Drvodjelska mehanička, kolarsko-kovačka radionica Antun-N. Mišić, odnosno njeni ruševni ostaci odlaze zauvijek u povijest. Zatvara se tako jedna crtica povijesti nekadašnje Župe dubrovačke i Mišića. Radionica koja je Dubrovčanima, Župljanima, ali i ponekim 'svjetskim ljudima' koji su kroz nju prolazili, radila što se kaže 'od igle do lokomotive'.

Pokojni Antun (od oca Nikole) Mišić bio je čovjek velika srca, nikada ljude nije dijelio, radili su tu Dubrovčani, pravoslavci, muslimani, Romi i brojni drugi. Otvorio ju je davne 1920. godine, radio je svu stolariju, od persijana do vrata, ormara, stolova, stolica, ma cijele kuće, ali i automobile.

Miljenko Mišić pokazuje svoga oca Antuna na fotografiji sa zaposlenicima radionice 

Ovaj impresivni pogon bio je 'krik' posljednje moderne tehnologije tadašnjeg vremena, a iako ga život često nije mazio, Antun je uspijevao biti najbolji u poslu kojega je radio. Za vrijeme Drugog svjetskog rata morao se skrivati kako bi 'sačuvao živu glavu', a kada je konačno mogao izaći iz kuće u Konavlima gdje se skrivao, radionicu su mu nacionalizirali.

UMJESTO RADIONICE TU ĆE BITI BUTIGA

Nekadašnji simbol vizionarstva njenoga osnivača već dugo vremena propada. Njen sadašnji vlasnik, sin pokojnog Antuna, Miljenko Mišić nastavio je očevim stopama i kaže 'njega je život odredio da bude marangun'. Dugo je s ocem radio, od oca učio i naučio, davno u školama do kraja 'ispekao zanat', a sad je došlo neko novo doba. Radionica više ne može biti ono što je nekada bila, prodaja obiteljske stečevine, strojeva s kojima je kako kaže 'odrastao i s njima se rodio', nikada nije dolazila u obzir, pa se Miljenko odlučio zemlju u koncesiju na 14 godina dati Pemu, koji će tu izgraditi butigu.

Vesna Mišić, kćer pokojnog Antuna, pokazuje nam prostor koji se ruši i gdje će uskoro biti butiga Pemo 

Antun Mišić rođen je 27. siječnja 1901. godine. Sa 16 godina za diplomu kovača skovao je 'aks' za karetine, odnosno osovinu na koju su se stavljale rote, što su onda vukli konji. Toliko je dobro taj 'aks' skovao da mu ga je meštar, tadašnji profesor, htio uzeti i zaprijetio da neće dobiti dobru ocjenu ako ne posluša. „Moj otac je rekao kako je on to radio sedmicu dana i kazao mu - gosparu, takav kakav ste, ja ću vas od lima napraviti“, priča nam Miljenko o svome ocu.

MAŠINE JE NABAVIO U NJEMAČKOJ

„Puno je toga učio sam, bio je i samouk, ali je kasnije polagao i za stolara, pa mehaničara i kolara“, govori nam. Antun je 1920. godine otišao u Njemačku i kupio sve mašine i motor koji je bio pogon za cijelu radionicu i sve strojeve koje je kupio. Svećenik, don. Krilanović iz Konavala mu je pozajmio novac za kupnju motora i strojeva. „On je moga oca volio. Otac je radio i nedjeljom, a don Krilanović mu je rekao kako nije grijeh u usta nego iz usta, da nije grijeh raditi, nego je grijeh lagati i varati ljude“, govori nam Miljenko dodavši kako je don Krilanović bio 'barem tisuću godina ispred vremena u razmišljanju'. Ni Nijemci nisu znali 'staviti u pogon' sve što je donio sa sobom, ali Antun Mišić je, na zaprepaštenje njemačkih inženjera, znao, i sam je to i učinio.

Glavni motor koji je pokretao cijelu radionicu, odnosno sve mašine

PRAVIO JE MINIBUSEVE

Godine 1923. je počeo praviti mini autobuse, već tada je imao 17 zaposlenih ljudi. Došli bi u radionicu motor, getribe, rote, ferali i volan, a Antun je sve radio od drva, jasena i hrastovine, i lima. Sam je crtao skice auta, pravio siceve, branike, u konačnici i sastavio auto na kojega bi na kraju stavio grb Mišića.

Radio je do 1969. godine kada je otišao u mirovinu, a radionica je zatvorena. „Onda je Frano Majberger, mehaničar, tražio da bi tu otvorio mehaničku radionu, a otac mu je rekao da će mu dati radionu ako uzme mene kao šegrta kako bih i ja učio. Za mehaničara sam položio 1972.  i radio s njim do 1974. kada je Majberger umro. Nakon toga sam tu radio fuš, otac je imao neke aparate, ja sam nešto otišao kupiti u Italiju i tu sam s još nekoliko ljudi popravljao aute“, priča nam.

ŽELJA ANTUNOVE DJECE JE MUZEJ

Želja Miljenka Mišića i njegove sestre Vesne jest da se napravi muzej kao spomen gdje bi se čuvale mašine njegova oca.

„Taj muzej bi mogla posjećivati na primjer školska djeca i svi oni koji žele, uz neku malu naknadu da se muzej može održavati. Voljela bih da se uz pomoć Općine potraže sredstva Europske Unije kako bi se ta naša ideja muzeja ostvarila. Mi smo u ratu toliko nastradali da jednostavno nismo u moći to napraviti sami“, govori Vesna. „Župa je izdala dvije knjige zbornika Župa dubrovačka i u ni jednoj od tih knjiga nije se spomenuo naš otac, kao u to doba čovjek koji je stvarao i koji je imao što cijela Jugoslavija nije imala. Nitko ga nije spomenuo, kao da nije ni postojao. Smatram da je to katastrofa za naše društvo. To je bilo ono doba, ali svako doba ima svoju ljepotu, to je nešto što bi se trebalo pamtiti, da je tu živio taj čovjek, da je stvarao i bio vizionar“, govori Vesna pokazujući nam prostor ispod obiteljske kuće gdje su zamislili muzej.

Prostor koji su Antun i Vesna zamislili kao pogodan za muzej 

„Njega su u Ameriku zvali, u Crnu Goru, u Budvu, da će mu napraviti vilu na moru samo da donese mašine. Ali on je bio patriot, nije htio iz Grada, iz Župe svoje ići ni da su mu dali milijardu. Nikada nije bio trgovac, on je radio i stvarao. Bio je vizionar. Nažalost, vrijeme ga je pregazilo, nije razmišljao da će doći firme koje će raditi nekvalitetno i brzo, da će doći PVC, da će doći druga vremena. Da se neće više auti praviti od lima i od drva nego da će doći tvornice. Bio je vizionar, ali ne i trgovac. Zbog toga su mu na kraju ljudi često ostajali dužni“, govori Miljenko o svome ocu.

Antun Mišić sa suprugom

„Bio bih sretan da se te mašine stave u muzej toga doba. Ja ću ih obnoviti, samo da se to uspije. Rekli su mi neki da dam mašine u muzej u Zagreb, ali ja sam napravio prostor da ih sačuvam, neću ih dati od mene, s njima sam se rodio, odrastao, živio, kad sam se rodio morao sam biti marangun“, kaže Miljenko za kraj.

Trezerica ili glodalica koja je služila za praviti profile vrata i prozora 

Remenice stare više od sto godina još su uvijek očuvane 

Iz tiskanog izdanja Dubrovački dnevnik petkom