Novinar bi trebao istražiti povijest Jugoslavenskog aerotransporta u Dubrovniku, izvaditi brojke koje će svjedočiti točno i vjerodostojno. Brižno izvagati izjave sugovornika. No priča o nekim davnim vremenima kada se za kolegu ustajalo u tri ujutro i išlo na posao, švercalo lijekove i sve što je bilo prijeko potrebno, otišlo u Beograd u ratno doba po radne knjižice, ovdje je s nekom drugom namjerom. Opustite se, polijećemo. Uživajte u letu.
'Ima i ona godina,' čuje se iz okupljenog društva.
'Ima svak godina,' uz osmjeh dodaje gazda Seoske kuće Čilipi, Pero Novaković, nekadašnji direktor JAT-ove filijale u Dubrovniku.
U dvorištu agroturizma sjede Konavljani, s aperitivom u ruci i s nestrpljenjem čekaju bivše kolege iz Grada. Prvi susret djelatnika Jugoslavenskog aerotransporta u Dubrovniku nakon dvadeset pet godina. Dio je toliko i proveo u JAT-u.
'Je li pozvan Baldo?' zapita gospodin naslonjen na zid u mislima prolazeći kroz kancelarije, šaltere i hodnike i brojeći kolege.
'Vazda je za feste,' dodaje drugi.
'Jes', jes',' tek treći odgovara.
'Seka Ivančić nam fali, 'teatro libero',' konstatira Novaković.
Skuplja se društvo i provjerava tko je umro, tko se odselio, tko ima štap, a tko puši električnu cigaretu. Koliko je tu samo bilo simpatija, svađa, napredovanja, ideja, pogrešaka, ispravaka.
snimatelj: Goran Mratinović
'Atasovi sustreti su nas na neki način potaknuli da se i mi nađemo. Šoferi su '12. bili kod mene, njih sto dvadeset. Napisali su 'Od postanka do nestanka'. Dole na gumnu imam i fotografiju. Ove godine imaju zabavu u Župi, u Spione na onom velikom prostoru jer njih ima oko 300. Oni se skupe i malo tulumare,' pun elana kaže gazda i pozove na razgled imanja.
'Atlas, koji je bio glavna agencija, dovodio je 600 do 700 tisuća turista. Devedeset posto gostiju kod nas u Čilipima je dovodio upravo Atlas - 31. svibnja 1982. na folkloru bilo je više od 3 tisuće turista s plaćenom ulaznicom, a od toga je Atlas doveo 40 autobusa. U to vrijeme, JAT je imao oko 10 tisuća aviona godišnje. Najjača sedmica je bila 107 slijetanja ukupno na aeurodomu,' nastavlja Novaković provjeravajući s bivšim kolegama brojke.
'U mojih nekih 20-25 godina rada u JAT-u, to je bilo jedno poduzeće koje je toliko promoviralo dubrovački turizam. Tu se dogovarala kupovina aviona, Dubrovnik se stavljao na kalendare, on je bio najpoznatija destinacija. Imali smo milijun putnika. Bili smo jedan čimbenik razvoja dubrovačkog turizma i mislim da zaslužujemo da nas se spomene tu i tamo kao ljude koji su doprinijeli da Dubrovnik postane jedno turističko središte. Radili smo s Atlasom i drugima, punim srcem za Lijepu Našu i Dubrovnik. U to ime smo se sastali, a tome ćemo i nazdraviti danas,' zaključuje svojim mirnim tonom. Svi su se složili, bez obzira što im već dugo nije direktor.
'Pamtimo sve šefove po dobru,' u prolazu dodaje nekadašnja JAT-ovka Ana, ali zastaje kako bi ispričala svoju priču.
'Nakon rata dolazim u poštu na Ilijinoj Glavici. Maše mi ženska, svakako ja je poznam. Govori - Ana, gdje si zalutala tu? - Sjela malo poćakulat jer sam bila u Americi. U to ulazi muškarac, prolazi kraj nas, i ulazi u direktorsku sobu. On prođe, uđe. Vidi me, pa se vrati nakon 5 minuta. Kaže - Slušaj, ovu mi gospođu lijepo trataj. Ona je zaustavljala avione kad sam ja kasnio. - Direktor pošta, imao je velike funkcije. Svuđe su nam vrata bila otvorena.'
