Petar Poljanić zauvijek je upisan u povijest Dubrovnika. Vodio je Grad u jednom od najtežih razdoblja ikad. Funkciju gradonačelnika, točnije predsjednika skupštine, obavljao je od 1990. do 1993. godine, a ujedno je bio i predsjednik ratnog kriznog stožera. U to vrijeme upravljao je čitavim područjem od Prevlake, pa sve do pola Pelješca. Poljanić ističe da iako je bio predsjednik ratnog kriznog stožera, praktički ništa nije znao o ratnom upravljanju.

-Moja struka je skroz druga, nisam bio educiran u tom smjeru. Tek kada nam je došao Nojko Marinović ja i moji suradnici shvatili smo da o organizaciji obrane grada i drugim ratnim zbivanjima nemamo pojma – iskreno će Poljanić koji je funkciju u ratnom stožeru imao automatski kao prvi čovjek Dubrovnika.

Iako su mnogi Dubrovčani u ljeto 1991. gotovo bili sigurni da neće doći do napada na Grad, jer je zaštićen pod UNESCO-m, Poljanić nam kaže da su on i njegovi suradnici znali da će do toga doći.

Kontraproduktivni napad na Dubrovnik

-Bilo je jasno kao dan puno prije jeseni 1991. da će oni ići na stvaranje Velike Srbije, odnosno proširivati teritorij na zapad. Pad berlinskog zida i tadašnja previranja u istočnom komunističkom bloku bili su im odličan trenutak za ostvarenje tog nauma. Možda u početku nisu imali plan napasti Dubrovnik, ali našao im se na putu prema zapadu. Da su imali barem malo soli u glavi ne bi ga napali, jer im je to na kraju ispalo kontraproduktivno zbog reakcije svijeta – prisjeća se Poljanić i dodaje da je smatrao da ako i napadnu Dubrovnik da neće granatirati staru gradsku jezgru.

-Plan im je bio da ga zaokruže sa svih strana, pa će se Dubrovnik predati, ali kada su vidjeli da to tako neće ići, krenuli su s gađanjem. Sjećam se prvih granata koje su pale unutar zidina. Bio sam u tvrđavi svetog Ivana gdje je premješten ured i s gnušanjem sam shvatio da njihove mine neće zaobići ni Stradun, ni crkve, ni ništa – govori ratni gradonačelnik.

U rujnu 1991., netom prije napada na Grad i okolno područje, Poljanić je otišao na dva mirovna pregovora (jedan u Trebinje, drugi u Crnu Goru) za koje kaže da je već tada znao da od njih neće biti ništa. Objašnjava zbog čega je išao.

-U Trebinje na sastanak s Božidarom Vučurevićem išao sam samo zbog Nojka Marinovića, točnije da mu olakšam prebjeg na našu stranu. Nisam imao nikakvih nada da će sastanak ikako promijeniti tijek ratnih zbivanja, samo da pozornost njih bude na sastanku i da olakšam isti taj dan prelazak granice Nojku, što se naposljetku i dogodilo. Ništa pametno na sastanku s Vučurevićem nije rečeno, oni su već sve odlučili. Čitavim putem od Ivanice do Trebinja svuda su bili četnici, osjećala se u zraku napeta ratna atmosfera – ističe Poljanić.

Vučurević – nezamislivi primitivac

Pitamo ga kakav je dojam na njega ostavio Vučurević.

-On je prirodno ne glup čovjek, ali ujedno i nezamislivi primitivac.

Osim sastanka u Trebinju gradonačelnik Dubrovnika išao je i u Crnu Goru susresti se s kontraadmiralom JNA Krstom Đurovićem koji je ujedno bio zapovjednik južnog pomorskog sektora Boka. Za razliku od Vučurevića, Đurović je bio sušta suprotnost.

-Krsto je bio čestit čovjek koji je oženio Hrvaticu, a izgubio je glavu isključivo zbog toga što se protivio napadu na Dubrovnik. Taj dan kada je u helikopteru u Konavlima izgubio život oprostio se sa suprugom. Bio je tužan. Ona mi je kasnije o tome pričala, on je znao da mu je život ugrožen zbog stajališta o nenapadanju i da će ga vjerojatno ubiti. Kada smo bili na sastanku rekao mi je da dok god on zapovijeda pomorskim sektorom Boka da nijedna granata neće pasti na Dubrovnik. Skupa s nama na sastanku bio je jedan lik koji je snimao naš razgovor, a on je to rekao ispred njega. Odmah nakon sastanka zatvorili su ga tri dana, a nedugo nakon toga su ga ubili. Bez obzira na moj sastanak s njim i što je on bio dobar čovjek, znao sam da neće spriječiti napad, jer je bio u manjini i da će ga se riješiti na ovaj ili onaj način – objašnjava ratni gradonačelnik.

Bili su to teški trenuci za Poljanića. Bolje od prosječnog Dubrovčanina je znao da se priprema napad na Grad, a što je još gore, znao je da je obrana malobrojna i da nema oružja, a s druge strane JNA je bila vojna sila. Pitamo ga je li od službenog Zagreba i Franja Tuđmana tražio pojačanje u ljudstvu i oružju i zašto ga nije dobio?

