Rekao je to na početku izuzetno zanimljivog predavanja “Dubrovačka Republika i Lastovo u 17. stoljeću: pobune, nemiri i zavjere” koje je dr. sc. Lovro Kunčević održao u Lazaretima. Bilo je to četvrto predavanje iz ciklusa “Jedinstvene priče iz arhiva Republike“ kojim su se Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i Dubrovačka baština pridružili proslavi uvrštenja arhivskih fondova iz razdoblja Dubrovačke Republike na UNESCO-vu listu “Sjećanje svijeta“ i “Godine UNESCO-ve svjetske baštine“ u Dubrovniku. Valja reći kako je to predavanje dio projekta “Pluralitet aktera u Dubrovačkoj Republici: politika i društvo, institucije i praksa (PLURACTA) IP-2022-10-4560“.

Kunčević je naglasio kako Dubrovačka Republika, iako je kroz povijest bila začudno mirna i jedna od društveno najstabilnijih država predmoderne Europe, ipak nije bila posve pošteđena pobuna, zavjera i otpora svojoj vlasti. Pobune su se događale prvenstveno na Lastovu, a prvu takvu pobunu od 1602. do 1606. predvodio je Pasko Antica, kad je Venecija tvrdila da je intervenirala kako bi spriječila širenje nemira. Pobunjenici su na kraju tražili i dobili opću amnestiju koja je tijekom cijelog tog stoljeća bila odlučujuća za nove pobune. Tad su se na otok vratili svi pobunjenici osim Paska Antice koji je zapravo umro a nije otrovan kako su se tad počele širiti glasine.

Pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto je Lastovo bilo sklono pobunama, tko su točno bili pobunjenici i zavjerenici te zašto se ti otpori dubrovačkoj vlasti događaju baš u 17. stoljeću, nazočni ljubitelji povijesti na predavanju u Lazaretima doznali su kako je Paskov rođak Ivan Luka Antica 1635. pokušao organizirati zavjeru kojoj je cilj bilo da Mlečani zavladaju ne samo Lastovom nego i Mljetom te Pelješcom, o čemu je Kunčević više podataka pronašao u jednom od pisama koje je našao i proučavao u venecijanskom Arhivu. Ivan Luka Antica tad je zavjeru i “pravo Venecije da prigrabi otok“ pravdao kršenjem autonomije i obećanja od strane Dubrovčana, u prisvajanju prihoda i onemogućavanju trgovine, a Mlečanima je tvrdio kako je u svemu ključno zauzimanje Stona. Čak se ponudio da on osobno vinom u Stonu uspava stražu, ali je pritom iskazao i značajnu dozu ambicije: kao protuuslugu je od Venecije za sebe tražio tri tisuće dukata i titulu gospodara otoka Sušca na kojem bi samo on, kao feudalni vladar, imao pravo suditi puku. No mletački mu se Senat zahvalio na ponudi te se glavni zavjerenik vratio kući i potom ostvario zavidnu karijeru u Republici protiv koje je kovao zavjeru.  

Pokušavši iskoristiti ratne okolnosti Venecije i Otomanskog carstva, drugu lastovsku bunu predvodio je 1652-1653. don Kuzma Antica. Nakon bune imanje mu je konfiscirano, a on je pobjegao na Korčulu, da bi 1668.godine, samo godinu nakon katastrofalnog potresa, lastovski knez Tudisi javio kako je otok na rubu pobune. Sve je kulminiralo kad su petorica braće Pavlovića vrijeđala te pretukla pristalicu Republike Matiju Zanettia.

Uzroci svih lastovskih pobuna prema Kunčeviću su pet najuglednijih lastovskih obitelji, a puk i tiha većina bili su skloni Republici. Bune su imale elitni karakter, a na otoku su bile zamjetne dvije stranke: “patrioti“ koji su se otuđili od dubrovačke vlasti i “spije“ (“špijuni“) koji su joj bili vjerni, o čemu govore i izvješća Kuzme Fulmiza i Đivana Deodatia.

Nemiri u 17. stoljeću završavaju 1683. godine s incidentom tijekom blagdana sv.Vlaha, kada je iz puške pogođena državna zastava Republike. Vlasti su reagirale skoro paranoično: iako su otočani tvrdili da je barjak koji se tad zapalio, pogođen samo jednom a ne s više hitaca, uhićen je Đuro Aletić, a potom po Gradu i brojni Lastovci.

Pobunjenici su bili u odličnim odnosima s posadama mletačkih brodova, a glavni razlozi za buntovnost otoka bili su vlastita elita koja je imala ugled i znanje kako se suprotstaviti te blizina posjeda Venecije kao i svijest da uvijek mogu uživati zaštitu Mlečana na obližnjoj Korčuli. Politički stavovi na otoku su se nasljeđivali generacijama, a ključnu ulogu u otporu Dubrovačkoj Republici imali su i svećenici, što ne čudi jer su bili ne samo najobrazovaniji nego među najbogatijim stanovnicima otoka. Jer, bili su poduzetnici te čak posjedovali i ribarske brodove! Kunčević je naglasio kako je 17.stoljeće- stoljeće krize i stoga što je Senat znatno podigao plaću knezu te pokrenuo novu ekonomsku politiku i uveli veće carine.