Početkom ove godine na kupalištu Buža došlo je do velike tragedije. Državljanina Bosne i Hercegovine veliki su valovi odvukli u uzburkano more dok se fotografirao s obitelji. Nažalost, nije mu bilo spasa. Nakon nesreće društvene mreže užarile su se od rasprava treba li Bužu zaključavati. Jedni su bili za govoreći kako je konfiguracija Buže opasna i kad nije nevrijeme, dok su drugi bili protiv smatrajući da pristup pomorskom dobru ne treba ograničavati, jer bismo to mogli onda raditi i na drugim, sličnim lokacijama. Nije ovo, naravno, prvi put da se vode razne rasprave o dubrovačkim kupalištima, a mi ćemo se u ovom tekstu, baziranom na znanstvenom radu zaposlenika Državnog arhiva u Dubrovniku Nikše Selmanija i Sanje Curić pod nazivom Kupanje i kupališta u Dubrovniku do početka Drugog svjetskog rata, prisjetiti davnih dana, odnosno malo poznatih debata s dubrovačkih plaža od prije sto i kusur godina koje je zanimljivo pogledati iz današnjeg vremena kada se ponovno aktualiziralo pitanje o (ne)slobodi prolaza na obje buže. 

VOJNO KUPALIŠTE NA PLOČAMA 

Banje na Pločama najpoznatija su plaža u Dubrovniku, iako se u vrijeme Austro-Ugarske koristio naziv Vojno kupalište. Vojno kupalište prvenstveno je uređeno za plivačku obuku austrougarskih vojnika, a ne za razonodu pod suncem, pa je Dubrovčanima bio onemogućen slobodan pristup plaži. Vojnici su branili i pristajanje barkama na plažu. Građani su negodovali i često je dolazilo do incidenata gdje se prijetilo puškama i sabljama. Kasnije se lokalcima (uključujući i žene) dopuštao ulaz na plažu, ali morali su ga plaćati, no ni tada nisu bili zadovoljni, jer nije bilo dovoljno kabina za presvlačenje čije se korištenje dodatno plaćalo, i to po dvostruko većoj cijeni od one koju su keširali vojnici. 

Nakon Prvog svjetskog rata Austrijanci odlaze iz Dubrovnika, a Vojno kupalište na Pločama 1921. godine daje se u desetogodišnju koncesiju Danijelu Perišiću. Među ostalim sadržajima, Perišić otvara ugostiteljski objekt koji je, pazite sad ovo, bio podijeljen u tri kategorije ovisno o materijalnim mogućnostima gostiju. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća postoji ideja da se kompleks Lazareta pretvori u luksuzni hotel, a Banje bi postale plaža hotela. Zagrebački arhitekt Lavoslav Horvat crta projekt kupališta koji se u stvarnosti nikad neće ostvariti. 

KOMARDA 

Kupalište Komarda bilo je namijenjeno isključivo ženama, no lokalni tisak često je bilježio kako muškarci ilegalno dolaze. Još veći problem od pohotnih muškaraca na Komardi bila je (ne)čistoća. Naime, pokraj Komarde bila je klaonica, a u Lazaretima je austrijska voska imala štale za konje. Smrad je ponekad, bilježili su ondašnji mediji, bio toliko nesnosan da su kupačice bježale s plaže. Naravno i austrijski vojnici nedolično su se ponašali prema kupačicama. 

PORPORELA 

O Porporeli ondašnji mediji također pišu da ima probleme s čistoćom. No domaći i stranci svejedno dolaze uživati u morskom zraku. No, i tu se vode rasprave između kupača i šetača. Šetači traže od Općine da kupačima zabrani kupanje poslije 15 sati, jer su „klupe mokre zbog kupača koji se na njima sunčaju i ostavljaju svoju robu“. Općina je na kraju poslušala šetače, pa u uvalici podno tvrđave sv. Ivan betonira prostor za kupače dok istovremeno na samoj Porporeli zabranjuje daljnje kupanje. Tako su i kupači i šetači dobili svoj prostor. Republika Porporela osnovana je 1921. godine, a ondašnji novinari pisali su kako su je „osnovali najbezobrazniji mladići Grada“. Kao što vidimo, ništa se promijenilo nije, samo je njorganje unutar zidina vječno. 

KUPALIŠTE ŠULIĆ 

Kupalište u Kolorini poznatije je u Dubrovniku kao Kupalište u Šulića. Odakle to ime? Ispod tvrđave Lovrijenac, za vrijeme Dubrovačke Republike, u hridi su djelomično bile uzidane kućice koje su bile radionice tabakara i kožuhara. Nakon propasti navedenih obrta kućice postaju općinsko vlasništvo, te ih se naposljetku prodaje obitelji Šulić koja ih ruši i gradi kupalište, a Lučko poglavarstvo Dubrovnik izdaje im koncesiju. Nakon što je kupalište otvoreno za javnost obitelj Šulić obavještava građane da se žen(sk)e mogu kupati do 11 sati ujutro, a muškarci u ostale dijelove dane, a da su cijene ulaza na kupalište iste kao i prije. 

Tijekom zime konstrukcije bi se raspremale, jer je iskustvo pokazalo da ih nevrijeme sve porazbija. Zanimljivo da su kabine za presvlačenje bile napravljene u više klasa. One prve klase imale su čak i zrcalo, dok su ostale bile skromnije uređene. Šulići su tridesetih godina prošlog stoljeća imali planove i za gradnju dodatnih kabina za presvlačenje u armiranom betonu kako bi bili sigurni od valova, kao i gradnju raznih drugih sadržaja, no Drugi svjetski rat zaustavio je daljnje planove. 

