Veliki natpis Klub 65+ malo tko nije zamijetio u Hladnici, ali što se krije unutra znaju tek članovi. Zato smo odlučili „banuti“ u klub namijenjen građanima starije životne dobi i vidjeti što se tu zapravo događa.

Došli smo u pravi trenutak za upoznati jednu posebnu predavačicu – May Harvey iz Južnoafričke Republike drži tečaj engleskog jezika za početnike. May, također u mirovini, živi na Pobrežju sa suprugom, već pet godina uči dubrovačke umirovljenike engleski, a nas je zanimalo kako je uopće do toga došlo. 

„Mi smo također britanski građani, živjeli smo u Velikoj Britaniji, Abu Dhabiju, Srbiji… A sad smo se umirovili ovdje!“, priča May i priznaje kako su je u Dubrovnik privukla djeca i unuci. Naime, njen sin se vjenčao s Hrvaticom i imaju dvoje djece – Luku i Darija. 

Mjesta stanovanja mijenjali su tijekom zajedničkog života puno puta zahvaljujući muževom poslu, a sve su to neprocjenjiva iskustva.  

„Dubrovnik je jako miran, dobro, ne ljeti, ali zimi je jako spor i tih. U Abu Dhabiju je život bio tako društven, uvijek su bila organizirana druženja, izlasci, jako nam se svidjelo, tamo smo bili šest godina. Engleska? Pa i tamo nam se sviđalo, radili smo humanitarne akcije s Lions klubom, tako smo i stekli prijatelje. Ali vrijeme… To nas je natjeralo da odselimo. Muž mi je bio u Nigeriji godinu i pol, ja sam ostala u Engleskoj, a on bi došao jedan vikend mjesečno. Kad je prošla godina i pol rekao je – ne mogu živjeti uz ovakvo vrijeme, treba mi sunce! Tako da je našao posao i pošli smo u Abu Dhabi“, priča svoju zanimljivu životnu priču May.

BEZ IKAKVOG FORSIRANJA 

U Dubrovniku su već šest godina, izgradili su i kuću, za što priznaje da je bilo stresno te je još uvijek rade na detaljima. Dio su zajednice, što dokazuje i činjenica da je May dio Kluba 65+. 

„Bila sam dio Dubrovnik Foreign Circlea, sin me učlanio, nažalost sad je zatvoren. Uglavnom, tada je Crveni križ pitao ima li volontera koji bi radili radionice razgovornog engleskog jezika, ja sam se prijavila. Došla sam, počela razgovarati s ljudima, imali smo dvije žene koje uopće nisu pričale engleski, bilo mi je žao. Rekla sam tadašnjoj voditeljici kako ću doći sat vremena ranije i raditi s njima, nisam profesorica, ali trudim se“, priča nam May. 

Iva Radić, voditeljica i koordinatorica kluba 65+, ubacila se u tom trenu u razgovor.

„Jesi, profesorica si! Odlična ste kombinacija jer ti njih učiš engleski, a oni tebe hrvatski. Ja sam ovdje ako trebaju dodatnu pomoć, kao što je prijevod, ali snalaze se i bez mene“, kaže Iva. 

Tečaj je poprilično ležeran i opušten.

„Ne forsiram ih jer se radi o ljudima mojih godina, neki su mlađi, neki stariji. Ne želim im stvarati nikakav stres! Znam kako je, bila sam grozna u školi. Tako da im svaki put ponavljam – nismo u školi, imamo vremena, možemo raditi istu stvar i više puta ispočetka. Ima članica koje su sa mnom otkad sam počela voditi tečaj. Mislim da jako uživaju i da mu se rado vraćaju“, nastavlja May. 

Nije lako odlučiti se za usvajanje novih znanja u starijoj dobi, ali tko se odlučio, nije požalio.

„Na moj tečaj dolaze Rada i Neda i jednostavno su fantastične. Uvijek su tu, željne znanja, spremne kao da su školi“, kaže May i dodaje kako se neki članovi tečaju pridružuju zbog iznajmljivanja apartmana, dok drugi uče zajedno s unucima. 

