Taj je grad tada prolazio neke od najgorih dana u svojoj bogatoj povijesti. Svega tri tjedna prije opkoljen je sa svih kopnenih strana, a njegovi su građani i njihovi gosti svoje dane provodili u opsadi. Jedan od njih bio je i Boro Bajić, Sarajlija zaljubljen u Dubrovnik. Njegova iskustva koja se tiču prvog mjeseca opsade Grada prenosi Yugopapir.

"Trideset dana bez struje, vode, komunikacija… Trideset dana košmara, kada više nisam znao ni što nose dan i noć, da li spas iz tg pakla ili produženje zatočeništva. Dnevnik stoga nisam ni vodio po danima, nego po događajima i trenucima koje nam je podarila sudbina. Svaki dan gotovo da je proticao isto, a, opet, svaki je bio različit u tom sumornom iščekivanju trenutka kada će doći spas ili, možda, stradanje…"

Meso nam je izlazilo na uši, a prali smo se u moru

Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli. Život ih je natjerao na to da počnu neizmjerno cijeniti čak i male, najobičnije stvari poput baterije ili svijeće, jedinih izvora svjetla u gradu odsječenom od svijeta.

A opće rasprostranjenom mišljenju unatoč, bilo je i hrane.

"Kada je Dubrovnik blokiran, mnogi su, vjerojatno, mislili da gladujemo, ali prvih deset dana mi smo jeli meso dan i noć i pričalo se po Stradunu da nam već izlazi na nos i uši! Tako je bukvalno bilo u cijelom pučanstvu, jer meso se iz zamrzivača moralo odmah pojesti, pa je davano i poklanjano, samo da se ne baci."

Kako nije bilo vode, valjalo se nekako snaći i bez nje. Ljudi su se okrenuli moru. "Banja-plaža na Pločama, kod hotela Excelsior postala je javno gradsko kupatilo, jer smo se svi u trenucima primirja, našamponirani od glave do pete, kupali i skidali prljavštinu sa se sebe, a mnogi bi govorili: 'Hvala dragom Bogu što je ove godine mora dosta toplo i u oktobru'".

Dubrovnik je opkoljivan sa sve četiri strane, a bombardiranja su bila stalna

Nedostatak toplih obroka, grijanja, struje pa čak i kave ljudima je tada bio najmanji problem. Stradanja duše, kako Bajić opisuje, bila su teža od fizičkih uvjeta života u Gradu. "Meni su najteže padali zvukovi pucanja, eksplozija, bombardiranja, te tutnjave, pištenja… i mržnja. Jer, u tim trenucima strašno je i kada vas nitko direktno ne gađa. Dubrovnik je opkoljavan sa sve četiri strane i slušali smo i preživljavali djeloavanje topova, minobacača i svih vrsta artiljerijskih oružja i oruđa, i sa kopna, i sa mora, i iz zraka… Tuklo je dan i noć iz Konavala, od Zvekovice, Župe dubrovačke i Slanoga. Teško je zaboraviti i Mokošicu i Komolac te famozni Golubov kamen teškog mitraljeza, koji nikome nije dao da priđe kako bi se osposobili uređaji za struju."

"Kada, recimo, počne paljba u pet ujutro i traje sve do 22 sata navečer, ima da vam puknu i mozak i glava. Dovoljna je samo na jednom frontu. A ako se udruže topovnjače s mora, avioni iz zraka, i ako počne paljba sa svih strana, iz gotovo svih pravaca, tada, bogami, ne možete ni misliti, ni spavati, ni sjediti, ni pričati, a uz sve to ne vrijedi ni kukati."

Psihološki rat bio je strašniji od pucnjave

Autor kaže da je ljudima tih prvih dana opsade upravo mržnja padala najteže. Prisjeća se koliko mu je za vrijeme vojne obuke bilo smiješno kad je od predavača slušao o tome koliko psihološki rat ubija mnogo učinkovitije od metaka.

