Urban se fotografijom počeo baviti još u srednjoj školi, bio je član fotokluba Marin Getaldić pa je izlagao na izložbama, ali i bio fotograf na DUbrovačkim ljetnim igrama. Početkom rata 1991. položio je prijemni za Akademiju dramske umjetnosti, ali se vratio u svoj grad koji je napadnut. 

Prijavio se krao dragovoljac i sudjeluje u pripremi obrane grada. Bio je na obrambenim položajima u Župi dubrovačkoj, a nakon njene okupacije vratio se u grad i dokumentirao razarenje fotografijama i videima. Snimao je za Slobodnu Dalmaciju, Dubrovački vjesnik i Ministarstvo informiranja RH. 

Urban je svoj život dao kako bi se čula i vidjela istina o razaranju Grada. Napadi 6. prosinca, u kojima je poginulo 19, a ranjeno 60 ljudi, započeli su u pet sati ujutro. U cjelodnevnom bombardiranju izgorjelo je devet palača dok je 461 zgrada bila oštećena. Tog kobnog šestog prosinca poginuo je i tada 23-godišnji fotograf Urban.

Zauvijek je otišao snimajući minobacačke granate koje su padale na grad, pa je na fotografijama snimljenim neposredno pred pogibiju zabilježio kako one padaju po Stradunu. Sa samog mjesta pogibije nastala je i njegova posljednja fotografija kasnije nazvana "Kamena prašina nad Gradom".

Spomen obilježje postavljeno mu je na kantunu ispod Luže, gdje je i poginuo.

Na temelju pisama koja je Pavo pisao svojoj djevojci Mari Bratoš koja je tada bila u SAD-u, Pavov prijatelj Hrvoje Ivanković snimio je dokumentarnu radiodramu pod nazivom 'Ovo je radni dnevnik. Izvještava Pavo Urban'. Ta je radiodrama izabrana i među tri najbolje u kategoriji dokumentarne radiodrame na festivalu Prix Italija. Ratni dnevnik Pava Urbana u cijelosti možete poslušati ovdje.