Ovaj tekst nastao je kao plod korištenja arhive Dubrovačkog vjesnika. Zahvaljujemo se glavnom uredniku Jadranu Kaporu i svim drugim članovima redakcije što su nam nesebično ustupili vrijednu građu
Mnogi Dubrovčani kukaju i smetaju im razne situacije u njihovom gradu. Zakleli bi se da je prije bilo bolje, u ono vrijeme kada nije bilo kapitalizma, prometnih krkljanaca i strašnih gužvi koje stvara masovni turizam.
Ajmo stoga u 1990. godinu prošlog stoljeća da vidimo kako je to bilo, u vrijeme prije rata, kada se osjećalo da Jugoslaviju tresu ogromne promjene, ali nitko nije mogao ni pomisliti da će doći do krvavog sukoba.
Krećemo sa samim ulaskom u devedesete godine. Kako proizlazi iz novinarskih tekstova Dubrovačkog vjesnika, brojni radnici su za Novu Godinu dobili pregršt slobodnih dana. Novinari Luko Brailo i Vedran Benić posebno su se okomili na vodstvo Dubrovkinje, jer prehrambene prodavaonice nisu radile ni 2. siječnja, a ne samo na Novu Godinu. Neki od radnika su već 29. prosinca prestali s radom, pa se Benić pita kakav je to krkanluk. Nevjerojatno zvuči da se ni gorivo nije moglo natočiti 2. siječnja, a nije radila ni Dubrovačka banka. Je li ovo dobro ili loše uspoređujući s današnjim vremenom kada se radi i petkom i svetkom 24 sata dnevno? Ovisi iz kojeg se kuta gleda – ako ste tada bili radnik INA-e pozdravili biste ovu odluku, ali ako ste vozač, sigurno ne bi.
Nevjerojatno je kako je to vrijeme bilo puno tolerancije, bratstva i jedinstva, barem na papiru Dubrovačkog vjesnika, ako ne po ulicama. Na stranicama novine upravo izabrani biskup dubrovački Želimir Puljić, zajedno sa sveštenikom Pravoslavne crkve u Dubrovniku Rankom Gunjićem odašilje dobre vibre preko božićne čestitke. I za Božić i za Uskrs, katolici i pravoslavci zajedno čestitaju blagdane vjernicima, a i muslimanima se čestitaju blagdani preko stranica Dubrovačkog. Lijepo je to bilo vidjet listajući Dubrovački vjesnik, ali sve je to palo u vodu samo nekoliko mjeseci kasnije kada su međusobno zaratile sve tri strane. Inače, Puljić u to vrijeme u Dubrovnik zove papu Ivana Pavla II, koji će na kraju zaista doći na krajnji jug Hrvatske, 13 godina poslije.
Slavljenje Isusa, Božića i Uskrsa početkom devedesetih je svojevrsna nova moda – kolekcija jesen-zima vjerovanja u Božjeg sina, kao i kolekcija proljeće-ljeto kada je iznenada sve postalo sveto. Do jučer su Jugoslaveni tri put zatajivali Isusa dok im se pijevac iz kokošinjaca ujutro oglašavao – kokošinjci su u to vrijeme bili česti po gradovima, pa tako i u Dubrovniku - a sada trče u hramove. Takav zaključak proizlazi iz pera novinara Miša Pavlovića, koji piše kako se sve više povećava broj novokomponiranih vjernika, koji do jučer nisu išli u crkvu, ali sad kreću, pa ne znaju kako se tamo ponaša.
Iako se danas dubrovački sinovi kunu da Grad nikad nije rodio tako moćnu firmu kao što je bila Dubrovkinja, novinari iz toga vremena ne bi se složili. Pucaju iz svih pera po divu dubrovačke ekonomije. Za novogodišnje praznike, vidjeli smo, Dubrovkinja nije radila, a nedugo poslije, ostala je praznih polica, pa se novinari pitaju gdje da kupe odjeću i obuću. Novinar A. Škorić smatra da je to zbog šuškanja o ukidanju čekova, pa su građani navalili u šoping, a nova roba nikako da dođe. Pita se na kraju teksta „živi li on u nerazvijenoj Albaniji ili Rumuniji, a ne u Dubrovniku.“ Ali s druge strane, jedan od direktora Dubrovkinje Tomislav Tomaš sklopio je s Koreancima unosan posao o distribuciji video uređaja. Oni naprave video, a Dubrovkinja na njih isprinta svoj logo.
Slavni Milo Hrnić u tom tehnološkom čudu vidi nevjerojatnu prigodu. Kaže da je nakon dugo razmišljanja odlučio snimiti video kazetu sa svojim spotovima, iako je projekt basnoslovno skup. Ali video kazeta, sad kad je tu, smatra Hrnić, ne smije se zaobilaziti.