-Naravno da smo tražili pojačanje, ne samo u rujnu 1991., nego i u listopadu, studenom, prosincu, ali nikako nije dolazilo sve do zime. Pitate me koji je razlog? Bolje da vam ne kažem, pa ću ovdje kod vašeg pitanja stati, jer je odgovor strašno skup – tajanstveno će Poljanić, a mi ga ne želimo forsirati. Samo nam je kratko kazao da nije u pitanju žrtvovanje Dubrovnika kako bi svijet reagirao.

Onda je došao famozni 1. listopada, početak napada na Dubrovnik. Bio je sunčan dan, on se spremao na posao, a na Žarkovicu su počele padati granate.

-Osjećao sam se užasno, znao sam da je napokon počelo, a kako će završiti to sami Bog zna. Svega se i dan danas kristalno sjećam. Čovjek u tim trenucima nikada ne razmišlja da bi mogao izgubiti život, samo ide dalje iz dana u dan. Pokušavaš učiniti ono što misliš da treba i samo koračaš naprijed – prisjeća se.

Najgori dani sredinom studenog

Dubrovnik je u obrambenom smislu bio najtanji sredinom studenog 1991. godine. Tada je najlakše mogao pasti. Pitamo Poljanića je li ikad o tome razmišljao ili ga optimizam nije napuštao ni u najtežim trenucima? A naravno tu je i ona tvrdnja da oni nisu htjeli ući, jer bi svijet poludio.

-Oni su željeli ući to je nesporno, ali već sam rekao kako. Da se Dubrovnik opkoli i preda. Vjerojatno su ga mogli osvojiti silom, ali imali bi ogromne gubitke. Nikad me optimizam nije napustio, jer mi je Nojko Marinović objasnio da im s četiri mitraljeza na četiri strateške točke možemo napraviti strašne gubitke i da im se na taj način ne isplati napad. Studeni je bio najteži, gori i od 6. prosinca, sve je kasnije bilo lakše. Dubrovnik se nadalje branio mudro i svaka čast svima koji su sudjelovali u obrani Grada – naglašava.

Primirje između zaraćenih strana dogovorilo se 5. prosinca, a odmah dan iza uslijedio je najgori napad na Grad u njegovoj povijesti.

-Eto, to su oni, to vam sve objašnjava s kime smo imali posla. To je najgori dan po broju granata, ali tada smo se već mogli bolje obraniti. Taj dan je bio čisti užas, mnogi od nas su samo slučajnošću ostali živi uključujući mene. Ujutro sam bio u gradu i išao na posao, a kiša granata me dočekala kod svetog Vlaha. Tu sam zastao, ali promislio sam da moram doći do zgrade općine, jer sam na tom mjestu nezaštićen. Odlučio sam pretrčati tu kratku udaljenost i dok sam trčao vidio sam Pava Urbana ispod Sponze. Mahnuli smo si, ja sam bio posljednji koji ga je vidio živog. Čim sam ušao u zgradu, pala je granata pokraj Orlanda koja ga je smrtno ranila. Mene su sekunde dijelile od pogibije. Ostatak tog dana obavještavao sam Zagreb o napadu, cijeli dan je bio kaotičan, sve do popodneva kada je Nojko naredio našima da se zavuku u tvrđavu na Srđu, jer će on po njoj tući obzirom da su neprijateljske snage došle skroz blizu. Taj je manevar spasio Srđ – sjeća se jasno ratni gradonačelnik.

Svježi kruh svaki dan

Osim samih granata i ratnih zbivanja, jako izazovno je bilo uspostaviti bilo kakvu normalizaciju života obzirom da nije bilo ni struje, ni vode, a ni dovoljno hrane i drugih potrepština.

-Hrvoje Macan je u tom pogledu odigrao strahovito važnu ulogu. Čak je i stari Onofrijev vodovod stavio u funkciju tako da četnici nisu znali da dio grada ima vode. Svježeg kruha je bilo svaki dan, pekara Orlando je neprekidno radila, voda se razvozila cisternama po gustijernama. Od sredine prosinca stvari idu nabolje. Već tada sam imao informaciju da će Europa priznati Hrvatsku negdje sredinom siječnja. Dubrovnik je u priznanju Hrvatske odigrao veliku ulogu. Nakon 6. prosinca svijet više nije mogao stajati po strani i mirno gledati, tako da je četnicima napad na Dubrovnik zaista bio kontraproduktivan. Mi smo tijekom jeseni neprekidno slali fotografije i snimke stradanja Dubrovnika na bilo koji politički sastanak na svijetu. Bilo je to izazovno doba za pokazati svijetu što se događa, jer nije bilo mobitela i interneta – ističe Poljanić.

Od prosinca situacija ide nabolje, čak za Božić dolazi struja, koja će još dugi niz mjeseci i godina biti pod redukcijom. No ni ljeto 1992. godine nije bilo lako kada je Hrvatska vojska oslobađala Primorje i ostalu okolicu. I onda je Dubrovnik granatiran. Posljednja granata na ovo područje past će u kolovozu 1995. godine. Nažalost i tada je bilo žrtava na kupanju u Zatonu.

Maro Marušić