'Imali smo moć, ali nam ništa nije bilo teško. Trčali, cijeli dan. K'o kozice. Dvanaest cenata taci, asfalt se topi.' dodaje Mira Buconić, nekadašnja direktorica Poslovnice Pile i pokreće seriju dogodovština.
'S magistrale smo se spuštali kozjim putem do vatrogasaca,' dodaje Ana.
'Mi u uniformama u kojima smo morali imati bječve. Nema bez bječava. Usred ljeta. Aerodrom je bio poseban. Mene zove kolegica, iz druge smjene, Seka naša, hoću li raditi ujutro za nju. Bila je neka muzika u Gradu, a ja došla u 3 po ponoća, ali ja idem raditi. Cijeli dan stojim. Ako treba 3 dana, 3 dana. Ajde nađite danas nekoga, tko bi 3 dana radio zaredom skoro dvadeset četiri sata. Petak, subota, Neđeja. Ludnica. Baš ludnica. Dobri Jozo, laka mu zemlja, bi rekao, u 3, 4 po ponoća samo mi i pekari idemo na posao,' dočarava Buconić.
'Idemo na posao, ne vraćamo se, već idemo,' potvrđuje gospođa Ana.
'Mi i pekari, vazda je govorio,' sjetno će Buconić.
'I kurve,' dodaje kolega na oduševljenje prisutnih.
'Bili smo povezani. Svak za svakoga je sve radio, ali smo znali i raditi i zabaviti se. Uvijek smo poštivali propise. Ja se ponekad zgražavam ponašanjem u županijskoj skupštini. Svugdje postoji neki kodeks oblačenja. Uvjeti za prijem i otpremu tereta – prvo je bilo kako morate biti obučeni, nema pretjerane šminke, morate nositi hulahopke, uniforma zna se kako treba izgledati. Po propisu sve. I onda se naučite na to. Ja sada, poslije toliko silnih godina, ljeti nosim bječve. Naučila sam na to jer se na to naviknete, a sad ljudi na gradsko vijeće dolaze kao da idu na nogometnu utakmicu što je nedolično, sramotno i za one ljude koji su ih izabrali. I za njih i za mjesto gdje dolaze. A kažem vam, mi smo znali da boja laka ne smije biti napadna,' poručuje nekadašnja županica Buconić.
'Bili smo svi prijatelji. Nikica, stjuard, nam je sve donosio što bismo naručili. On je riskirao posao. Mi smo u stvari, prenosili preko granice što smo htjeli. Ja moje krzno, netko je bio rekao da mi je Jambo kupio krzno. Nije on znao što je krzno, kad sam ja nosila krzno. Pođeš u Atenu, baš je ovdje Pavo, njemu se ćer još nije bila rodila. Ja sam tada kupila prvo krzno,' otvoreno govori Buconić.
'Kidali smo boarding karte, inače je to trebao aerodrom raditi, ali nama je bilo u interesu da mi kidamo boarding karte bez obzira što radili. Ovaj Mali Meho, inače ogroman, visok, bio je dispečer u mojoj smjeni. Mi smo ukrcali kufere u avion. Samo da naš avion ide prije, da ne moramo pisati izvještaj,' nastavlja.
'Miho Kocel, generalni direktor aerodroma ukrcava s nama da za Beograd što prije poleti,' dodaje gospođa Ana.
'A djecu u krilo,' čuje se iz gužve.
'Ja sam ukrcao u devetku, kapacitet je bio 115, a na kraju je bilo 146 putnika,' otkriva Ivica Mratinović.
'Gledali smo u prepun avio. Djecu u krilo. Bili smo specijalisti za to. I onda bi otišli na taracu, da vidimo hoće li se odlijepiti avion. Kako će se dić',' smije se Buconić.
