U Dubrovniku, od početka 2015., traje neka policijska akcija. Na svakom kantunu, u svakom portunu, skrivaju se plavci, izlijeću iz žbunja, vise sa grane, vire radarom iz šahta, ima ih više nego turista i taksista skupa. To smo svi primijetili . Ja bi rekao da je prosječnom čovjeku najozbiljnija stvar koju radi u životu, a radi je svakodnevno, akt sjedanja za volan i uključivanja u promet. Izgleda banalno, radimo tu radnju automatski, ali time i ne shvaćamo da je to vjerojatno najopasnije što činimo, jer smo paljenjem stroja teškog 1-2-3 tone preuzeli odgovornost za svoj život i živote ostalih sudionika u prometu, pješaka i motorista pogotovo.

U zadnje vrijeme i biciklista. Po prvi put ove sezone, iako dugi niz godina radim u turizmu, sam osjetio strah gostiju koji dolaze ovdje, što se tiče sigurnosti. Primijete ljudi da svako 500 m stoji policajac, primijete turisti da redarstvenici na motorima po cijele dane kruže i traže ljudima pod povećalom pogrešku da bi prepuni ponosa zaustavili dotičnog uz sirene i sankcionirali prekršaj.

A najviše sa da primijetiti kad recimo bez pravog razloga policija zaustavlja svakoga u oba smjera na Vojnoviću ispod ekonomske škole. Te situacije su na korak do dugih cijevi, a nije bilo razbojstva, već samo prosječan, sunčan, miran ponedjeljak popodne.

Jučer su mi prvi gosti otišli ća, prije negoli su i došli. Bili su s motorima, odmah po dolasku su pitali zašto je toliko policije. Nisam znao objasnit. Pokušao sam ih nasmijati izjavom da smo jako radišan narod, ali nisu popušili. Pitali su imam li zatvorenu garažu ili videonadzor parkinga, rekao sam da nemam i da su oni prvi koji su me to pitali u 21. st. u Dubrovniku.

Rekli su da ne mogu tu ostati, jer se boje za sigurnost motora, a opet nisu gosti platežne moći od 300€ za noć da budu u Hiltona, a motori na sigurnom. Rekli su da će pojesti sladoled, opalit par selfija sa povijesnom jezgrom i produžiti..

Nisam zna bili se smijao ili plakao, što reče stih pjesme, stoji u pismu.