Jeste li za usvajanje urbanističkog plana uređenja kojim se, uz izgradnju igrališta za golf, dozvoljava i izgradnja smještajnih kapaciteta s ležajevima (vila, hotela i apartmana) na platou brda Srđ? To je bilo pitanje naše ankete na koju su stanovnici, nažalost, ne samo Dubrovnika odgovarali više od mjesec dana.
Protiv je bio i mali Sancta Sanctorum, ali i mali Kaj Mislis Ko Je iz Jamajke, kaj sam veli. Za ovakvo usvajanje je bilo nešto više od 18% glasača, dok se je situacija u međuvremenu izmjenila, pa su jake snage s Jamajke i ostalih zemalja koje su od Dubrovnika geografski ne dalje od 5000 kilometara, dostigle na samo 9% zaostatka.
Piše: Nikša Klečak
Zbog projekta golfa na Srđu u Dubrovniku će se 28. travnja održati referendum na kojem će građani odlučiti hoće li taj projekt dobiti zeleno ili crveno svjetlo.
Sudeći prema relevantnim anketama koje su u zadnje vrijeme izašle u javnost, na referendumu će projekt dobiti zeleno svjetlo, međutim trajna posljedica te dugotrajne i bespotrebne borbe investitora sa dijelom ljudi koji su na tuđem terenu imali namjeru igrati lopte, a investitora otjerati iz Hrvatske, nešto je što će Dubrovnik negativno pratiti u investicijskim krugovima idućih desetak godina. Minimalno, i to naravno, ako budemo imali sreće i ako se oslonimo na sklerozu starijih investitora.
Jer, budimo do kraja otvoreni, tko nakon agonije Arona Frenkela, njegove supruge i suradnika, želi voditi dugotrajnu borbu s ljudima koji u životu samostalno nisu zaradili za burek?
Porto Montenegro umjesto Porto Croatia
U Tivtu, crnogorskom gradiću od tri tisuće stanovnika na dnu Bokokotorskog zaljeva, u završnoj je fazi gradnja megaluksuznog nautičkog centra, glamurozno nazvanog Porto Montenegro. Vlasnik je čovjek u poodmakloj dobi, a ime mu je Peter Munk, 84-godišnji kanadski milijarder.
Vlasnik globalne rudarske korporacije Barrick Gold, ugostio je grupu prijatelja iz cijelog svijeta u Dubrovniku.
Nakon što su nekoliko dana proveli usidreni između otoka Lokruma i starogradskih dubrovačkih zidina, lokalni hrvatski vodič predložio im je jednodnevni izlet u zaljev. Ploveći prema Kotoru, Peter Munk odmah se oduševio viđenim. Nije ga impresionirao srednjovjekovni grad, nego prirodni položaj Bokokotorskog zaljeva u kojemu može biti idealna pomorska luka; brodovi su od nevremena zaštićeni okolnim planinama i izrazito mirnim morem. Kanadskog bogataša iznenadilo je što na takvome mjestu nema marine za potrebe jahtaša te je odlučio da će upravo Crna Gora biti nova lokacija za ulaganje jedne od njegovih građevinskih kompanija.
Od potpisa do realizacije – dvije godine
Čovjek i njegova tvrtka su od potpisa do realizacije prve faze projekta trebali dvije godine!
Kada su ga prijatelji pitali, zašto nije marinu otvorio u daleko atraktivnijoj Hrvatskoj, odgovor je bio da ima jako puno godina, te da je pitanje bi li realizaciju doživio i njegov unuk.
S druge strane, Aaron Frankel je sa svojom suprugom, Hrvaticom, putovao u Dubrovnik. On ga, za razliku od Munka nije zaobišao. Strpljenjem i vjerom u svoju suprugu nastavio je Sizifovu borbu, u nastojanju da zadovolji sve prepreke i ljude koji su uglavnom samo mislili na vlastitu korist. Otkupio je mali milijun kvadrata zemljišta, isplatio milijune eura, a dobio – referendum. Za sve to mu je trebalo sedam godina, a da nije lopatu zakopao u zemlju.
I eto danas odgovora gdje su investicije, gdje je građevinarstvo, eto odgovora zašto nam je svaki kvartal sve sjetniji, a upravo golf na Srđu pokazuje vjerni primjer onoga kada kukamo da nam je netko došao u Dubrovnik da ovdje „uzme“ pare. Jednako kao i vi, kao i velika većina Dubrovčana koji ljeti afitavaju svoje sobe. Afitavate sobe da biste zaradili novac, a ne da nam gosti po svijetu govore da negdje na Balkanu ima ljudi u čijim se bankama može promijeniti riječ hvala. Navodno je tečaj velik.
Ponavljanje je majka nauke
Ne tako davno, krajem devedesetih godina, uslijed rata na Kosovu i napadu NATO-a na Srbiju, u ljetnim mjesecima smo znali u nekim trenucima brojati punih sto gosta u Dubrovniku. Sredinom devedesetih, imali smo Bljesak i Oluju, ali i izazivanje Srbo-četničke vojske koje su tu i tamo bombardirali Zračnu luku Dubrovnik i okolna mjesta.
Vlasnik dubrovačkih hotela je uglavnom bila država. Rat koji je devedesetih započeo, a na ovim prostorima završio gotovo deset godina kasnije, stvorio je enormnu štetu. Vlasnik, tada već Dubrovačka banka, u vlasništvu države, obnovila je gotovo sve hotele. Što nije ona, jest Privredna banka Zagreb i ine banke. Mali iznajmljivači su također posezali za jeftinim i nisko-kamatnim „Baračevim“ kreditima.
Danas, da se tako nešto, ne daj Bože ponovi, mogli bi zatvoriti turistički biser Dubrovnik. Grad koji živi od turizma, a nakon što su ga raznorazni danas u gradu prisutni banditi olakšali za par tvornica i jako puno velikih tvrtki.
Država više nema gotovo ništa u svom vlasništvu, banke su svačije samo ne naše, a investitore tjeramo sa Srđa kao pse sa Žarkovice. Tko bi nas tada želio ratom ogoljene, kada nas danas gledaju čudno. S punim pravom, cijelu Hrvatsku gledaju tako.
Uvjeren sam da bi tada neka inicijativa imala prijedlog da se preselimo negdje drugdje, međutim imamo alternativu.
Alternativa nam je izlazak na referendum i uzimanje budućnosti u svoje ruke, pa kako god zaokružili.
Nikša Klečak / Dubrovački dnevnik
