Obilježen traumatičnim iskustvom, Marijan Gubina je umjesto mržnje odabrao put mira, praštanja i edukacije. Svoja sjećanja pretočio je u knjigu "260 dana", koja je postala snažno svjedočanstvo ratnih stradanja i snage ljudskog duha. Danas se Gubina aktivno bavi humanitarnim radom, promovira mir i ljudska prava te kroz predavanja i projekte nastoji podići svijest o važnosti tolerancije. Njegova priča nije samo svjedočanstvo prošlosti, već i poziv na bolju budućnost.

Nedavno je boravio u dubrovačkim srednjim školama gdje je održao niz predavanja o tome što je sve preživio, ali i koju je pouku iz toga izvukao. Njegova predavanja nisu dramatični opisi grozota o kojima bi se mogao snimiti horor film. Dapače, on ne govori eksplicitno o ratu, nego o ljubavi. Marijan na jednostavan i ljudski način mladima pokušava dočarati kako biti bolji prema vršnjacima i roditeljima, kako su stvari u životu najčešće jednostavne... Gubina je čovjek koji je odbio zaboraviti, a mogao je, jer traume koje je on doživio u djetinjstvu ljudi najčešće potisnu duboko u sebi, o njima ne govore i ne prisjećaju ih se jer tako je lakše. Odbio je on i generalizirati i optuživati cijeli narod za zlo koje je počinjeno u ime države, nacije i vjere.

Tek pred kraj predavanja ste spomenuli tko je bio agresor u Domovinskom ratu.  Je li to smišljeno? Nije vam u fokusu kronologija i neko školsko predavanje o ratu, naglašavanje žrtve i srpskog zločina?

- U pravilu smisao cijelog predavanja je potaknuti mlade na razmišljanje i ne dozvoliti da budemo manipulirani prije svega od naših emocija, jer one često s nama manipuliraju. Moraju mladi znati da je rat zlo i zašto se događa sve to u ratu. Ali važno im je naglasiti što možemo napraviti da se rat ne ponovi. U našem Domovinskom ratu imamo situaciju da, Bogu hvala, nismo bili agresori, branili smo se, ali moramo djeci otvoreno reći da rat nije donio nikome dobro i tu su se događale ružne stvari. Moraju paziti kada uče o povijesti, ali prije svega trebaju sagledati stvari iz svih kuteva i to raditi bez emocija. Moramo zdravim razumom pristupati kada su u pitanju ozbiljne teme, ne možemo si dati oduška. Koliko god emocije ponekad bile lijepe, one mogu biti opasne za nas.

Neki mladi danas pišu grafite 'Ubij Srbina', crtaju svastike, slova U... Takva djela vidimo i na dubrovačkim ulicama. Kako do njih doprijeti. Gdje su to vidjeli, naučili?

- Imamo problem kao društvo i upravo takve radnje su potvrda. Moramo raditi na tom problemu. Rekao sam na predavanju da nije dovoljno reći 'Ne ponovilo se'. Mi moramo raditi da se to ne ponovi. Ako vidimo da imamo problem među nekom populacijom, bez obzira na uzrast, ako smo odgovorni, nismo sebični i zločesti, moramo priznati da imamo problem i moramo ga rješavati. Što su uzroci te devijacije među mladima? Čemu to nasilničko ponašanje i zašto je nekima stil života nasilan? Niz je uzroka, a osnovni uzrok je nedostatak ljubavi unutar obitelji pa onda ne razmišljanje i manipulacija. U pravilu su stvari jednostavne, ako ih želimo tako gledati, a ne da okrećemo glavu od problema i gomilamo ih. Mi sami sebe uvjerimo u laži i to je naš ključni problem.

Jeste li optimistični kad vidite današnje mlade? Stariji mlade često kritiziraju.

- Ako ćemo se kritički osvrtati onda se prvo moramo osvrnuti na roditelje. Ako kažemo da je nedostatak ljubavi izvor svih problema u društvu, onda ćemo morati detektirati gdje je izvor problema. Nisam samo optimističan nego ja jednostavno vjerujem u dobro i vidim u mladima dobro. Ponekad na predavanjima vidim učenike u kojima čuči zloća. Nije to ružno reći, ako je to istina i ako to vidim. Ne libim se reći istinu i mislim da je to naš najveći problem. Mladi ljudi su inače predivni. Kada naiđemo na problematičnu mladu osobu trebamo naći to što je problematično. Ne smijemo hraniti tu negativnost u sebi.

Zlo i negativnost se mogu izliječiti?

- Mogu! Dobro pobjeđuje zlo i to je sigurno, na koji god način to gledali, kao vjernici, nevjernici... Puno ljudi se spasilo od teških zloćudnih bolesti, bilo je dana kad netko nema što jesti pa se to riješi, nema se novaca za tenisice pa eto na kraju se snađe... Sve može izaći na dobro, ali ako smo destruktivni pa padamo u depresiju, odajemo se porocima, idemo linijom manjeg otpora uništavamo sami sebe, onda nam se ne može dogoditi dobro. Tada kažemo kako se nije dogodilo loše, jer to je kao bilo nešto nemoguće. Dogodilo se dobro, jer se smo se odlučili boriti da bude dobro.

