Mnogo toga govori kako će kultna hrvatska jedrilica ‘Modra lasta’ uskoro biti obnovljena i ponovno zaploviti. Bit će to rezultat suradnje i htijenja vlasnika broda Jadrana Gamulina i Darka Zankija iz Komiže čija je obitelj još 1760. s poluotoka Gargano doselila na Svetac, otok smješten 12 milja od Visa.  

‘Modra lasta’ je brod poznatog moreplovca i svjetskog putnika Jože Horvata koji je sa suprugom Renatom na jedrilici ‘Besa’ 1965. oplovio svijet.  Ohrabren uspjehom, priznao je kako mu je jedne noći đavo šapnuo: ‘Sagradi novi jedrenjak i još jednom kreni na put oko svijeta’. Stoga je supruga prodala kuću u Zagrebu da bi se 1973. u velolučkom škveru Grebe’ dovršila “Modra lasta’, tad najveća europska jedrilica te vrste s kojom iste godine isplovljava iz Splita i kreće ka Atlantiku, kroz Panamski kanal za Peru i Čile te preko Pacifika dalje oko zemaljske kugle. Uz supružnike je sin Marko i njegov prijatelj Boris Radovan te bjelovarski glumac Davor Antolić Joja. 

PROKLETSTVO UDOVICE 

Sa 17 metara dužine i 5 metara širine, ‘Modra lasta’ je bila veći, a s tri kabine i prostraniji brod. Gaz je 3,30 m, a visina od dna kobilice do palube 5 metara. Uz dva jarbola i trup od stakloplastike teška je 20 tona. Legenda kaže kako je tijekom izgradnje ‘Modre laste’ poginuo električar, a pri porinuću broda njegova je udovica proklela brod kojeg ta kletva prati i određuje zlu sudbinu. Ipak, pomorski znalci ističu da je paluba izgrađena u drvu bila kriva odluka. Zbog propuštanja mora, Horvat se morao zaustaviti na Kanarskim otocima gdje je morao popravljati palubu. Tada im je u Las Palmas stigla vijest o pogibiji sina Miće u autu pri povratku iz Beograda, gdje im je sređivao vize za put. Nakon sahrane, smogli su snage i nastavili plovidbu da bi nešto prije Venezuele, nesreća sustigla i sina Marka. Pri manevru u nevremenu ga udara ručica vinča. Dan kasnije, mladić je zaronio da otpetlja mrežu s grebena, ali na maloj dubini gubi svijest i utapa se. Uzrok: hematom kojeg je, dan ranije, zadobio od udarca. 

Za Horvatove je još jedna smrt pretežak udarac sudbine zbog kojeg prekidaju plovidbu. Joža se tako despero da je prokleo more i odlučio da više neće kročiti na ‘Modru lastu’ i jedrilicu koja im nije donijela sreću. Kad je teretnim brodom iz Venezuele vraćena u Kopar, daruje je za školovanje pomoraca. Prva je Pomorska škola u Izoli, potom u Malom Lošinju gdje je ‘Modra lasta’ temeljito očišćena od svega vrijednog i napuštena. Uz klauzulu da ga ne smiju prodati, Horvat 1980. daruje brod jedriličarskom klubu ‘Delfin’ u Tivtu, gdje ga zatiče rat i tu najduže ostaje. Bokelji govore da je čak šest godina bio na suhom vezu kluba, a kad je ratne 1991. ipak zaplovio, pucali su u ‘Modru lastu’ da je potope jer su joj vlasnici bili Hrvati. 

‘VRATI ME U DOMOVINU’ 

Nakon rata, zaboravljeni brod postaje vlasništvo poznatog dubrovačkog nautičara Jadrana Gamulina. 

“U proljeće 2007., prijatelj iz Tivta mi javlja da za 5.000 njemačkih maraka mogao kupiti ‘Modru lastu’. Kako sam se u to doba osjećao dovoljno jakim da pokušam otuđeni hrvatski jedrenjak vratiti u domovinu, pogledao sam je na vezu među brojnim ratnim brodovima bivše države. Svi bez posade i oštećeni u ratu, prepušteni odlasku u rezališta. Duh ‘Modre laste’ kao da me molio: ‘Vrati me u domovinu’, i u meni stvorio nemir jer sam se, ipak, toga bojao. U par mjeseci sam je više puta posjetio, ali u unutrašnjost nisam mogao ući jer je more bilo do koljena, a dijelovi namještaja su plivali”, prisjeća se Gamulin.  

Kako kaže, cijena je u međuvremenu narasla na 20.000 njemačkih maraka pa je podigao kredit, potpisao kupoprodajni ugovor u ime svoje firme ‘More moje slano’ te o povratku broda u Hrvatsku obavijestio Ministarstvo pomorstva. Ali, nisu odgovorili. No, podržao ga je prijatelj, inače vlasnik marine u Tivtu izgrađene u krugu bivše ciglane.  