DANČE 

Na Dančama su se događale najveće drame. Časne sestre i građani dugo su vremena međusobno ratovali. Zanimljivo da je Općina Dubrovnik godinama plaćala časnim sestrama najam za kupalište, jer su one od starina polagale vlasničko pravo na čitav obalni pojas Danača. Baš kao i Komarda, Danče su prvotno bile namijenjene ženama, no i ovdje su muškarci dolazili, a da ih nitko nije pozvao. Zbog tih incidenata odlučeno je da se muškarci kupaju na istočnoj strani Danača, a žene na zapadnoj, ispod parka Gradac gdje je špilja. No, ni ovo se nije previše poštovalo, a najveći kazin dogodio se 1937. kada je lokalni tisak izvijestio kako je „jedna besramna strankinja odlučila da se kupa posve gola pred mnogim domaćim kupačima“. 

Rat časnih sestara i kupača traje godinama, katanac s Buže sitnica je prema njihovim nesporazumima. Tako su časne sestre 1912. godine zatvorile prolaz do kupališta, jer im štetu u vrtovima čine djeca, ali i ovce koje im ulaze. Potom opet zatvaraju prolaz 1925. godine. Ovoga puta čak i Plivački klub Jug, koji održava treninge na Dančama, traži pomoć Općine. Časne sestre se pravdaju govoreći kako su oduvijek bile susretljive prema kupačima, ali da ne mogu podnijeti da im oni u kupaćim kostimima dolaze pred samostan i u kapelicu. Također, ne slažu se ni s kabinama za presvlačenje plivačica Juga, jer to nije mjesto predviđeno za kupačice. Dančari pak s druge strane govore kako časne sestre ne mogu biti vlasnice pomorskog dobra, jer je to javno dobro prema kome mora postojati slobodan prolaz. Zvuči poznato, zar ne? 

No, bitka traje i dalje. Tako 1927. godine Dančari skupljaju potpise protiv časnih sestara, te organiziraju prosvjed. Naposljetku, tek 1930. godine dolazi do rješenja kada se utvrđuju granice samostana časnih sestara i puta kojim kupači mogu nesmetano prolaziti. Inače, Dančari svoju republiku osnivaju 1919. godine, a ni to nije prošlo bez trzavica. Lokalni tisak ovako izvještava o dančarskoj zastavi: „Tamo se vrlo često vije neka crvena zastava: koja sliči komunističkoj, sa dva slova R.D., što znači Republika Danče“. Zanimljivo kako svi ovi sporovi traju na Dančama dok istovremeno Vaterpolski klub Jug, osnovan upravo na tom kupalištu, postaje višestruki prvak države. 

UVALA SUMARTIN 

Uvala Sumartin, odnosno Uvala Lapad nije bila atraktivna za kupanje sve dok 1912. godine nisu napravljene kabine za presvlačenje. Uz plažu je postojao i jednostavan ugostiteljski objekt koji je vodio Simo Srijemsi. Nakon Prvog svjetskog rata novi vlasnik plaže postaje Srpska centralna banka za Primorje, odnosno Srpska banka d.d. u Zagrebu, filijala u Dubrovniku te nastoji dodatno urediti plažu. Gradi dodatne kabine za presvlačenje, a s radom počinje i gostioničarsko-krčmarski obrt koji vodi Slavko Maričević zvan čika Slavko. 

Neprekidno se grade dodatni kupališni sadržaji, a najpoznatiji će se dogoditi 1937. godine kada arhitekti Ivo i Ante Grgić projektiraju armiranobetonski tobogan koji bi „internacionalnoj publici pružio priliku nove razonode“. Nakon dovršetka tobogana i svih drugih radova, uvala Sumartin reklamira se kao velika pješčana plaža koja svojom infrastrukturom, ugostiteljskim i sportskim sadržajima turistima nudi komfor modernog kupališta. 

ZAKLJUČAK 

Kako vidimo iz ovog teksta, oduvijek su postojali raznorazni prijepori na dubrovačkim plažama. Jedni su zagovarali jednu stranu, drugi su bili protiv. Tako je i danas s Bužom kada jedni govore da ju treba zaključavati dok drugi smatraju da se pod krinkom sigurnosti sutra mogu početi zaključavati sve plaže. I jedni i drugi su (donekle) u pravu. Da se Buža zaključavala, tragedija bi se izbjegla. Ali nije Buža jedino mjesto gdje su se događale ovakve tragedije. Krajem prošlog stoljeća na Dančama se dogodila slična tragedija, također po lebiću. Znači li to da bi i Danče trebalo zaključavati? A što tek reći za Boninovo? Da se tamo podigne ogromni zid, možda bi dio ljudi koji su izvršili suicid još uvijek bio s nama. Ali je li to rješenje? Taj ogromni zid bi nagrdio cijelo Boninovo, zauvijek mu uništio estetiku. Naravno da bi imao smisla ako bi spasio bar jedan život, a opet tko zna bi li? Može se čovjek baciti i s neke zgrade, ubiti i na neki drugi način, ne treba mu Boninovo za taj čin, a opet mu je nekako upravo Boninovo nadohvat ruke. Zaista, teško je biti pametan. Osobno nikad nisam za zabrane, nego za prevenciju, ali slažem se da se ova tragedija ne bi dogodila da je Buža bila zaključana.