Profesorica Martinović je prošla put od učenice Turističke i ugostiteljske škole do nastavnice u istoj školi gdje je provela skoro cijeli radni vijek. Nakon završetka Ugostiteljske škole, prof. Martinović je nekoliko godina radila u hotelu Argentina čiji je bila stipendist te i u hotelu Dubravka (današnji Pucić Palace). Uz rad se je i doškolovala te se 1962. god. zapošljava u tada Ugostiteljskoj školi kao stručni nastavnik iz Ugostiteljskog posluživanja sve do svog umirovljenja sredinom 90-ih godina kada odlazi u zasluženu mirovinu. Sve ovo govori da je riječ o osobi koja je zaista predano, a nadasve profesionalno prenosila znanja mnogim generacijama koji se u proteklom razdoblju, a i danas, itekako sjećaju prof. Martinović koja je prvo imala majčinski, a onda pedagoški pristup prema brojnim svojim bivšim učenicima. 

Uvijek je s pravom isticala da nema atraktivnih i manje atraktivnih poslova jer svaki pošten rad, ako se obavlja s ljubavlju i od njega živi, mora biti dovoljan razlog da se svaki pojedinac izbori za vlastiti status, a samim tim i dignitet struke.

Posebno joj se bilo drago susresti s brojnim svojim bivšim učenicama i učenicima, a koji su postali ugledni ugostitelji, menadžeri te i sam njen osjećaj da je i ona svojim radom i ponašanjem u njihovim životima ostavila mali trag pomažući im da sazriju, da steknu odgovornost prema poslu i životu. Jednostavno, pomagala im je da postanu i ostanu dobri ljudi i stručnjaci na svojim radnim mjestima.  Često je znala isticati: "to je posve dovoljno da budete bogati u duši i ispunjeni, jer vidite da se trud i uložena ljubav vraćaju, a da Vaš rad nije bio uzaludan, Dapače". Prof. Martinović će ostati u sjećanjima mnogim generacijama te je ista zadužila struku i ovaj grad.  Ovom prilikom mnogi naši sugrađani, a posebno njeni bivši učenici izražavaju sućut obitelji, a našoj dragoj prof. Jelici vječni mir i spokoj njene duše. Neka joj je laka hrvatska zemlja, napisao je Milan Perić.