“Omogućio mi je besplatni vez i usluge dizalice koliko god trebam. Svaki sam dan putovao od Dubrovnika do Tivta, i nazad, jer se, iako su mnogi nautičari i novinari podržali moju odluku da odvedem ‘Modru lastu’, tamo nisam osjećao sigurno. Brod sam pripremao za jedrenje do Dubrovnika, sredio dno i desetak rupa koje su propuštale more, a potom uređivao interijer za kakvu-takvu pristojnu plovidbu. Iz doma sam svaki dan vozio u Tivat i nosio opremu za sigurnost plovidbe, sidro i masu konopa, alat, svjetla, rakete, akumulator, busolu, karte i svu ostalu brodsku opremu. Prije porinuća ‘Modre laste’ pogostio sam bokeljske jedriličare i prijatelje s dva pečena janjca i prilozima uz vino i pivo. Zamolio sam svećenika iz Kotora, inače člana posade kotorske jedrilice ‘Angelo rosso’ koji je nekoliko godina sudjelovao na Mrduji i Viškoj regati da blagoslovi brod pri porinuću, što je običaj koji se od 1945. nije održao i stoga je privukao brojne stanovnike Boke. Svećenik je molitvom ujedno pokušao ukloniti i prokletstvo udovice velolučkog meštra iz  ‘Grebena’, prisjeća se danas Gamulin. 

DO GRUŽA UZ JEDRA 

Dan nakon porinuća, oko podneva je ‘Modra lasta’ dignula jedra te spremno isplovila unatoč slabom vjetru i trebalo im je četiri sata do Punte Oštro i hrvatskog mora. Pratio ju je gumenjak vlasnika marine, kad su mu Gamulin i njegov prijatelj Ivo Kvestić mahanjem otpozdravili. No, padala je noć, a lagani burin postajao je jaki šilok. Prije Lokruma su spustili malo jedro s drugog jarbola da bi pred Grebenima uočili lampanje poviše Mljeta. Strah da neće stići u Gruž prije nevere nestao je kad su vidjeli da ih s gliserom čeka prijatelj Boro Glišević kako bi im pomogao kod priveza uz rivu. Ipak, pristali su na jedro i dobro se privezali. Nevera je već bila u Koločepskom kanalu, a kad je Gamulin prijavio policiji, Carini i Kapetaniji ulazak ‘Modre laste’ u Hrvatsku, nevera je već ušla u luku Gruž te im je preostalo u suhoj unutrašnjosti broda leći na jedra jer ležaja nije bilo te su jutro dočekali na pajulima. 

Stariji dokeri se i danas sjećaju čudnog broda na vezu kojeg su tog jutra došli pregledati policija i carinici. Tražili su da vide pogonski motor, a ne vidjevši ga komentar je bio; “Brzo ste ga u noći iskrcali!” Nisu vjerovali da su iz Tivta dojedrili jer je motor tamo ukraden te zatražili da brod odmah napusti Gruž! 

SULUDA BIROKRACIJA 

Gamulin je krenuo čim prije sređivati papire, ali je to odmah počelo stvarati znatne probleme. Carina je preko uplatnice doznala da je brod kupljen za 20.000 njemačkih maraka i odmah su izdali račun za plaćanje carine jer, prema zakonu, brod iz inozemstva ima troškove u gorivu. Uzalud im je objašnjavano da je brod dojedrio, morali su platiti i carinu za- utrošenu naftu! Bio je to početak suludih odluka, a stavke su se samo gomilale jer su nadležni, birokratski, htjeli samo sve naplatiti po zakonu. Ustvrdivši da je doveo jahtu, Gamulinu je određen porez na luksuz od 60 tisuća kuna jer je za jahte duže od 16 metara on jednak kao za onu od 100 metara! 

Prisjećajući se kupovine “Modre laste“ Gamulin ukazuje i na sad posebno aktualnu pomorsku “epizodu“. 

 “Tad je na internetu oglašena prodaja školskog broda ‘Jadran’ za pet milijuna američkih dolara. Državi nije ni palo na pamet da ga kupi, već su krenuli u izgradnju novog školskog broda ‘Kraljica mora’ koja je samo kratko obučavala buduće pomorce. Za jedrenjak ‘Kraljica mora’ potrošeno je 10 milijuna američkih dolara, možda i više. Već godinama ne plovi jer našem Ministarstvu t o- ne treba! Tek tad sam započeo s radovima. Detaljnim pregledom utvrdio sam dosta trule drvene dijelove na palubi koje nije bilo moguće promijeniti te sam odlučio napraviti cijelu novu palubu u stakloplastici. Taj sam posao napravio bez previše muke jer sam u kalupu izlijevao od prove do krme komade palube debljine 16 milimetara s jakim latama, laminirano drvo s poliuretanskom kolom presvučeno s pet slojeva stakloplastike, sve s vanjske i unutarnje strane povezano s bokom broda. Palubu sam potpuno završio do ljeta 2013. i bila je tako solidno napravljena da se, hodajući po njoj, imao osjećaj kao da ideš po željeznoj palubi. Uredno je plastificirana, kitovana, bojadisana s dvokomponentnim epoksilnim prajmerom te dvokomponentnim lakom sa antislip granulatom i s ugrađenim svim nosačima ograde. Za 2014. godinu sam planirao dovršiti radove ulaza u krmenu kabinu i urediti bokaporte ispred argole timuna”, kazao je.  
 

