Naši roditelji vezavali su se i imali djecu već početkom njihovih dvadesetih godina. Pomislili bismo da je tako bilo i tijekom ranije povijesti, međutim to nije istina.

Kako piše Zdenka Janeković Roemer u svojoj knjizi Maruša ili suđenje ljubavi, često se znalo dogoditi da se dubrovački mladići, slično kao danas, žene u kasnim tridesetim.

-Ne treba čuditi da su Nikola i Frano tek u zrelim godinama prvi put pomišljali na ženidbu, jer su dubrovački muškarci tog vremena i inače običavali produžiti mladenačko doba. Možda nisu bili mladići po godinama, ali jesu po stilu življenja...Jednako kao Nikoli i Franu, većini dubrovačkih mladića ženidba je padala na pamet tek u kasnim tridesetim ili u četrdesetim godinama – piše Janeković Roemer u svojoj knjizi, te zaključuje:

-Prema izračunima D. Rheubottoma, u srednjovjekovnom Dubrovniku, otac je bio stariji od prvorođenog sina prosječno čak četrdeset godina. Ženidba je označavala početak zrelosti koja nije baš dugo trajala, s obzirom na očekivano trajanje života u to vrijeme. Očevi većinom nisu doživjeli udaju i ženidbu sve svoje djece, pogotovo ne sinova koji bi zasnivali obitelj tek nakon što bi im se sestre poudavale. Za razliku od muškaraca, žene su stupale u brak znatno mlađe. Prosjek je oko 22 godine.