Placa u Gružu svojevremeno je dizala veliku buru u javnosti zbog cijene rekonstrukcije. Iako se danas 2,5 milijuna eura (nakon svih poskupljenja i ogromne inflacije koja je trajala dugo) možda i ne čini tako velikom svotom, u 'doba kuna' kada se troškovnik radio i izvođač birao, 18 milijuna kuna je bio ogroman novac.  

Međutim, ono što se rijetko spominje jest činjenica kako je placa na tom mjestu imala velike izazove kada je u pitanju projektiranje; s obzirom na to da se od arhitekta u projektu tražio krov, dok je GUP zabranjivao fiksni zatvoreni krov na tom mjestu. Velika je to kontradikcija, a zahtijevalo se rješenje koje je u konačnici i realizirano, ali po visokoj cijeni.  

Placu je projektirao renomirani hrvatski arhitekt Dinko Peračić i za arhitektonsko rješenje dobio je nagradu na 59. salonu arhitekture i urbanizma. Dobivena nagrada za Placu Gruž još jednom potvrđuje značaj inovativne i promišljene arhitekture u oblikovanju suvremenih urbanih prostora te njezinu ulogu u očuvanju povijesnog naslijeđa na moderan i funkcionalan način. 

Ipak, jedna ideja 'oca place' nije realizirana. Ona je, naime, trebala raditi i nakon jutarnjih sati, biti natkriveni javni 'trg' i mjesto druženja uz autohtonu hranu i piće i različita događanja. To je pak nije dogodilo.  

Arhitekt Peračić: U Gružu placa može raditi cijeli dan 

„Tržnica je zamišljena kao mjesto druženja koje može raditi cijeli dan, tradicionalna jutarnja tržnica odnosno prodaja voća, povrća i cvijeća može zapravo raditi cijeli dan. Imamo jako dobra iskustva s tržnicom u Vodicama koja dobro posluje navečer. Popodne naravno baš i nema ljudi, kao što nema popodne nigdje, ali predvečer i noću ljudi kupuju voće i povrće. Naravno, nema isti broj stolova kao ujutro, više posluju oni koji su bliže šetnici, ali iskustva su odlična“, govori Peračić za Dubrovački dnevnik.  

Lokalno, u Gružu se može tržnica staviti u funkciju i kroz cijeli dan, smatra on.  

„Prostori se trebaju staviti u funkciju, a kroz njih se mogu prodavati razni proizvodi, organizirati degustacije i imati tu jednu gastronomsku priču na toj 'plohi'. Mi smo upravo zato i išli s pomičnim bancima, tako da se može organizirati što god se želi, jer to je ipak jedan javni, natkriveni prostor“, govori i dodaje kako bi krov trebao biti stalno otvoren, a samo kad je kiša zatvoren jet to placi 'daje optimizam i duh koji treba biti, pa ako je krov stalno zatvoren to nema nikakvog smisla'.  

~Umjesto da vrvi životom, ovako izgleda dubrovačka placa vikendom~

'Prostor treba živjeti' 

Peračić smatra kako bi organizacija ribarskih večeri na placi bila sjajna.  

„Prostor treba živjeti! Naravno, prvenstveno je tržnica mjesto tradicionalne opskrbe hranom, ali sve mimo toga, kad ima viša prostora i vremena, treba iskoristiti. Dakle sve vezano uz hranu i okupljanje ljudi treba biti dobrodošlo. Pod tim ne mislim da bi to trebao biti trajni ugostiteljski objekt. Tržnica ne smije biti konkurencija ugostiteljskim objektima kojih već ima drugdje i dovoljno, to nije poanta, nego je poanta javnog natkrivenog trga i mjesta druženja, pa kao što se banci odnose i donose, kao što ljudi dolaze i odlaze, takva trebaju biti i događanja – promjenjiva“, objašnjava. 

Šetnica od zida do mora kao neodvojivi dio   

Šetnica je neodvojivi dio priče oko place, barem u očima arhitekta. Naime, Peračić smatra kako bi Obalu pape Ivana Pavla II oko place, trebalo pretvoriti u isključivo pješačku zonu, kako bi se iskoristio puni potencijal ovog dijela grada.  