'Imali smo sistematske preglede svake druge godine i psihotest. Što se više ne događa. Zašto? To je jako potrebno. Ne može svak raditi svaki pos'o,' Mira Buconić
'Sad sam zaboravila, ono što sam ćela rijet. Overbooking. Idu iz Igala oni prvoborci. Mi ne primamo u avion. Onda ti kažu da zovem šefa. Odgovaram da sam ja šef. -Ti šef? Ma ti si obični kenjac. Ma kakav šef, ti si kenjac. Slušaj, imam potvrdu da sam lud. - Vadi pištolj, a oni svi imaju oružje. Kaže - Imam potvrdu da sam lud, ubit ću te. Neću odgovarati, ja sam lud. - Što smo mi tamo sve doživljavali,' prepričava.
'Znate što bi Seka rekla Peru, Pero je bio glavni šef (ap.a. Pero Novaković). - Hoćeš li ti raditi u lozi ili ćeš raditi u JAT-a? Nećeš smrditi tu - , ' kaže JAT-ovka uz pojašnjenje da su onda bile košulje od plastike, sintetike a ljudi radili fizički posao uz onaj u JAT-u.
'Da, rekla mu je - Ili ćeš radi u JAT-a ili ćeš kopat lozu. Ako ćeš kopat lozu, ajde. - I nije mu dala da priđe šalteru, ' dodaje kolegica. Smije se i Pero s ponosom na svoju lozu i imanje koje je izgradio s obitelji.
'Evo Miša Morettija,' veselo je uskliknuo Novaković.
'Koja je ovo mlada kolegica, ne sjećam je se iz JAT-a,' dobacuje posljednji direktor JAT-ove podružnice u Dubrovniku.
'Kad god pasam preko Pila, mene tuga uhvati jer je ona nekadašnja, tuđa kompanija imala posred Dubrovnika svoj amblem. Nažalost, danas imamo svoju kompaniju, a nema je niđe. Ne vidi se. Ona životari i samo čekamo kad će je neki Arapin pokupiti. To je tuga i žalost. A toliko smo se i u onoj kompaniji uspjeli othrvati raznoraznim kombinacijama. Mi smo uvijek bili Dubrovnik, tako da smo ovdje bili prijavljeni, ' započinje Moretti.
'Bili smo samostalna dubrovačka jedinica. Sa nama je Dubrovnik mogao što je htio. Besplatne karte je Mira Buconić šakom i kapom potpisivala. Imala je autorizaciju od nas dvojice (op.a. Pera Novakovića) da to radi. Kome god je u Dubrovniku,' ističe Moretti.
'Bili smo pravi promotori turizma. Jedni od karika u lancu razvoja dubrovačkog turizma. S Atlasom i agencijama. No, za Božić nismo letjeli, ' napominje Novaković.
'I za Božić smo uvijek imali božićni dubak na terminalu,' dodaje Moretti.
'Na našim autobusima je pisalo 'Jugoslavenski aerotransport', a na svim drugima državama 'Jugoslovenski aerotransport'. To je jako važno! Ja sam jezičar, to je ogromna stvar,' izdvaja Buconić.
'Zašto smo mi mogli ovo progurati? Jer nam u JAT-u nitko nije mogao ništa. Zašto? Jer smo kvalitetno i pošteno odrađivali svoj posao, tako da nam nitko nigdje u ničemu nije našao zamjerku. S nama se nitko od inspektora JAT-a ili općinskih nije imao temelja baviti,' objašnjava Moretti.
'Iz Dubrovnika se letjelo na više destinacija. Nažalost, više nego sad. Čak smo letjeli za New York. Iz Dubrovnika se letjelo direktno za New York DC-10. Imali smo puno više letova međunarodnih, nego što ih ima sad Croatia,' kaže Mira Buconić. Napominje, pokazujući na Morettija, kako je on bio direktor tržišta i najveća faca. 'Pa jest,' potvrđuje za one koji nisu čuli.