PAD ODGODIO PLANOVE  

Veliku pomoć u svemu pružio mu je inženjer elektrotehnike Kruno Car koji je u tom vremenu završio radove na svojoj jedrilici s kojom je malo poslije krenuo na put oko svijeta. Došao je do Kanarskih otoka i tad shvatio da se bez novaca ne može ploviti oceanima te se morao vratiti u Hrvatsku.  

“Uz mene je radio stotinu dana gratis, a ja sam mu samo davao objed jer za ogromni trud nije htio doslovce ništa uzeti. Stalno sam kupovao potrebnu opremu, kao npr. bolji jarbol, bolje vinčeve za škote, nove konope, sidro i sve drugo što treba. No, 2016. sam u Orsanu, zbog loše načinjene skele, visoke dva metra, pao i slomio nogu u koljenu te sam idućih jedanaest mjeseci ležao čak 164 dana u bolnici u Dubrovniku i Zagrebu. Doktori su savjetovali da otkinu nogu, ali sam se tome odlučno usprotivio. Već je prošlo više od deset godina, a ja hodam na obje noge. Mogu i dalje raditi, iako ne i kleknuti na koljena ili sjesti na palubu jer se bez nečije pomoći više sam ne mogu ustati. Fizički još uvijek mogu raditi šest sati, ali potom moram leći u krevet. Pijem silu lijekova, ali imam odličnu liječnicu koja bolničku bakteriju drži pod kontrolom. Svaki dan već osam godina pijem dva antibiotika. Za doktore je to suludo, ali moje tijelo i volja zasad sve to uspješno odrađuju”, govori naš sugovornik.  

Zbog saznanja da brod ne može završiti, odlučio ga je prodati preko oglasa, a potom i pokloniti. 

“Potrošio sam ukupno barem po' milijuna kuna za materijal, ne računajući rad i trošak ljudi na ispomoći. Znači, 100.000 eura je pošlo u vjetar. Ali što ću, tako je u životu, napraviš grešku, slomio sam nogu i sve je stalo. Ali, na oglas se nitko nije javio te sam ga odlučio darovati. Kako sam zbog falkuše zadnjih 29 godina često u Komiži, tamo sam upoznao vrsnog ribara i pomorca Darka Zankija, vlasnika drvenog  leuta s dva jarbola i jedrom, kojeg je opremio za nautički turizam. Zanki krstari morem od Palagruže do Visa i zainteresiran je za ‘Modru lastu’. Prije godinu dana je odlučio prihvatiti moj poklon i pristao platiti dio opreme koju sam spremio za ovaj brod. Tako je već postao 60-postotni suvlasnik jedrilice, što je po pomorskoj tradiciji oko 13 karata, čime dokazuje suvlasništvo da može tražiti sponzore”, dodaje Gamulin. 

Recimo na kraju kako su Mlećani naselili porodicu Zanki na Svetac kako bi im skupljali borovu smolu za premaz brodova. Svetac nema ni jednu valu za privez broda te su brodove, većinom falkuše, nikad veće od 9-10 metara, morali istezati na kraj. Ipak, betonirali su jedan veći škrip i tu ih izvlačili. O Zankijima je snimljen i dokumentarni film, ali sad Svetac ima samo jednog stalnog stanovnika. Darko Zanki ljeti na otoku spava u staroj obiteljskoj kući, želi obnoviti ‘Modru lastu’ i vrijeme van sezone koristi za  pronalazak sponzora. Doznali smo kako su se u tu akciju uključili rotarijanci sjeverozapada Hrvatske, a kad se legendarni brod konačni obnovi i s turistima krene u vijađe, bit će to jamačno atrakcija o kojoj će se govoriti i poželjeti je mnogi. Obnovljena ‘Modra lasta’ bit će najbolji omaž obitelji Horvat: Joži koji je i najstariji dragovoljac Domovinskog rata, supruzi Renati kao prvoj Hrvatici koja je oplovila svijet, ali i njihovim sinovima, sudbina kojih se neobično i okrutno ispreplela s jedrilicom tako poetskog naziva. Doista, jedna je ‘Modra lasta’ i treba je svakako sačuvati.