„To bi bila ogromna promjena za Dubrovnik. Stara je to ideja koju smo mi samo konkretizirali i pokazali kako je vrlo dohvatljiva - podmorski poluukopani tunel i riješila bi se šetnica. Važno je da se prepoznaje da je to vitalna pješačka ulica koja spaja centar Gruža i luku, da se afirmira kao obalna šetnica“, govori.  

Što se tiče palmi koje su nedavno postavljene uz cestu, Peračić smatra da je sve što se radi dobro i doprinos, ali da je prostor i dalje preuzak zbog prometa.  

„Zapravo ga treba riješiti u punom formatu, da šetnica bude od zida do mora. U nekoj sretnoj budućnosti ona će se urediti i imat će ogroman značaj za Dubrovnik, kojemu je to jako potrebno. Da sam gradonačelnik, to bih prvo napravio. Riječ je o mogućem javnom prostoru u dijelu grada koji je, stjecajem okolnosti kada su se Dubrovčani iselili iz Grada, postao urbani centar, pa kao što se nekad uređivao Stradun, tako se danas može napraviti sa šetnicom u Gružu“, zaključuje arhitekt place u Gružu, Dinko Peračić.  

Iz Grada i Sanitata bez komentara 

Dubrovački gradonačelnik Mato Franković je prilikom otvorenja place u Gružu odgovorio na pitanje Dubrovačkog dnevnika hoće li placa zaživjeti kao prostor koji će raditi cijeli dan tj. hoće li biti mjesto druženja, sajmova, okupljanja i u poslijepodnevnim i večernjim satima. 
 
"To je namjera. Vidjeli ste kako još uvijek nisu otvoreni ni svi objekti na prostoru place jer je još trebalo riješiti određena zemljišno-knjižna pitanja. To se privodi kraju, potrebno je odraditi jedan dio posla od strane Grada po pitanju trga. To su sve neki postupci koji se trebaju tek dogoditi. Korak po korak ćemo doći do toga da i u popodnevnim satima možemo iznajmiti prostor za neki event, događanja, sajmove i sl., no prvo priču trebamo riješiti dokumentacijski da bismo došli do toga", izjavio je tada Franković.  

Pitali smo Grad i Sanitat što se dogodilo s tom idejom, međutim odgovor do zaključenja broja nismo dobili. 

Raguž: Ako se po placi ogleda grad, naš je uredan i lijep, ali fali života 

~Željko Raguž predlaže organiziranje ribarskih večeri, marendi i raznih degustacija morskih plodova i autohtonog pića~

Gradski vijećnik (DUSTRA) i direktor Luke Dubrovnik Željko Raguž već je više puta upozoravao kako placa nakon rekonstrukcije nije iskoristila puni potencijal.  

„Mislim da bi, kao u nekim razvijenim europskim destinacijama, placa trebala biti mjesto susreta. Tu bi ljudi trebali dolaziti, bez obzira na doba dana, a u nas nakon što naše bakice završe u 11 sati, placa je gotova i tu se ništa više ne događa“, upozorava Raguž i predlaže kako bi nakon jutarnje prodaje trebala biti organizirana marenda; srdele i papaline s čašom vina ili nekog drugog pića.  

„Naravno, da sve to bude po primamljivim cijenama jer bi onda sigurno bilo i domaćih ljudi i turista. U večernjim bi satima trebalo organizirati ribarske noći, dovesti klapu da pjeva, to bi bilo prekrasno mjesto gdje ljudi dolaze na druženje. Često se kaže vanka - pođi na placu i vidi kakav je grad. U tom kontekstu, naš grad je uredan, placa je uredna i lijepa, ali joj fali života“, govori Raguž i dodaje kako smatra da na dubrovačku placu život treba, ne vratiti, nego započeti jer ga nikad nije ni bilo. 

„Sa starom placom je bilo drugačije jer ona je bila kakva je bila, pa se nije ni razmišljalo o nekom dodatnom razvoju, a ova nova placa je lijepa, ali prazna. Na njoj se ništa posebno ne događa, dok je recimo placa u Barceloni impresivna, a takva može biti i naša“, smatra i predlaže da Grad i Sanitat, kao i za kućice na Dubrovačkom zimskom festivalu, i ovdje raspišu natječaj po određenim uvjetima.  