'Bili smo građani svijeta. Doslovno tako. Kad su bile nestašice, sad imamo sve, vi se toga ni ne sjećate, ali prije nije bilo lijekova, autodijelova, dijelova za televizore, nestašica kafe - mi smo tada bili vlast. Moć. Sve smo mogli nabaviti. Ja sam prva u bila nabavila lijek za pčele iz Japana. A ponovo zahvaljujući JAT-u i JAT-ovcima. Bili smo građani svijeta, ' u zanosu govori Buconić.
'Uspjeli smo u Dubrovnik dovući najkvalitetnije autobuse, radili smo na još jednoj kompletnoj agenciji – to je terminal u Gružu koji su nam zapalili – a trebao je ići u ruke Croatia Airlines. Od terminala ništa, od Croatia Airlinesa ništa. Ljudi su izletjeli na ulicu,' otkriva Moretti.
'Otkaz smo dobili 15. listopada 1991.,' dodaje Novaković.
'Nažalost, dogodilo se tako...ljude smo iškolovali, svak je imao sve moguće kurseve, slali smo ljude na najreprezentativna predstavništva u svijetu. Stvarali smo kadar. To je najškolovaniji kadar u Dubrovniku. Na trinaest jezika se govorilo. Niđe u Jugoslaviji nije imao duplu poslovnicu ali u Dubrovniku jes'. A onda... rat nas je izbacio na ulicu. Bilo je 150 zaposlenih u raznim službama tadašnjeg Jugoslavenskog aerotransporta,' nastavlja Moretti.
'Kad je zapucalo, ja sam se zadnji put čuo s Mirom (op.a. Buconić) 1.listopada 1991. i rekao sam – Mira, raspuštaj ljude, zlo se veliko sprema, kasu blokiraj, sakrij devize negdje. - Ostali smo bez plata, bez ičega, ljude poslali na ulicu. Mira je u našem dogovoru, te devize prodavala Dubrovačkoj banci, doma je otvorila kancelariju, prijavila ju birou rada i socijalnom osiguranju, podijelila novac ljudima. Vodili smo brigu koliko god smo mogli,' govori Moretti.
'Rekli su nam iz Beograda kako radne knjižice ne mogu poslat i da je jedina šansa da netko od nas to dođe preuzeti. Mi smo na jedvite jade od JNA uspjeli isposlovati da Pero Novaković, Šeparović iz mehanike i ja, na Badnji dan, iz Tivta pođemo u Beograd,' kaže Moretti prije nego što se uključi Novaković.
'Došao je Pavo Divizić, skupio generala Šumonju, generala Marina Cetinića, Nedu Božinović, sve one koji su nešto značili iz dubrovačkog kraja u Beogradu. Ja sam dva sata u nekoj kavani pričao što se dogodilo, kako su nas ovdje popalili, što su učinili na Nikojin dan, kako su stavili topove na kraju aerodroma, pucali na Dubrovnik i na naše sinove. Jedno dvije ure su mene slušali. Pitali što je to bilo u tunelu u Mihanićima, što su one vreće u Čilipima, pune nekakvih ruka i noga od Srba. Je**te Bog ja poludio,' svjedoči Novaković.
'Pa dobro poznajete li vi Pera Novakovića, Pavo? Kome ćete vjerovati? Vašoj propagandi ili meni koji sam to doživio. Zapalili su mi kući, zatvorili sina u zatvor na mjesec dana. Možda je bolje to i ne prepričavati. Vratili smo se s radnim knjižicama i ljudi su mogli poć' u mirovinu. To je bilo zašto što smo smo bili zaposleni preko socijalnog i mirovinskog ovdje u Dubrovniku. Bili smo pravo hrvatsko poduzeće,' nastavlja pun emocija.
'Bio je najkvalitetnija služba JAT-a po kvaliteti rada, po ponašanju, po držanju, po usluzi. Današnji turizam još nije postigao te cifre.' dodaje Moretti.
'Širina koju smo ovim poslom dobili nitko nam ne može oduzeti,' zaključuje Buconić.
Ozračje zajedništva, junaštva i ponosa treba ostaviti daleko od kamere i diktafona. Slijećemo.
Olja Ljubišić
