Kaže danas na nekom portalu naša, Hrvatica, koja se kao druga ili treća generacija naših iseljenika vratila iz Australije, kako se čudi jer se ljudi iseljavaju iz Hrvatske, jer puno tih koji idu imaju, kako ona kaže, ođe čak i dobre plaće. A, možda i mater i oca na selu koji im pošalju malo kupusa, patata, pomadora, pa im pričuvaju katkad i djecu.

Ma ko bi se lud, ko ima dobru plaću, odavde iselio i pošo u neizvjesnost i pri tome imao stotine strahova – kako će me tamo primit?, hoću li nać stan?, hoće li mi stvarno isplaćivat obećanu plaću?, kako će mi djeca u školi jer ne znaju jezik? I, Bog zna koliko tih pitanja i strahova. A ipak, vidite, ljudi idu ća iako tamo đe idu nemaju ni brata i sestre, rođaka, prijatelja iz djetinstva na koje se ipak, kad je stani-pani, možeš bar malo naslonit.

Ima li iko u ovoj zemlji pameti da se zapita zašto je to tako? Ajde, razumijem da idu ljudi koji ne mogu nać poso, jednostavno nemaju solada, nemaju se od čega prehranit. I, nema dvojbe kad propadaš nego „put pod noge“. Nažalost, vazda je tako bilo kroz cijelu našu povijest. Ali, ima li ko za ispitat zašto idu oni sa solidnom plaćom.

I bez istraživanja ja bi reko da dobar dio njih idu zbog gađenja.

Danas je 21. stoljeće, internet je svud oko nas, mladi ljudi vide i čitaju kakvi su uvjeti rada u zemljama koje su uru leta daleko od nas. Ili bliže od toga. Koliko god se trude, vide da žive od crkavice, da neće umrijet od gladi ali da će djeci knjige za u školu kupovat na kredit. A, sa druge strane vide one smušenjake iz djetinstva, sa kojima su se svi rugali, kako prosperaju. Stan, pa auto, pa barka, pa drugi stan, pa neki nadzorni odbor, pa vijećnik ovaj ili onaj. I onda se onima prvima zgadi, ko što se zgadi svakome normalnom čovjeku.

Evo ove zadnje afere sa ovom uspješnom i krasnom curom Laurom koja je pala na maturi jer je greškom potpisala esej iz hrvatskog na maturi. Ma, koliko god bio tolerantan, ne mogu čitat sve ove odvratne izjave službenih osoba.

Dakle, ako sam dobro razumio, onaj ko je umjesto eseja predao prazni list papira, ako je iz drugog dijela ispita imao dovoljno bodova, prolazi. A, onaj koji je i prvi dio imao dovoljno bodova i još je napisao esej (ali ga je slučajnom pogreškom potpisao/la) pada na maturi.

To su u nas postulati školovanja i obrazovanja! Bravo! To je pravda – onaj koji nije radio ništa - prolazi, a onaj koji radi i pri tome učini nevažnu pogrešku - pada???

Ovo nije samo pljuščetina školskom sustavu ovo je prije svega potpuno pogrešna ODGOJNA uputa. Ovime se šalje poruka djeci „ne radite ništa i ništa vam se loše neće dogodit, ali ako provirite glavom više od drugih....“. Diskvalifikacija.

Ma moglo bi se o ovome još, a osobito o onim redikuloznim izjavama tipa „potpisom je odala svoj identitet“. Ajme meni! Ako ste već napravili ovako izopačeni Pravilnik, barem nemojte činit ljude ludima.

Ipak, o jednoj izjavi našeg vrlog Ministra treba par rečenica. Kaže: „dosad se nitko nije žalio“. A, sam je u Pravilniku propisao da žalba nije dozvoljena? I, još kaže doslovno: "U pravilnicima se može potkrasti neka greška tijekom pisanja, posebno u današnjem vremenu copy/pastea. To je dobra strana pravilnika". Čovjek kad tako nešto pročita, pođe oprat oćale, jer možda su bile šporke oćale dok je čito. Znači, dobra je strana Pravilnika što se potkrala greška? Je li ovo priznanje da se Pravilnici rade copy/paste, naški rečeno „preko neke stvari“? Ko da se rade pravilnici o patatama a ne o talentiranim mladim ljudima koji bi sutra trebali svojim radom, a u ovom slučaju i iznimnim talentom, oplemenit ovu državu. Konačno, baš bi bilo interesantno saznat kako je Ministar „diskvalificirao“ one koji su pisali copy/paste Pravilnik. Malo sutra, neće takvima ništa bit.

Naravno, da takvima koji daju ovakve izjave neko pročita ovaj tekst, oni bi odmahnuli rukom, ali jednom, kad u predvečerje budu išli pješke od Ministarstva ili toga NZCJIDS (ili kako se već ta ustanova redikulozno zove) doma, neka se sjete roditelja koji su vodili to svoje dijete u Muzičku školu i po suncu i po kiši, neka se sjete i te drage cure koja je sate provela pred klavijaturom. I, neka znaju, najveći grijeh je povrijediti dječje srce samo da bi se pogrešno slijedilo neku copy/paste odredbu Pravilnika. O ljudskom biću se radi, a ne o egu nekog činovnika.

I, na kraju, neka mi bude dopušteno poslat poruku tim Laurinim roditeljima i Lauri samoj. Roditeljima bi preporučio da je maknu iz ove žabokrečine gdje njen talent ovisi o egu nekog uhljebnika, upišite je u nekoj drugoj državi, ako ikako financijski možete, u kojoj se ne gleda potpis na eseju nego se usavršava njen očiti talent, a Lauri ne mogu ništa drugo reć nego da se navikne na udarce ispod pojasa, ovo joj je tek prvi, ali povijest je pokazala da najbolji ostanu na nogama kad je najteže. Pobijedi ih sve i možda se jednom vidimo i na Ljetnim igrama na nekom lijepom klavirskom recitalu.