„Onda dođu na sat jako uzbuđene, kažu što su naučile, hvataju bilješke. Unuci su im kao učitelji, ispravljaju im domaći rad, što je fantastično. Takve stvari me guraju da nastavim. Bilo je vremena kad sam mislila kako je možda vrijeme da prestanem voditi tečaj, ali odmah bih pomislila kako to zapravo ne mogu napraviti, ne mogu ih ostaviti“, kaže May i dodaje kako je ovaj pristup koristan i za nju jer je pokušavaju učiti hrvatski. Doduše, zasad bezuspješno jer najviše ima problema s izgovorom, što jako nasmijava članove Kluba +65, na što se ne ljuti već se smije zajedno s njima. 

„JA SE VIŠE SELITI NEĆU“

Ima tu i inovativnih načina kako usvojiti jezik, poput donošenja torte na sat – uče se recepti i jede, a i nauči poneka riječ. 

„Jednom sam donijela čajnik, kikare, hranu, svijeće, više različitih malih stvari, postavili smo ih na stol i onda sam ih zamolila – možeš li mi, molim te, donijeti svijeću? Shvatili bi što tražim i donijeli, baš su uživali u tome. Ono što još nismo stigli, a obećala sam im, jest poći na kavu, a oni će je morati naručiti na engleskom! Ali rekli su da je uvjet da je ja naručim na hrvatskom“, smije se May. 

A to je ono što obilježava ovaj tečaj, zabava i smijeh, a takva atmosfera i dobro društvo samo su neki od razloga zašto May ne želi otići iz Dubrovnika.

„Rekla sam mužu – ja se više seliti neću! Previše sam selila, ne želim više. A Dubrovnik je predivno mjesto za mirovinu. U usporedbi s Engleskom, i trošak života je puno manji. A ono što mi je prekrasno jest vidjeti djecu kako se igraju na ulici, na biciklima, plivaju, a roditelji im se ne moraju brinuti. To je tako posebno! U Južnoafričkoj Republici više to ne možete raditi, djeca više nemaju slobodu. Ma ni ja nemam slobodu, moram zaključavati vrata kad idem u vožnju autom, brinem se da će provaliti u njega. Kompletno drugačiji svijet“, objašnjava May i dodaje da se nada da se ovaj mirni, sigurni život u Dubrovniku neće nikada promijeniti.

„NAŠA TEACHER JE JAKO DRAGA“

„Ako vam dijete može odrastati u mjestu poput ovog, to je nevjerojatno. Ja sam također imala takvo djetinjstvo, mogla sam biti vanka, trčati, igrati se s prijateljima, a danas to u mom rodnom kraju djeca ne mogu. Moj unuk, desetogodišnjak, dođe prespavati kod nas svaki petak. Uvijek je vanka sa svim prijateljima iz sela, onda ga moram zvati u devet sati da se vrati doma, a on uvijek moli za još pet minuta. Obožava to!“, s nježnošću priča May. 

Zanimljivo je kako joj je i kći profesorica engleskog u Austriji.

„Kad god mi treba pomoć, uvijek je zovem i molim za savjet. Ona uči dječicu, jako voli to“, kaže May i dodaje da joj kćer obožava doći u Dubrovnik, jedan tjedan u godini, kako bi se opustila i uživala.

„Jako sam sretna u Dubrovniku, obožavam ljude, volim ovu klimu, predivno je!“, zaključuje May u trenutku kad dolaze njene učenice. 

„Prijavila sam se na tečaj jer već godinama učim sama i s ljudima koji znaju bolje engleski od mene. Nisam nikako mogla naučiti govoriti povezano, tečno, gramatika mi je bila problem i nije mi se dalo uopće pričati jer sam znala da to griješim. Pokušala sam i gramatiku savladati iz knjižice sama, ali teško je, moraš razgovarati s nekim“, priča Slavica koja već neko vrijeme pohađa tečaj. 