„Recimo za prodaju svih morskih delicija, pa se javi onaj koji želi, a da Grad, odnosno Sanitat daju maksimalno popularne cijene najma jer cilj ne bi trebao biti da Grad i Sanitat zarade, nego da se prostor oplemeni. Onda bi i oni koji bi prodavali morali imati popularne cijene, a i dalje bi bili u plusu; da bi se to ostvarilo najam mora biti više simboličan“, govori Raguž koji je o tome komunicirao i kroz kampanju za lokalne izbore ovog proljeća, ali i u Gradskom vijeću.  

„Govorio sam to i ranije, a reći ću i opet jer smatram kako je važno. Dobio sam puno podrške od građana koji u velikom broju dijele mišljenje“, zaključio je Željko Raguž.  

Knežević: Od obećane transformacije ništa 

~Viktorija Knežević upozorava kako atmosfera na placi više podsjeća na čekanje kraja, nego na prostor koji pulsira životom~

Gradska vijećnica Viktorija Knežević (CENTAR) kaže kako ju svaki put kad dođe na placu u Gružu, koja je trebala postati novo živo središte tog dijela grada, duša zaboli.  

„Uložilo se više od 18 milijuna kuna bez PDV-a, a od obećane transformacije nije ostalo gotovo ništa. Prodavača je sve manje, a atmosfera više podsjeća na čekanje kraja, nego na prostor koji pulsira svakodnevnim životom. Tržnice u drugim gradovima uspjele su se transformirati u javne prostore koji stvarno žive. Primjeri poput Borough Marketa u Londonu, La Boquerije u Barceloni, Markthalle Neun u Berlinu ili Mercado de San Miguel u Madridu pokazuju kako tržnice mogu biti i prostori za svakodnevnu kupnju, i mjesta kulture, okupljanja i uživanja“, govori Knežević i objašnjava kako ujutro nude svježe lokalne proizvode, a poslijepodne postaju žarišta urbane gastronomije, glazbe i druženja.  

Kod nas? Kaže, ništa od toga.  
„Placa u Gružu nije u ovakvom stanju zato što su ljudi odjednom prestali voljeti placu. Nego zato što ju nitko stvarno nije oživio. Netko tko za to prima plaću, tko je zadužen da razmišlja, planira i osmišljava sadržaj, to jednostavno nije napravio. I to je pravi problem - ne novac, ne prostor, nego manjak volje i odgovornosti“, kritizira Knežević i dodaje kako nije dovoljno uložiti milijune u infrastrukturu ako se nitko ne pobrine da se ondje događa život.  

„Placa može i mora biti puno više od redova praznih štandova. Može postati dnevni boravak grada - mjesto za događanja, radionice, sezonske festivale, kuhanje na otvorenom, male glazbene nastupe. Za to ne treba izmišljati toplu vodu, samo se treba ugledati na druge i imati viziju“, govori i dodaje kako je „najveći problem ipak u tome što autentičnih proizvođača gotovo da više i nema“. 

Konkretan prijedlog: 500 eura svakome tko dolazi barem tri puta tjedno 

„Onih koji stvarno sami uzgajaju ili love ono što prodaju danas je možda desetak - petnaest i to su uglavnom stariji ljudi, blizu ili već u mirovini, mladih ima jako malo. Ostali su se povukli jer je taj posao ogroman teret, i fizički i psihički. Jedna žena s kojom često razgovaram, a čiji sin mi je kolega, diže se u tri ujutro i iz Konavala dolazi da bi prodala ono što je uzgojila. To nije posao koji može raditi bilo tko. Imam poseban senzibilitet prema tim ljudima, moja pokojna baba prodavala je na Placi. A ja sam kao dijete zarađivala prve novce prodajući smokve, a kasnije na peskariji mušule. I znam koliko je težak taj posao“, iskreno je podijelila Knežević.  

„Znam da Grad trenutačno ne naplaćuje visoke naknade, ali mislim da bi trebao napraviti više, barem za one koji prodaju isključivo svoje. Moj prijedlog je vrlo jednostavan: neka Grad izdvoji po 500 eura mjesečno za svakog od tih desetak proizvođača koji dolaze barem tri puta tjedno. To je mjesečno oko 5000 eura - što je za proračun sitnica, ali bi tim ljudima značilo jako puno. Možda bi ih se dio vratio. Možda bi placi vratili dušu. Jer nije stvar samo u objektu, stvar je u ljudima. Možete napraviti najljepšu placu na svijetu, ali ako nema ljudi koji stvarno proizvode, prodaju i okupljaju se, ako nitko ne radi na tome da se program osmišljava, da se kultura podržava, da se prostor živi - onda nismo napravili ništa. Placa bez života je samo skupi beton“, zaključila je gradska vijećnica Viktorija Knežević. 