Kad smo već kod tehnoloških čudesa, nevjerojatan je tekst u kojem kompjuterska znalkinja Nevenka Burum objašnjava Dubrovčanima da su računala budućnost i savjetuje ih što da rade s njima. Prema njenim riječima, najvažnije je da čovjek ne osjeća strah kada je u blizini kompjutera. Valjda su radnici u to vrijeme dobivali napade panike, kada bi vidjeli monitor, pa teta Nevenka tvrdi da čovjek ispred računala mora biti opušten i zaboraviti na strah. Ide toliko daleko da nabraja sve blagodati kompjutera kod radnika koji su se uspjeli othrvati strašnom strahu tipkovnice. „Radnici koji su svladali strah kažu kako im je sada mnoge bolje, jer na kompjuteru brže i lakše obave posao, pa im ostane vremena za kafu, a ako imaju dva kompjutera na jednom mogu raditi, a na drugom se igrati“, zaključuje teta Nevenka.
S jedne strane, vidjeli smo da police Dubrovkinje zjape prazne, ali građanima je lakše jer su, kao drijenak u proljeće, počeli nicati duty free shopovi. Novinar Vedran Benić oduševljen je ponudom viskija u djutićima. Nada se da će oni potrajati, kako se opet ne bi morali moliti pomorci da prošvercaju kakav dobar viski.
Kad smo već kod njega – a kolumne su mu, moram primijetiti, sjajne – Benić ponekad koristi grube riječi. Sjećam se kad mi je Vjera Šuman umalo dala otkaz, jer sam u jednoj reportaži Dubrovačkog vjesnika napisao „Pička ti materina“, a Benić, prije 26 godina, u doba teškog novinarskog konzervatizma, bez ikakve cenzure citira scenu iz filma Otac na službenom putu – „Reci im da je babo poručio da se jebu i oni i njihova politika.“
Ne samo da je u to vrijeme Benić bio zajebant, nego i čitava redakcija Dubrovačkog vjesnika. Oni su zajebali stotine sugrađana i turista najavivši spektakularnu izložbu Seusovo blago u Kinu Sloboda. Brojni su se okupili, a Vjesnik je izvjesio cedulju prvi aprila i crknuo od smijeha. Pišu u zaključku teksta da nema prvog aprila, trebalo bi ga izmisliti.
Idemo malo na turizam, to vas sigurno zanima. U Dubrovniku je 1990. broj noćenja turista bio oko 5 milijuna, od toga stranih 3 milijuna, a domaćih 2 milijuna (rekord je iz 85., kada je bilo 5,8 milijuna turističkih noćenja). Piše se kako je turistička sezona bila teška i hrđava, a mnoge je zaboljela glava zbog nižeg prometa. Privatni iznajmljivači su u najvećem šoku. Tvrde da turista nema ni za lijeka, što prema njihovu mišljenju, dokazuju polupuste plaže. Nitko se ne žali na gužve, dali bi mjesečnu zaradu da se ne može proći na vratima od Pila, a svaki kruzer u Gruškoj luci pozdravljaju kao oslobođenje od agresorske vojske. Plače se kako se gosti u prosjeku zadržavaju svega 4,6 dana. Ne smije se nikako ispod ovoga, to je samo dno, slažu se mnogi turistički stručnjaci. Panično pozivaju da se poboljša kvaliteta usluge, jer gosti nemaju gdje i na što potrošiti, a turistička konkurencija je sve veća. Turisti se s druge strane žale kako u Dubrovniku ne mogu učiniti kvalitetan šoping, te da je manjak zabavnih i sportskih sadržaja, a građani s druge strane problem vide u njima i nazivaju ih škrtočinama, koji gledaju svaki dinar. Poznato, zar ne?
Nije istina da nema zabave. Recimo u Hotelu Belvedere svaku večer na terasi noćnog kluba Trubadur nastupaju razgolićene djevojke iz grupe Night.
Eh, što ti je život! Plače se kako je turizam u padu, a vrlo brzo, zbog rata, više neće biti nijednog turista. Što bi Dubrovčani dali da je tijekom devedesetih u Gradu bilo turista kao te 1990., kada su kukali na sva zvona. Posljedice tih strašnih godina još se i danas osjećaju. Te gole, razigrane plesačice iz grupe Nihgt ujedno su bile posljednje gošće Hotela Belvedere, koji nije obnovljen sve do današnjih dana. One, koje su tada bile mlade i zgodne, danas su skoro babe.
Te godine u Italiji se igra Svjetsko nogometno prvenstvo. Pazite sad ovo - dubrovačke političke glavešine smišljaju pakleni plan za promociju dubrovačkog turizma. Ponudit će svjetskim prvacima besplatan desetodnevni boravak u Dubrovniku sa svim mogućim beneficijama i aktivnostima uključujući izlete. Podsjeća li vas to na 2014. godinu kada je gradonačelnik Vlahušić također pozvao svjetske prvake da dođu u Grad? Zanimljivo da su svjetski prvaci i devedesete i 2014. bili Nijemci i oba su puta odjebali ponudu Dubrovnika. Jedino je, pričali su kasnije svjedoci, svjetski prvak Rudi Voeller tog ljeta bauljao po dubrovačkoj rivijeri i na Korčuli, gdje ga nisu prepoznali, pa mu nisu dali da zaigra mali nogomet.
