Znate li, dragi čitatelji, tko je predsjednik županijske skupštine? Ja znam ali morao sam proguglat da vidim da je to neki Ivan Prce. Jedva tamo da se zna tko je i župan, a kamoli neki predsjednik nekog malog protokolarnog tijela koji potvrđuje odluke. Predsjednica Gradskog vijeća Dubrovnika je inače žena kojoj je Dube Šuica željela sagraditi ured na vrhu garaže kako bi joj u uredu tajnice bio lijep pogled.

Na sreću ili žalost, nije potvrdila treći mandat, pa je ova morala otiću na mjesto Margaretića od osiguranja. Sada, umjesto da Dube za svaku odluku Gradskog vijeća osigura po jedan autobus u Eurohercu, sada je Andro za svaku odluku od interesa Grada morao uplatiti po jedno putovanje.

Koalicija je umijeće preživljavanja – kazala je jednom Barbari, a u biti je živjela kao nikada dosad. Punim plućima u velikoj crvenoj sobi imala je svu moć zakonodavne gradske vlasti, a i Andro joj je pružao na pjatu sve što je oduvijek željela - zamjeniti Marinu i biti prva dama grada. Grada u kojeg je došla na mala vrata, a sada njenom egu nisu dovoljna ni vrata velikog boeingovog Jumbo jeta kojim putuje po egzotičnim destinacijama sa svojim prijateljem i drugom, onim istim koji je, po njenim riječima, šurovao sa Dubom, te i dalje šuruje sa Dubom, i koji sada, po njenom moralnom i objektivnom mišljenju – mora otići.

Napravio joj je sve, udaljio i Nika i Tatjanu iz „prime time-a“ (to vam je, ako i vi čitate predsjednice GV-a, ono udarno vrijeme na televiziji) i omogućio da bude sve što je sanjala i da za promjenu ima i ona svoju tajnicu, službeno, jer su do sada sve njene ravnateljice bile zapravo tajnice, a ona vladar svih operacija. Od narudžbe knjiga, goriva, pa do kadroviranja poslušnika u prosvjetu.

Preživljavalo se je u ove četiri godine, zaista je bilo teško. Nije bilo lako u umijeću preživljavanja ići u Proto ili Nautiku, voziti se u BMW-u ili Golfu, živjeti život pravednika u lukzuznom venecijanskom hotelu od dvanaest tisuća kuna za tri dana papanja i bratimljenja s Venecijom.

Obećao joj je i da će biti zamjenica Gradonačelnika. E to bi bio tek vrh njene karijere. Bila je predsjednica vijeća, stranke, umalo, da je Tito bio živ umjesto onog Zorana bila bi i saborska zastupnica i sada poradi svog prijatelja „iz braka“ bila bi zamjenica. Uff koji merak. Onako ko i Tatjana mirno u svojoj sobici i boli je uho za vijeće, kvorum, onog Pera Vićana, njegovu stranku, ginekologa, romjenču, ježa na kojeg se ide golom guzicom, Kisića, Dubina dovikivanja, Božov ugovor sa stogodišnjim otkaznim rokom, Garom, Obuljenom (zemljom, a ne Nikolom), Obuljenom i Šoberom, bezobraznim Mladenom, arogantnom i poštenom Anom i svim tim problemima koji i ako se riješe ne pošalju proviziju.

Na kraju, jednako kao anakonda (ako ona čita, to je ona velika zmija) kada proguta ljude, iskoristi im resurse i onda ih ispljune. Kaže, znala sam ja sve. Bili su krivi, ogriješili su se o zakon i neka sada daju ostavke. A dvije i pol godine ih je cijedila znajući sve što i danas zna, a pravi se blesava.

I onda kaže, mediji rade protiv nje, njeni unutar stranke rade protiv nje, Vićan radi protiv nje, Andro radi protiv nje, svi rade protiv nje, a zapravo su svi radili za nju i bili budale čitavo vrijeme. Andro prvi, a sada se je ogradila od njega, otpilila ga kao nogu i zabila mu nož u leđa. Ona leđa koja je podmetao za nju i proveo je tamo gdje svijeta, dalje od Ravnog nikad ne bi vidjela.