A dio te strategije bio je i izostanak informacija o tome što se zapravo događa. Dubrovnik je, kako kaže, bez novina ostao pri samom početku napada. No, zato su se iz kuća čuli valovi Hrvatskog radija, Studija Zagreb i Radio Dubrovnika, a slušale su se i beogradske, titogradske, novosadske i niške stanice. "Slušajući i jednu i drugu stranu, vi nikada niste znali što se odista dogodilo: da li su Crnogorci prešli Debeli brijeg ili nisu; isto tako, prema tim radio vijestima vojska je nekoliko puta zauzimala Plat i Kupare i to u razne dane; nismo točno znali ni čije jedinice se nalaze u Slanom, a prema vijestima jedne radio stanice JNA je već odavno ušla i u sam Dubrovnik!"

Informacije koje su dopirale do Grada rijetko su bile objektivne

Dubrovčani su tek naknadno, od predstavnika promatračke misije iz EU saznali da je JNA ušla u Cavtat. Pa ipak, u svom tom moru lažnih vijesti bilo je i ljudi koji bi povremeno iznosili stvarno stanje. Jedan od njih bio je i predsjednik Kriznog štaba Cavtata. U to su se vrijeme vodile intenzivne borbe za Cavtat, tutnjalo je na sve strane. Na pitanje je li što od grada ostalo predsjednik je odgovorio da je, nekim čudom, grad ostao samo blago okrznut, tek je nekoliko granata palo na plažu. A ljude je smirilo i kad je rekao da tih prvih dana rata u Cavtatu nije bilo niti mrtvih, samo nekoliko povrijeđenih. "Istina, ima jedan poginuli u Zvekovici, ali do njega ne mogu doći niti da ga sahrane."

Isprva nitko nije vjerovao da je počeo rat

No, o tome koliko je napad na Dubrovnik bio neočekivan dovoljno govori i činjenica da su ljudi bili zatečeni. Bajić tako piše o iskustvu njegove stanodavke Anke. Ona se tog jutra kad je sve krenulo neopterećeno zaputila na tržnicu po smokve i ribu. Čula je da nešto lupa, ali je bila uvjerena da to neki radnici na Peskariji, koja se u to vrijeme obnavljala, bacaju daske. S placa se vratila praznih ruku, a više nije niti mislila da je u pitanju buka od građevinskih radova.

Njezina se kuća uskoro ispunila izbjeglicama. Nerijetko je ondje boravilo i više od desetero ljudi, a hranila ih je još i više. „Bilo je i djece i jedna mala slatka osamnaestomjesečna Ivana, naša jedina razonoda, kojoj u prvo vrijeme rat nije smetao, ali kasnije su počele teškoće kada više nije mogla za doručak pojesti svoje jaje ni po cijeni od 50 dinara.“

Mnogobrojni stanari Ankine kuće uskoro su regulirali svoje vrijeme, napravili su raspored i raspodijelili među sobom zadatke. Netko je kuhao i prao, drugi su donosili morsku i pitku vodu, vršila se nabavka, čuvalo se Ivanu, dok je jedna osoba bila zadužena za praćenje vijesti na jedinom radiju u kući. „Nismo se mogli jedino sporazumjeti kako je došlo do ovog ludog rata… ali u slozi smo trideset dana živjeli svi – i Hrvati, i Srbi, i Jugosloveni, i Crnogorci, kao i jedan Srbijanac iz Arilja, koji se izjasnio kao Evropejac!“, prenosi Yugopapir.

Tko je mogao, pobjegao je

Tko je mogao, pobjegao je iz grada prije nego što je u potpunosti opkoljen. Po kuloarima se nerijetko raspravljalo o tome tko se, kako i zašto evakuirao iz Dubrovnika prije no što je Gruž blokiran. Često se povlačilo pitanje dezerterstva. Ljudima nije bilo jasno kako se iz grada pustilo toliko mladih ljudi, ljudi za koje se smatralo kako imaju obavezu prema Gradu i državi.

Autora je najviše pogodilo kad je Hrvatska i službeno prekinula sve odnose s ostalim republikama bivše države. Odjednom je postao stranac bez papira. Kontrole su tada bile već pojačane pa u Dubrovnik, ali niti iz njega, nije smio ući niti izaći muškarac iz 18 i 65 godina. Nekako si je ipak uspio ishoditi dozvolu za evakuaciju pa su se on i njegova supruga, zahvaljujući alternativnim kanalima, uspjeli prošvercati za Sarajevo, grad koji će, kao što znamo, uskoro prolaziti sudbinu čak i težu od one koja je zadesila Dubrovnik.