Ipak vi ste rekli u jednom od svojih istupa kako vam je rat pokazao da zlo hoda po zemlji.

- Uvjeren sam da postoje i dobro i zlo i to je jedna vječna borba prije svega u nama samima. Kada je čovjek toga svjestan, mislim da ima šanse da bude bolji. Taj dio je jednostavan.

Vjerujete li u iskreno pokajanje? Primjerice da ubojice i silovatelji mogu biti bolji ljudi nakon svega lošeg što su počinili?

- Vjerujem da mogu jer imamo previše primjera ljudi koji su činili loše stvari i na kraju su se pokajali i iskreno im je žao. Ali važno je naglasiti kako ja nisam s time opterećen. Evo do dana današnjeg Srbija nikad nije rekla „Oprostite“, naprotiv njihova politika širi i danas mržnju. Meni su oni totalno nebitni i ne moraju mi se ispričati. Takva bića koja toliko šire mržnju i siju zlo za mene su čista nula i od njih nemam nikakvih očekivanja. Meni je njih žao. Zamislite kakav je to život kada netko u sebi ima toliko mržnje ili kada netko želi nekome toliko nauditi. Ja ne bih toj osobi bio u cipelama. To je teško i oni su za žaljenje i liječenje jer očito imaju ozbiljan zdravstveni i duhovni problem. Nebitno je koje su nacionalnosti i vjere. Kada netko u sebi ima zlo i potiče mržnju, takvi ljudi su sigurno bolesni.

Vidimo da se u svijetu događaju loše stvari poput ratova pa se mnogi pitaju hoće li izbiti još jedan svjetski rat. Nije bolje stanje ni u državama oko nas. Što mislite je li situacija užarena?

- Uvijek kažem - što smo posijali, to ćemo jesti. Što mi radimo? Od kraja rata nije se ništa radilo ozbiljno da bi se razvijala kultura mira. To je strani pojam. Kada se pojave mirovnjaci rugaju im se. Koliko ima predviđenih sredstava za tu skupinu? Mi u Hrvatskoj imamo 129 gradova i 21 županiju i ne znam koliko tisuća općina, imamo milijun nacionalnih tijela, a ne postoji kategorija 'razvoj kulture mira'. Sustavno ga nemamo.

Vrednuje li se dovoljno dignitet Domovinskog rata?

- Pa donekle se vrednuje, ali kada se postavi pitanje koliko je financirano knjiga i filmova za očuvanje novije hrvatske povijesti onda su brojke porazne. Obilježavanje određenih dana uz paljenje svijeće i polaganje vijenaca je slikanje, a to nije pokazivanje stvarnog poštovanja prema žrtvama rata i nije sigurno instrument da bi se ponovno spriječio rat. Moramo prestati lagati. U osnovnoj i srednjoj školi ima nula knjiga o Domovinskom ratu. Film '260 dana' nije se snimio iz državnog proračuna nego iz privatnih sredstava ljudi koji su željeli da se očuva novija hrvatska povijest. Ok, neki su možda imali i financijskog interesa. Iznenadio sam se da je gradonačelnik Franković prihvatio ovaj projekt, a glavni razlog je što je pročitao roman i bio na predavanjima. On želi da u Dubrovniku bude prikazan film i da nastane predstava s dubrovačkim glumcima. To je velika rijetkost i ravna je čudu.

Što mislite na kojoj je razini sigurnost u Hrvatskoj?

- Mislim da ona ne postoji. Hrvatska nema nacionalnu sigurnost za razliku od Srba koji imaju ozbiljnu strategiju razvoja nacionalne sigurnosti. Kod njih čak u jednom od zakona piše „Zaštititi ugled Republike Srbije pod svaku cenu“. Zato plaćaju silne odvjetnike da ne budu osuđeni ratni zločinci, mučitelji i slično. Financiraju sve što ima veze s ratom kako bi prikazali Srbiju i Srbe kao žrtve, a Hrvate kao agresore. Oni na tome ozbiljno rade i svaka im čast. Milijune godišnje troše na laž, a mi da bi sačuvali istinu ništa ne ulažemo.

Nije valjda da se trebamo ugledati na Srbiju koja je bila agresor? Upravo su se lošom politikom doveli do toga da je dio njih počinio zlo.

- Ne trebamo se ugledati ni na koga, ali navodim Srbiju jer imamo na par sati od nas konkretne primjere. Ako gledamo s jedne strane, oni su zbog toga loš primjer, ali druga strana medalje govori da su dobar primjer. Situacija je evidentna i to govorim na temelju više od 20 godina iskustva. Hrvatska glumi, ljudi u institucijama i na vlasti politički trguju. Ja sam dijete poginulog ratnika i časnika Hrvatske vojske, logoraš, invalid, prognanik.. i ja sam podstanar u vlastitoj zemlji.