Nije samo to isto onda i danas. I u ono vrijeme kukalo se da je natalitet sve gori. Razlozi do kojih su došli, isti su kao danas - kažu kako se roditelji sve manje odlučuju za dijete, jer nemaju gdje živjeti, a također tu je problem zapošljavanja.
Kad smo već kod toga da se nam gdje živjeti, u tijeku je velika reforma društvenih stanova gdje se građanima nudi mogućnost otkupa. Novinari se pitaju je li to dobra mjera da građani sljedećih 35 godina otkupljuju društvene stanove kojih u Hrvatskoj ima gotovo pola milijuna. Oh, kako su novinari bili u krivu. Danas ti stanovi u Dubrovniku vrijede pravo bogatstvo, a otkupljivani su za ćevape. U biti najveća razlika između onda i sada su upravo nekretnine. Tada su bile bezvrijedne, ljudi su se s njima mijenjali kao sa sličicama Životinjskog carstva. Primjerice u oglasima jedan čovjek mijenja stan u Cavtatu za stan na Pločama iste veličine. Ne nudi uz to nikakav dodatni novac. Stanovi su svuda vrijedili isto, a oni koji su na ovaj način uspjeli u to vrijeme promijeniti stan iz Mokošice ili Gruža za stari grad, preko noći su došli do značajnog kapitala.
Taksisti – nevjerojatno, ali istinito – i onda su imali iste probleme, kao danas, a tako će vjerojatno ostati do smaka svijeta. Grintaju kako im je teško, pa su naposljetku odlučili napraviti ogroman štrajk. Žele smanjenje godišnjeg paušalnog poreza, te traže da se prestanu dodjeljivati nove koncesije.
Ima još sličnosti. Prije točno 26 godina, dubrovački političari pregovaraju s francuskom tvrtkom o ulaganju u marinu Gruž. Nakon skoro tri desetljeća situacija je skoro ista – država pregovara s francuskom tvrtkom oko ulaganja u putnički terminal u Gružu.
Ono što nije isto devedesete i dva i pol desetljeća kasnije je ponuda ribe na Peskariji. Može se naći svega - sanpjeri, sipe, lignje, hobotnice, srdele, arbuni, bukve, listovi, gerice... Danas je hobotnicu gotovo nemoguće kupiti na pijaci. Proda se restoranima prije nego li je uopće ulovljena.
Atlas je ponosan jer je u uređenje zgrade na Pilama uložio milijun dolara, ali džabe mu to, kada će to njihovo vlasništvo vrlo brzo završiti u rukama Lukšića, u famoznoj aferi „Pile otišle u Čile“.
Dubrovački huligani imaju zanimljiv hobi – crtaju grafite po zidinama i kulturnim spomenicima u staroj gradskoj jezgri. Tada je to bilo skroz normalno, pa se mediji ne uzbuđuju previše oko toga.
Ali uzbuđuju se zbog zagađenog mora na Komardi i Porporeli, gdje kupači riskiraju zdravlje. Zanimljivo da su mnoge turističke agencije, koje su oglašavale u Dubrovačkom vjesniku, i tada nudile putovanja u daleke, egzotične zemlje poput Tajlanda. Putovanja po Europi bila su uobičajena, iako bi se iz današnjeg kuta reklo da u to vrijeme ljudi nisu toliko putovali.
Za kraj par natuknica o nevjerojatnoj devedesetoj godini u Dubrovniku – brodovi za Lokrum počinju voziti tek 1. svibnja, bolnica na Medarevu pri kraju je izgradnje, putnici su nezadovoljni cijenama javnog prijevoznika Libertasa, tvornica Radeljević se treba preseliti u Komolac, u školama postoji kazna u obliku produžne nastave za učenike koji su bili lijeni, tvrđava Revelin je svježe obnovljena i traži se zakupac, vaterpolisti se žale kako ih se nedovoljno financira, a Oko Sokolovo Mateo Beusan – ha, čujte – proglašen je najboljim nogometnim sucem u Jugoslaviji.
U dvorani Gospinog polja Lepa Brena pjeva Bum Cile bum. Velika je proročica Lepa Brena - poslije lude, kaotične, ali i šarmantne devedesete godine, uskoro će cijela Jugoslavija pjevati iz plotuna Bum, Cile, bum, a pravoslavni i katolički Božić neće se više zajedno čestitati na stranicama Dubrovačkog vjesnika.
Maro Marušić
