeni što smo blizu kuće dobili mogućnost za kupanje – zaključio je Viktor Šerbu. 

Turistički vodič Ivan Vuković ima sličnu priču poput Šerbua. 

- Donja buža probijena je 1943., iako je iznad ulaza ugravirano Vrata sv. Stjepana 1945. sto je netočna godina. Prvi je kroz vrata prošao pokojni Antun Ničetić. Nijemci su prokopali taj dio zidina, jer su sumnjali da se možda skrivaju njihovi neprijatelji. Za drugu bužu, onu na sv. Mariji nisam nikad uspio saznati točnu godinu, a pokušao sam puno puta, jer mi se veliki dio familije rodio na Jezuitima – kazao nam je Vuković. 

Naravno da sam provjerio i što o svemu kaže profesor Antun Ničetić kojega su mi mnogi spominjali tijekom mog istraživanja. Jadranka Ničetić poslala mi je zapise svoga svekrva o buži. 

- Da se ne pomisli da mudrujem, počet ću priču ispočetka. U vrijeme Drugoga svjetskog rata u zgradi nekadašnjeg Biskupskog sjemeništa u Ulici Ilije Sarake bila je smještena talijanska vojska. Vrlo su vjerojatno oni inicirali probijanje zidina jer, uz radnike na izvođenju radova, pomagali su i talijanski vojnici. Svrha je bila da se pri avionskom napadu ili požaru omogući prolazak izvan zidina na „slobodni teritorij“, odnosno na stijene, ali i do mora, gdje bi se moglo ukrcati na neku brodicu. Radovi na tom prvom otvoru započeti su sredinom 1943. godine, ali nisu nikada bili dovršeni, već se je počeo probijati novi otvor oko metar i pol istočnije od toga, onaj gdje su danas „Vrata sv. Stjepana“ – piše Ničetić. 

- Postavlja se pitanje zašto su već započeti i odmakli radovi na prvom otvoru prekinuti. Poznato je da su bastioni ispunjeni zemljom pa je tako bio i sv. Stjepan. Kada je probijen otvor prema moru, počeli su novi radovi: probijanje zida bastiona sv. Stjepana da bi se tu napravilo sklonište pri pojavi avionskog napada. Negdje sredinom ljeta 1944. „buža“ je zazidana suhim zidom. Pričalo se da je to učinjeno kako ne bi bila uspostavljena veza s partizanima. Vjerojatno je to i bilo tako. Jer, nakon nekoliko dana netko je srušio taj zid, on je drugi dan opet obnovljen, ali postavljen je oglas zapovjedništva Grada kojim se upozorava da će biti strogo kažnjen onaj tko taj zid provali. I više se nitko nije usudio dirati ga, sve do 19. listopada 1944., kada je otišao njemački okupator i kvislinzi. Tada smo s velikom radošću i oduševljenjem srušili taj „obrambeni“ zid i slobodno izašli na stijene. Zapis na nadvratniku „Vrata sv. Stjepana probijena 1945.“ očito je netočan. Tako nastaju povijesne zablude. Ona nisu izgrađena poslije rata, već tijekom njega – zapisao je profesor te dodao da se radovi odvijali na još jednoj buži, onoj u ulici braće Andrića u Karmenu, ali nikada nisu završeni. 

Zarazni paviljon vojne bolnice 

Što se pak tiče buže na sv. Mariji, Ničetić piše informacije koje mi prije nitko nije rekao.  

- Buža na sv. Mariji, kako smo je nekada zvali, ili Velika buža, kako je u novije doba prekrštena, ne znam kada je otvorena. Vrlo vjerojatno u vrijeme francuske okupacije početkom 19. stoljeća ili možda nešto malo kasnije za vrijeme Austrije. U današnjem Biskupskom sjemeništu bila je vojna bolnica od dolaska Francuza pa zatim u doba Austrije i Kraljevine Jugoslavije sve do travnja 1941. godine. Na bastionu sv. Margarite bio je sagrađen zarazni (vjerojatno tuberkulozni) paviljon vojne bolnice, srušen oko 1945. godine. Taj otvor u zidinama služio im je vjerojatno za bacanje smeća u more, a možda se netko i okupao, ali ne građani, jer je Ulica od Margarite (svi smo je zvali Nova ulica) otvorena 1946. i tek tada je bio slobodan pristup tom izlazu na more. Tamo su išli na kupanje stanovnici ispod sv. Marije pa je po tome i ta „buža“ dobila ime – zapisao je Ničetić. 

Spominje i još jednu bužu. 

- Eto toliko o „novokrštenim“ bužama, Maloj i Velikoj. Bila je još jedna „buža“ - ona za bacanje smeća u more. Nje više nema, zazidana je negdje iza 1960., a smeće se nastavilo bacati na Orsuli. Ona se nalazila neposredno prije pristupa Ulici od Margarite. Kad je otvorena, ne znam, ali to je bilo svakako jako davno – zaključuje profesor Antun Ničetić. 

Kao što rekoh, priča o nastanku buža na južnoj strani zidina je za Netflix. Priče se skoro kod nikoga ne podudaraju. Za bužu ispod bastiona sv. Stjepana Lukša Beritić govori kako su je probili Dubrovčani da se zaštite od avionskih napada, Viktor Šerbu govori kako su je napravili Nijemci da bacaju smeće, a Antun Ničetić pak kaže da je nastala pod Talijanima kako bi imali mogućnost bijega u slučaju napada. Za bužu na sv. Mariji pak mnogi govore da je mlađa i da je probijena u Jugoslaviji. Šerbu kaže da su probijanje inicirali lokalni stanovnici da se mogu kupati, a Ničetić smatra da je starijeg datuma i da je nastala u vrijeme Austro-Ugarske ili čak Francuza. 

Zanimljivo je kako nije riječ o dalekoj povijesti nego o onoj koja se dogodila ‘jučer’ i gdje su stanovnici koji su joj uživo svjedočili još uvijek među nama. Zaista je zanimljivo kako ne postoji isti odgovor na pitanje nastanka buža, i to u Dubrovniku koji je poznat po tome da se sve zapisivalo i da je malo toga misterij. Probijanje zidina na južnoj strani svakako je još uvijek prilična nepoznanica. Kako god bilo, za misterij buža zaslužan je kaotični Drugi svjetski rat, jer se u miru nikako ne bi moglo dogoditi da se zidine probiju bez službenih zapisa.