Bonačić Obradović: Dubrovnik ovo nije zaslužio

~Anita Bonačić Obradović smatra kako puni potencijal place nije iskorišten, a sve zbog intertnosti onih uključenih u projekt~

Gradska vijećnica (SDP) Anita Bonačić Obradović u svom je komentaru citirala gradonačelnika Frankovića da će 'placa biti funkcionalna i na korist građana i posjetiteljima kao reprezentativni javni prostor kakav Dubrovnik zaslužuje', dodajući kako je to sve „lijepo  za čuti, ali da stvarnost nažalost nije takva“.   

„Citat je iz 2024 godine. Ali na neistine smo već davno naučili, nažalost. Kao i na projekte koji su preplaćeni, nedovršeni ili drugačiji u realizaciji od planiranih. Placa, koja je plaćena skoro 2 milijuna eura, nažalost radi samo jutrima te nije iskorišten njen puni potencijal koji je obećavan“, izjavila je Bonačić Obradović, a zatim navela sve ono što smatra dokazima o neispunjenom potenciju.  

„Postoje pokretni prodajni stolovi koji svoju svrhu još nisu postigli. Pokretni krov (tenda) postoji i bio je najskuplji u cijeloj investiciji, čak 805.530,96 eura (6 milijuna kuna), a to je krov koji prokišnjava i ljudima koji tamo vrijedno prodaju svoje proizvode radi probleme. Tenda koja je namijenjena otvaranju, bar se tako spominjalo, ne znam kad je bilo tako iskorišteno. Dakle, placa popodne ne radi i nema svrhu koju je i sam arhitekt isticao: '..od ovog prostora se očekuje puno: mjesto gradskog života, svježe hrane, gastronomije trg grada...'“, podsjetila je Bonačić Obradović i dodala kako obnovljeni prostori stoje prazni.  

„Rješavali su se naknadno imovinsko-pravni procesi. Sad su riješeni, jesu bili novi javni natječaji, ako su stari istekli, ima li pogodovanja itd. To su sva pitanja koja će se nadam se kad tad riješiti. Placa se radila preko 13 mjeseci , od otvaranja je prošlo preko godine dana i još uvijek ideje, tj. realizacije nema“, kritizira i podsjeća kako su vijećnici SDP-a, kada se izglasavao kredit za placu, upozoravali kako se iznos kredita povećavao nevjerojatnom brzinom.  

„Pa smo mi svi koji smo postavljali pitanja na tu temu bili neshvatljivi, da ne upotrijebim gore riječi kojima smo nazivani. Dobili smo nagrađeni projekt s 'krovom' koji prokišnjava, pokretnim stolovima koji nemaju drugu svrhu i pozamašan kredit koji plaćamo naravno mi građani“, rekla je Bonačić Obradović, a zatim navela usporedbu.  

„Mali grad Zlatar u istom periodu je gradio (mi smo rekonstruirali) novu placu i sajmište i njihov projekt je vrijedio manje od naše place. U njih 1.8 milijuna eura, sufinanciran EU sredstvima. U nas više od dva milijuna eura financirano od svih nas. Tako da bi zaključak svega bio: slažem se s citatima koje sam navela na početku mog komentara da Dubrovnik zaslužuje bolje, da placa zaslužuje biti multifunkcionalan prostor s obzirom na to da je to bio i plan. Ali se ne slažem s inertnosti svih uključenih u projekt i planove. S obzirom na to da plaćaju građani, očito je odgovornima nebitno kad će, što će i hoće li išta biti po planu. Sve već viđeno. A Dubrovnik ovo nije zaslužio“, zaključila je gradska vijećnica Anita Bonačić Obradović.  

Nakon svega, ostaje jedino nadati se kako placa u Gružu, unatoč velikim ulaganjima i arhitektonskom potencijalu, neće postati simbol propuštenih prilika. Umjesto živog gradskog središta, sada je samo još jedan primjer nedovršene vizije i neiskorištenog javnog prostora. Građani i dalje plaćaju skupu rekonstrukciju, dok izostaje volja da se prostor oživi sadržajem.