Svjedočanstva koja  su primljena vrlo emotivno su, između ostalih, iznijeli predsjednica HUMS-a Dubrovnik Perica Klokoč, Mirsad Džanović, Brankica Miškić i Smiljana Kresić.

PADALE SU GRANATE, UZIMALI SMO VODU IZ GUSTJERNE, RADILE SMO PO CIJELI DAN

“Danas se nalazimo u prostorima bivše Stare bolnice koju još uvijek tako zovemo, gdje nas je i zatekao rat. Prostori su sada lijepi, ali tada nisu bili adekvatni za boravak osoblja, a kamoli bolesnika i ranjenika. Stoga smo se morali preseliti u prostore nove bolnice. Živjeli smo pod uvjerenjem kako će nas UNESCO zaštititi i kako nitko neće bacati bombe po Gradu. Dolazili su nam prognanici iz Vukovara, ali nitko nije mogao zamisliti da bi netko mogao napasti Dubrovnik. Čak smo u kolovozu dobili ratni raspored. Moj je bio u Cavtatu. Kad je krenuo napad 1. listopada, bombardirani smo bili sa svih strana. Prekinuli su nam sve putove, a ja do Cavtata nikad nisam uspjela doći. Jedva sam stigla do Stare bolnice. U roku od nekoliko sati smo ostali bez struje i vode, a to je potrajalo tri mjeseca. Tadašnji ravnatelj Bolnice dr. Zoran Cikatić donio je odluku o preseljenju u novu bolnicu koja nije bila dovršena, ali je imala dovoljno velike hodnike gdje smo smjestili ranjenike. Bilo je tu i veliko atomsko sklonište za bebe i  rodilje. Svi kirurški odjeli su preseljeni u novu bolnicu koja je i tada imala agregate, vodu i sve što je bilo potrebno. Najteži je bio ostanak u Staroj bolnici, gdje sam ja ostala i tada sam radila na neurološkom odjelu. Padale su granate, s bunara smo uzimali vodu da operemo  bolesnike… Po noći smo bili bez struje. Bolesnici su nam bili stariji, zapušteni, dovedeni iz skloništa, bez obitelji… Uvjeti su bili strašni. Svi govore o novoj bolnici, no zaboravljeni su bolesnici koji su ostali u ovoj zgradi. Sve više se stezao obruč oko Grada, a najteži je bio studeni. U našim smjenama koje su trajale 24 sata imali smo četiri dana neprekidnog bombardiranja. Radile su tri sestre na cijelom odjelu. Imali smo pet mrtvih koje nismo mogli iznijeti do mrtvačnice 24 sata. Osjećali smo se nemoćno i tužno,” kazala je Klokoč.

MAJKE NISU IMALE HRANU, KORISTILA SE NEPROKUHANA VODA, NUŽDA SE VRŠILA U NAJLON VREĆE

Đanovićeva izrazito potresna ispovijest odnosila se na ratne prilike u ambulanti u Mokošici.

“Rano ujutro, 1. listopada su nas probudile detonacije. Nismo mogli vjerovati kako je rat stigao i kod nas. Gradski prijevoz je prestao prometovati. Ostali smo bez struje i vode, telefoni nisu radili. Sjeo sam u auto i odjurio do bolnice, miris paljevine se širio. Jurio sam 'kao bez duše' da izbjegnem granate. U Gradu me dočekao mir koji se činio još zlokobnijim. Dobio sam raspored dežurstva tek za naredni dan. Kad sam se vraćao, bilo je stravično, gorjele su kuće i auti, a ljudi su se kretali uspaničeno. Napadi su postajali sve žešći dok nije prekinuta veza s Gradom. Prijavio sam se u zdravstvenu stanicu Mokošica. Iako sa znakom Crvenog križa, zgrada ambulante je jedna od prvih zgrada u Mokošici koje su pogođene. Organizirali smo prikupljanje posteljine, lijekova i sanitetskog materijala po stanovima, puno toga je nedostajalo. Prvih je dana među osobljem vladala panika i razmišljanje kako doći do Grada. Jedan dio radnika je morao raditi u bolnici pa smo se stalno raspali. Na kraju nas je ostalo toliko da smo boravili u ambulanti po cijeli dan i noć. Liječnici su dolazili iz Grada, po dan ili dva. Nikome se nije dolazilo u Mokošicu. Po dolasku ranjenih vidjelo se znanje i iskustvo liječnika i sestara. Osim uobičajenog rada u ambulanti, bilo je potrebno provesti i epidemiološke preventivne mjere. Dolaskom velikog broja prognanika iz okolnih mjesta, dolazi do problema života u tim skloništima. Stoga smo napravili obilazak skloništa u cijeloj Mokošici; majke dojilje nisu imale hranu, nemaju mlijeka za djecu, koristila se neprokuhana voda, voda i sanitarije nisu bile pogodne za dojenčad i majke, skloništa su bila puna smeća, nužda se vršila u najlon vrećama… Dogovorili smo evakuacije žena i djece u bolnicu gdje su bolji uvjeti, a ostale smo probleme rješavali u hodu pa smo kopali poljske WC-e, palili smeće i slično. Oznaka Crvenog križa ništa ne znači, ona je još veća meta, stoga je ni ne koristimo,” kazao je.

CRVENI KRIŽ IM NIJE ZNAČIO NIŠTA

Đanović se prisjetio 7. listopada kad je granata koja je bačena na ulazu u sklonište u Mokošici odnijela devet mladih života, a ranila četiri osobe. Dio ljudi je samoinicijativno bježao u Grad vozilima, ne paleći svjetla kako ne bi izazvali napad, pa se događao i niz nesreća sa smrtnim ishodom. U posebno lošem sjećanju mu je i 10. studenog kad je ranjen.

