Objavu prenosimo u cijelosti: 

IVANKA I ONI KOJI NE NOSE PLAVU BOJU NA SEBI VEĆ U SRCU!

Danas, kada obilježavamo blagdan svetog Mihovila, zaštitnika policije, mnogi će se sjetiti hrabrih policajaca u uniformama, njihove predanosti, službe i odricanja. Ali danas bih želio skrenuti pažnju na jednu drugu vrstu junaka, one tihe, skromne i često nevidljive, a bez kojih ni jedan sustav, pa ni policijski ne bi bio ono što jest. Jedna od takvih osoba je naša Ivanka.

Ivanka nije nosila uniformu, nije išla na očevide prometnih nesreća, trčala na intervencije ni pisala izvješća poslije toga. Ali je svakoga dana, punih trideset i više godina, stajala iza šanka i kave aparata kantine ove Policijske uprave. Konobarica, kuharica….Ponekad i rame za plakanje. Uvijek oslonac za sve one mlade policajce koji su mladi došli u ovaj Grad, a ostavili roditelje iza sebe, tamo daleko!

U toj maloj kantini, gdje se miris tople kave, pite od jabuka i kroasana miješao s pričama iz svakodnevnog policijskog života, Ivanka je bila majka mnogima. Posebno onima koji su prvi put kročili u Dubrovnik, daleko od svojih domova. Za njih je tih pola sata marende bilo više od obroka, a Ivanka je bila pravi domaćin.

Pamte se još dani kad nije bila sama. Uz nju su radili i dobra Mare, tiha i pouzdana, i raspjevani konobar Jadran, koji bi znao pojačati mali radio prijemnik na vrhu šanka i pjevušeći uz pjesmu nosio tanjure i donosio osmijehe svima na lice. Danas su oboje već dugo u mirovini, a Ivanka je ostala sama s jednakom količinom posla, ali s istom vedrinom i energijom. Nikad se nije žalila niti tražila priznanje, mada je zaslužila! Uvijek bi samo rekla:

„Ništa mi nije teško, kad znam da su svi siti. A odmorim dušu kad odem u svoje Ravno, za vikend.“

Ali sada, nakon tri desetljeća tihe službe, dolazi trenutak kada će i ona iduće godine spustiti tacnu, skinuti pregaču i otići u zasluženu mirovinu. Otići će u svoje Ravno, možda zauvijek, ali u sjećanjima mnogih generacija policajaca ostat će zauvijek uklesana.

Jer nije ona samo spremala hranu sa kojom nas je hranila, već je slušala, brinula, pitala kako su naši. Znala je kad je netko loše spavao ili kad je imao težak dan.

Pitanje je hoće li više biti takvih ljudi, takvih kao Ivanka, Mare i Jadran? Teško!

Zato danas, na Dan policije, želim reći,

Sretan ti dan policije Ivanka. Tebi i svim tihim i predanim ljudima koji svakodnevno, iz sjene, daju svoje srce sustavu ne tražeći ništa zauzvrat, a dajući toliko mnogo, tetama čistačicama, kuharicama u Kuparima, vrijednim ženama u računovodstvu, kadrovskoj, kućnim meštrima, mehaničarima…..

Za sve što si učinila, za svako „dobro jutro“, za svaku napravljenu kavu i marendu, za svaku riječ podrške svim mladim ljudima koji su u tebi vidjeli majku HVALA TI!

Policija nisu samo oni u uniformama, policija si i TI, bit ćeš to zauvijek!

Denis Pavela