Imate 44 godine. Da u bliskoj budućnosti izbije konflikt, biste li išli u rat?

- Ne. Gledao bih da što više ljudi spasim i odvedem ih primjerice u Afriku, što dalje. Borio bih se samo za to da se povuku stari i nemoćni, djeca i bolesni i onda bih s njima pobjegao. Ne bih sigurno ostao ovdje kao što su moj otac i mnogobrojni ljudi prošli pakao da bi se netko drugi natovario. Nije problem samo to, nego je problem netransparentnost. To je ključno. Najgore od svega je što su ljudi uvjereni kako se poštuje hrvatska povijest. Mi koji smo prošli pakao rata ne doživljavamo to tako. Svi šute, jer je veliki dio dobio mirovine, pozicije i slično. Lažemo sebe i sve oko sebe.

Što bi konkretno trebalo učiniti da se zaštiti dignitet Domovinskom ratu i da žrtvama osiguraju poštovanje i priznanje?

- Mi imamo predivnih ministara poput Medveda, Anušića... Njih osobno poznajem i vjerujem im. A imamo i drugih dobrih ljudi. Nije stvar jednostavna, ministar ne može sve. Postoji taj sindrom 'duboke države' i problem je što unutar sustava imate problem.

Jeste li kad razmišljali da iselite iz Hrvatske?

- Jesam puno puta, ali nisam otišao jer Hrvatsku ne čine političari nego ljudi. Zbog ljudi koji su velikog srca, normalni i predivni sam ostao i ja. S druge strane važan mi je taj sigurnosni aspekt, mi smo ipak sigurna država, jedan od razloga je i ljepota ove države. Samo mi možemo imati ovakve resurse, a imati ekonomske probleme. Nadam se kako će se to u budućnosti promijeniti pa će nam standard biti nešto jači i dostojanstveno ćemo živjeti.

A da vam djeca kažu da žele živjeti u inozemstvu?

- Ja pokušavam svoju djecu naučiti da razmišljaju i odvoje emocije od razuma. Ako moja supruga i ja uspijemo ih to naučiti, oni će ostati ili će otići primjerice na Mars. Što god da odluče, bit će ispravno u tom trenutku. Moramo svoje emocije kontrolirati i ne smijemo biti sebičan. Njih najviše volim i želim im najbolje.

Osjećaj straha vas prati od djetinjstva. Kako se nosite s tim?

- Strah sam naučio kontrolirati i s njime vladati još kao dijete. Sa strahom nisam imao problem, ali problem imam s tugom. Ja sam jako tužan, a ne uplašen. Kada vidim kako se neki ljudi oko mene ponašaju razočaram se. Kada vidim neko loše ponašanje pitam se što je toj osobi u kući? Kakvi su to odnosi pa su takvi? Koliko je tu bilo suza? To je moje prokletstvo kada vidim loše ponašanje. Tužan sam zbog ljudi koji su prošli pakao u BiH, Hrvatskoj, Srbiji... Nitko nije to zaslužio.

Kako se sjećate detalja iz rata? Stručnjaci iz područja ljudske psihologije kažu kako čovjek nerijetko potiskuje loše trenutke u svojoj svijesti.

- Psihologija je okrenula leđa čovjeku kada ga je počela stavljati u kalup. Znam da to mora postojati, ali mi je teško prihvatiti da ozbiljni stručnjaci mogu zauzimati takve stavove. Trauma sama po sebi je različita, a pristup svakoj osobi treba biti individualan. Stručnjaci kažu da je dobro pisati i govoriti o traumama. Ne mogu reći da nije tako, poštujem struku i vjerujem da ima tu istine. Ipak ja sam sam sebe zaliječio i sve sam to strpao duboko u ladice, no kada sam pisao roman izvukao sam sve to i ponovno proživio pakao. Odmoglo mi je pisanje, film, kazališna predstava pa i ova predavanja.

Koja je onda svrha? Zašto idete u sve to?

- Čini dobro, kako bi ti se dobro vratilo. Ima možda i jedan slavonski inat da dajem svoj maksimum da se to ne ponovi i dajem sve od sebe da se očuva novija hrvatska povijest.

Iako vam sve to odmaže?

- To je ništa za ono što su ljudi žrtvovali za vrijeme rata.

Neki ljudi su završili u zatvoru, osuđeni su kao ratni zločinci zbog vaših svjedočenja. Je li vam to dalo neko zadovoljstvo?

- Nije. Nemam prema njima nikakvih osjećaja. Jedino mi je prošlo kroz glavu da više neće nikome učiniti zlo. Međutim, oni su izašli puno brže primjerice od nekih ljudi koji su nehotice ubili nekoga u prometu. A ovi su silovali i mučili...

Jeste imali nekih problema, prijetnji ili napada?

- Ne, jer sve što govorim je istina.