„Rano jutro 10. studenog… još jedan u nizu napada na Mokošicu. Dovoze teško ranjenog branitelja s amputiranom nogom. Obrađujemo ga i hitno šaljemo u bolnicu. Neprijatelj gađa njihov auto, ali uspijevaju proći. Sretni smo, no neprijatelj nas otkriva i počinje napad. Crveni križ za njih ne znači ništa, a napad je toliko jak da ruši svu 'zaštitu' na ulaznim vratima. Geleri pršte oko nas… Ranjen sam. Gađaju nas cijeli dan. Tek su me sutradan uspjeli prevesti u bolnicu. Sedam dana nakon toga, okupator ulazi u Mokošicu,“ govori Đanović dodavši kako je od početka napada, 1. listopada do 10. studenog kroz ambulantu u Mokošici prošao 921 pacijent, od čega 51 ranjenik, dok je 25 osoba smrtno stradalo. Đanović se u svom govoru prisjetio i Sjefudina Gledovića s kojim je surađivao, a koji je kasnije smrtno stradao.

SINA NISAM VIDJELA OSAM MJESECI, ZVAO ME 'DRAGA TETE'

Smiljana Kresić je podsjetila na ratne prilike Opće bolnice Dubrovnik na Medarevu.

“Početkom Domovinskog rata imala sam 25. godina, supruga i malo dijete. 1. listopada me probudila moja svekrva, sva u strahu, koja mi je rekla kako je počeo rat. Mislila sam kako to nije moguće. Zvukom sirene postala sam svjesna. Pomislila sam tada - danas poslijepodne radim, što ću sa sinom? Grad je izgledao sablasno, ljudi su bježali, a zvuk sirene je parao nebo. Dio odjela je u roku od 24 sata preseljen na Medarevo. Dolazak na Medarevo nam je pružao određenu sigurnost. Kolegice koje su ostale u Staroj bolnici su radile u nemogućim uvjetima, a svakodnevno su ih gađali granatama. Ja sam bila na Medarevu. Doma sam dolazila kasno u noć, a vraćala se rano ujutro, prije nego počnu pucati. Dani su bili sve teži. Sina i nonu sam poslala u izbjeglištvo, bila je to bolna odluka, a muž mi je bio na ratištu. Sina nisam vidjela osam mjeseci. Kad smo se susreli nakon toliko vremena, zvao me ‘draga tete’. Svaki dan sam provodila u podrumu grleći drugu djecu. U našu spavaću sobu je pala granata, tako da doma više nisam ni dolazila. Rad na hitnoj je bilo mjesto gdje smo svi bili kao jedno i gdje se radilo po cijeli dan. Hrane nije bilo dovoljno, jedna kolegica je svaki obrok dijelila samnom,“ kazala je.

RANJENICI SU LEŽALI NA MADRACIMA, LJUDI SU POVRAĆALI, MISLILA SAM KAKO ĆEMO SE POTOPITI

Brankica Miškić s prisutnima je podijelila priču o tome kako je porodila žene na brodu.

“Probudio me prasak prvih granata na Mokošicu 1. listopada. To jutro nisam radila, a sirena je svirala kao u ružnom snu. Počelo je ono što nitko nije vjerovao.  Sutradan, shvativši kako se iz Mokošice ne može doći do Grada, priključujem se radu u ambulanti u Mokošici. Počeli smo organizirati rad s po tri sestre u smjeni po 24 sata dnevno. Ranjenike su dovodili predvečer i u noći. Liječnice u početku gotovo nisu ni odlazile s radnog mjesta. Ostao je veliki broj djece, trudnica i kroničnih bolesnika u Mokošici. Preuzela sam rad s bebama koje su bile smještene po skloništima, podrumima i kućama po Mokošici. Prokuhavamo vodu, dijelimo hranu. U noći s 26. na 27. listopada moja obitelj se odlučuje za prelazak u Dubrovnik. Vozi se noću bez svjetala jer se na svaki auto puca. Stigli smo oko 4 sata u mrtvi Grad. Te noći je iz Mokošice prešlo oko 100 automobila. Rad u bolnici nastavljam u bolničkom skloništu. Brodovi svaki dan odvode djecu, teške bolesnike i majke. Sredinom studenog sam morala iskoristiti godišnji odmor te se s malodobnom djecom ukrcavam na Slaviju koja kreće na put neizvjesnosti. Na madracima su ležali ranjenici, žene, starci. Brod je mogao primiti oko 700 ljudi, a po nekim procjenama na njemu je bilo preko 3 tisuće ljudi. Plovimo po nevremenu, mnogi povraćaju, djeca plaču. Jedna starica se onesvijestila. Izašla sam s djecom na palubu. Do Zelenike imamo puna tri sata puta. Brod se teško valja, nevrijeme je, imam osjećaj kako će potonuti. Doktor me molio da obiđem trudnice. One se žale i imaju osjećaj kao da će roditi, ali ih uspijevam smiriti i govorim im kako nemaju trudove. Iz Zelenike smo zbog vremena isplovili kasnije nego što je bilo u planu. Jedna žena je  imala jake trudove. Kako nema instrumenata i materijala, predlažem da se ona iskrca ispred Dubrovnika na gliser, ali su odbili zahtjev. Zapovjedniku su zaprijetili napadom na brod. Jedan od časnika broda vodi me do ormara gdje ima gazu, škare, rukavice, a to sam poslala na sterilizaciju u kuhinju. Molim za što više plahti. 15. studenog se na brodu rodio mali Hrvoje. Na putu prema Puli su mi rekli kako još jedna beba ne može čekati. Hrabrila sam majku kako će izdržati do Pule, a u luci nas je čekala hitna pomoć. 16. studenog se rodio mali Marino,“ prisjetila se Miškić.