„Naša teacher je jako draga, ona ustvari nije profesor, već govori odlično engleski. Pa se više igramo! Lijepo je, družimo se, kasnije ćemo na kavicu, simpatično je. Same smo žene i to je čak i možda bolje“, nastavlja. 

A stigla je i Neda koju je May već spomenula kao jednu od polaznica koje su uz nju od početka. 

„Što se mene tiče, ja nikad nisam engleski učila nego francuski, pa sam htjela malo probati. Dobro je, uporna sam, pa ide!“, priča Neda. 

Ove dame uspješno ruše stigmu da su određene godine kasne za usvajanje novih znanja.  

„Nije, dapače, treba se nečim baviti. Osim ovoga, igram aktivno bridž. Imam nekih zanimacija, inače je dosadno kad si penzioner“, iskreno kaže Slavica. 

POVRATAK U STARI RITAM 

I dok je tečaj engleskog jezika lagano započinjao iskoristili smo priliku za razgovor o samom klubu s voditeljicom i koordinatoricom Ivom Radić.

„Imali smo ljetnu pauzu sedmi i osmi mjesec, krenuli smo u devetom. Sad smo se već pomalo vratili u svoj stari ritam. Radionice su standardne, obuhvaćamo sve što i prije, primjerice literarne radionice, fizioterapiju, engleski, društvene igre, kvizove, sve pomalo. Brojka se i dalje kreće oko 180-190 aktivnih članova, dobro stojimo, zadovoljni smo!“, priča Iva i dodaje kako interesa ima te kako barem jednom tjedno dobiju nove upite. 

„Naravno, pozivamo sve da dođu, prvo vide i isprobaju jer je to najbolji način za učlaniti se. Bitno nam je da ljudi dolaze, a ne da imamo brojke na papiru“, kaže. 

U starijoj životnoj dobi mnogi oklijevaju učlaniti se i baviti se novim aktivnostima, a benefita zapravo ima jako puno. 

„Jako im puno znači. Mislim kako čak u Dubrovniku za mlade nema toliko ponude koliko ima za osobe treće životne dobi. To je stvarno super jer imaju sve - od proslave rođendana, do učenja… Tako da je to nešto što nam svima znači, ali mlađi općenito nemaju toliko vremena za posvetiti se sebi od drugih obaveza – posla, djece, obitelji. Ja se veselim doći u tu dob da se mogu posvetiti sebi, tri puta poći na treninge, nešto novo naučiti…“, s osmijehom priča Iva. 

Važno je naglasiti kako je sve što se organizira unutar kluba jako opušteno.

„Vježbe, učenje, sve je to napravljeno na takav način da se radi više kroz, ajmo reći, igru. Ne osjeti se nikakav pritisak, nema natjecanja, osim ako je baš natjecanje u kvizu, onda se dogodi. Čak imamo i razmirica poput: ‘Zašto su oni uvijek zajedno, uvijek pobjeđuju?’, ali sve je to simbolično i u pozitivnom duhu, nema zle namjere“, kaže Iva i dodaje kako su u budućnosti u planu i nove radionice.

„Kako imamo mjesečni sastanak, na njemu se uvijek dogovaramo s članovima o njihovim interesima i željama. Baš smo na prošlom sastanku pričali o osnivanju čitateljskog kluba koji će imati jednu knjigu mjesečno, obrađivale bi se teme te knjige. Isto tako, koliko god se družimo zajedno, nekad ispadne da zapravo ni ne znamo puno stvari jedni o drugima. Ideja je napraviti radionicu u kojoj bismo upoznavali jedni druge, tako da svatko sebe predstavi, svoj život, kroz neku vlastitu perspektivu. Uvijek nešto novo uvodimo!“, zaključuje Iva.

Klub 65+ zaista je jedan od načina da se na treću životnu dob ne gleda kao na bauk nego kao jedno novo razdoblje života koje nudi posvećenost sebi, svojim interesima, stjecanju novih znanja, ali povrh svega – obilje druženja i smijeha.

Ivana Smilović

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika