Meštar Hendić nam je otkrio kako je nabavio vage za šeikovih 10 žena: 'Za mene nema radnog vremena, na bolovanju nisam nikad bio!'
Miho Hendić, u gradu poznat kao 'Meštar Hendić', dobio je priznanje 'Zlatne ruke', inače najveće priznanje Hrvatske obrtničke komore. Kad smo ga nazvali kako bismo mu čestitali i pitali ga o tome, tražili smo na mobitel gospara Hendića. A on je u svom stilu, kroz osmijeh, odgovorio: 'Nije ovdje gospar Hendić, nego meštar Hendić. Meštar! Jer mešri rade više od gospara. Ja evo radim od četiri do ponoć, a spavam četiri ure!'.
I zaista, čini se kako 'Zlatne ruke' nisu mogle poći u bolje zlatne ruke. Meštra Hendića znaju kao odličnog meštra, ali i velikog čovjeka koji je pomogao mnogima i uvijek je na raspolaganju.
„Radim 40 godina i nikad nisam bio na bolovanju. Nikad na godišnjem odmoru. Nikad mi firma nije bila blokirana. Svakome sam učinio što sam i koliko mogao, a ovo priznanje vidim kao krunu svoje karijere. Mislim kako sam je zaslužio jer su ljudi prepoznali moj rad i trud,“ kaže meštar Hendić.
Kako nam govori, bio je u vojsci 50 mjeseci, imao je i uvjete za odlazak u mirovinu, no to ga nije zanimalo.
„Mnogi su mi se rugali što nisam to napravio, ali ja sam sretan kad radim. Čovjek je najsretniji kad nešto dobro i vrijedno napravi. Za mene radno vrijeme ne postoji, nikakav mi problem nije dignuti se u ponoć i nekome nešto odraditi,“ govori Hendić.
Omiljeni dubrovački meštar govori kako voli svoj posao, a otkriva i da je jako zanimljiv.
„Nikad nisam imao neki dugi odmor jer nisam imao kad, a moj posao je interesantan. Čim se rodite, prvo vas operu, a onda izmjere. A onda vas dalje cijeli život mjere. Vage imaju butige, bolnice, zlatarne, pekare, hoteli… I na vratima od Sponze na latinskom je ispisano – naši utezi ne dopuštaju varanje, a kad ja važem, Bog važe samnom,“ kaže Hendić.
Kroz svoj posao upoznao je mnoge ljude, iskusio mnoga iskustva i doživio brojne anegdote, a jednu od njih je otkrio za Dubrovački dnevnik. Naš je meštar Hendić nabavljao vage za šeikove žene koji je s njima bio stigao u Dubrovnik.
„Ovdje je stigao jedan šeik, a zvalo me njegovo osiguranje. Navečer su zvali kako se šeik treba izmjeriti, a ja sam im ponudio da dođu u servis i da ću im dati vagu. Oni su došli, ali vaga nije odgovarala pa sam im nabavio drugu koja im je odgovarala i rekao da je daju šeiku. Zvali su u ponoć i ispričavali se što uznemiravaju, a ja sam im rekao kako sam počašćen šeikovim dolaskom. Tražili su 10 vaga, valjda za njegove žene, a ja sam im rekao kako ima jedna na Batali, ali kako ih 10 nemam. Ali da ih mogu nabaviti za dva, tri dana. Sjetio sam se broda koji plovi na relaciji Dubrovnik-Bari, dao sam pare konobaru, platio taksi, tražio da se donese osam vaga iz Italije. Dao sam po 100 eura taksistu i konobaru. Šeik je vage platio dvije tisuće dolara, a meni dao 200 dolara. A ja volim nogomet. Zvao sam ženu i samo joj rekao – spremi se, idemo gledati utakmicu Hrvatska-Brazil u Berlin. Pitala je odakle mi pare, a ja sam joj rekao da ništa ne brine. I tako smo u Berlinu završili na dva dana,“ kroz smijeh se prisjeća Hendić. Meštar Hendić koji je, dodali bismo, i jedan veliki gospar.
