Ako pitate prosječnog turista, onoga koji dolazi malo dalje od zemalja Balkana, recimo prosječnog Amerikanca, Britanca ili Nijemca kakav je Dubrovnik kao destinacija, odmah će vam u jednom dahu početi govoriti o ljepotama Grada, od zidina do Lokruma, prekrasnim plažama i čistom moru... Ako pak isto pitanje postavite nekom Hrvatu, velika je vjerojatnost kako će vam ko iz topa opaliti – „Skupa! Dubrovnik je skupa destinacija“. 

Dubrovčani su već 'oguglali' na objave u medijima i društvenim mrežama koje Grad degradiraju kao destinaciju mora, kamena, skupe kafe i precijenjene hrane. Ipak, svake godine, negdje na početku sezone, kad taj stoljetni grad nanovo počinje 'lopatom bacati lovu' u državni proračun od svih mogućih i nemogućih nameta koje ovdašnji poduzetnici i radnici plaćaju, takne u neki 'gosparski nerv' ta čista zloba kojoj nerijetko svjedoči Biser Jadrana. 

No, žitelji grada dobro znaju kako je masovni turizam učinio svoje. U Gradu gotovo kako nema obitelji koja barem djelomično ne živi od turizma. Ogroman broj firmi, obrta, d-d.-a, d.o.o.-a i j.d.o.o-a zahtijevaju i ogroman broj radnika, pa i radnih sati. Velika je opasnost u masovnosti izgubiti autentičnost, a koji su problemi Dubrovnika kao destinacije i što nam zamjeraju turisti, provjerili smo s onima koji su s gostima u stalnom kontaktu. Zaključak je jedan – Dubrovniku su cijene najmanji problem, kafa nije skupa, hrana nije loša, ali problema ima. 

GOSTI NISU RAZOČARANI CIJENAMA, NEGO OČARANI GRADOM

Katija Guljelmović bavi se turizmom i ugostiteljstvom već dugi niz godina. Iznajmljuje vilu u Solinama, a dobitnica je i nagrade Suncokret ruralnog turizma za obiteljski OPG Pašeta Taste Dalmatia iz Trstenog. Guljelmović u razgovoru za Dubrovački dnevnik govori o svemu onome što bi turistički djelatnik trebao ponuditi svome gostu – ideji, emociji i vrijednosti. 

Na početku ističe kako su tu sve naznake kako će sezona pred nama biti fantastična, a pitali smo je kakve su povratne informacije turista o ponudi Dubrovnika i okolice, ali i kako ona vidi vrijednost naše turističke ponude.  

„U stalnom sam kontaktu s gostima i mogu reći kako su oni jako zadovoljni uslugom koju dobiju u Dubrovniku. I sada sam imala jedne Engleze i nisu niti u jednom momentu rekli kako im je nešto skupo“, govori Katija i dodaje kako gosti nisu razočarani cijenama nego očarani gradom, no dodaje i opasku. 

'PONUDA NE PRATI DOLASKE'

„Ono što u nas ne prati jedno drugo, jest ponuda. Ona je za turiste posebno loša u predsezoni, kasno se počinju otvarati restorani, uvoditi brodske linije i slično. Svake godine to ponavljamo i ističemo kako se to ne smije događati. Treba pratiti informacije o bookingu hotela i privatnih iznajmljivača, jer naši su prvi gosti svake godine uskraćeni za puno toga, od odlaska na Lokrum ili tri otoka, do ponude restorana i slično. Mi imamo puno veći problem od cijena“, navodi Guljelmović i nastavlja kako je drugi problem pronaći ponudu za goste koji tu borave duže od tri dana. 

Ispričala nam je i kako je nedavno boravila u Opatiji, gdje su cijene i veće nego u Dubrovniku, no ističe kako je primijetila kako je za tu cijenu dobila bolju uslugu. 

„Prilikom rezervacije sobe u hotelu, valjda sam slučajno kliknula kako imam psa. U sobi me dočekao kušin za psa sa zdjelicom za vodu i keksićem, i nećete vjerovati - pismom dobrodošlice za psa! Mene to 'izbilo iz cipela', apsolutno oduševilo. Ma da ne govorim o gostoljubivosti, oni zaista imaju malo profesionalniji pristup gostu nego mi, a možda je zato i tu veća cijena“, govori Guljelmović i dodaje kako joj se čini da su se dionici dubrovačkog turizma pomalo 'uljuljali' u lijenost i pustili da se turizam samo – događa.

'TURISTI NE SMIJU GLEDATI IZLOGE ZALIJEPLJENE KARTOM'

„Kao destinacija moramo raditi na boljem praćenju dolazaka. Recimo, jedan vikend smo imali 18 dolaznih letova i ne znam je li to itko pogledao, pa se zapitao što će turisti vidjeti? Izloge zalijepljene kartom na Stradunu, to je nedopustivo. Dubrovnik se mora ponašati cijelu godinu, kao da gost dolazi sutra ujutro“, ističe Guljelmović i u korelaciju s ovom temom dovodi i drugo pitanje, ono nedostatka radne snage u turizmu. 

„Radne dozvole izdaju se na period od šest mjeseci, a kad pogledate dubrovačku sezonu, jasno je kako će svi izabrati rad od 1. travnja do 1. studenog. Zbog toga nam raniji mjeseci pate, zato u ožujku ništa ne radi, restorani su zatvoreni i nemamo ponudu za turista. Imala sam početkom travnja goste, oni se već kupaju u bazenima i trebao im je kupaći. Jedva smo im u cijelom Dubrovniku našli kupaći. To je taj problem nespremnosti koji imamo iz godine u godinu“, navodi Guljelmović i dodaje kako se zbog toga uopće ne može govoriti o produženju turističke sezone i o cjelogodišnjem turizmu.

'IMAMO PROBLEM, GUBI SE AUTENTIČNOST GRADA'

Jasno apostrofira kako problem postoji i kako se gubi autentičnost grada. 

„U situaciji smo da konobariti može svako, ranije su to bili obrazovani i stručni kadrovi. Izgubili smo generacije dobrih, školovanih kuhara i konobara i to ne znači kako imamo lošu školu, to samo znači kako  nismo napravili ništa da ih zadržimo. Njih naravno ima, ali dobar dio je već zaposlen, a drugi dio je pošao raditi vanka. Dobar i školovan konobar se ne može osloniti na to da će biti stalni sezonac, zato s turistima i rade ljudi koji nemaju 'osjećaj' za gosta“, ističe Guljelmović i dodaje kako ona jedva čeka goste „da ih razmazi“, a napominje kako joj se čini da je dobar dio turističkog sektora izgubio upravo to – jedva čekanje da gosti dođu.  

„Dubrovnik se ulijenio, kao da se pola godine spava zimski san, a onda se pola godine radi sto na sat. To za destinaciju nije dobro“, apostrofira. 

“Još jedna stvar koja me naljutila jest to što mi jednostavno ne držimo do onoga što imamo. U Trstenom imamo platana starog 500 godina i gosti o tome pojma nemaju, nikakvu tablu, znak, opis, ništa, dok u isto vrijeme u Istri vodič ima turu u kojoj 10 minuta stoji pod lovorikom starom 120 godina i o njoj ima cijelu priču“, navodi jedan primjer Guljelmović i dodaje kako često ljudi misle kako je Dubrovnik sam po sebi dovoljan da bi se gosti vraćali. 

„Turizam se samo odradi i on se nama zapravo događa, kao da se svi skupa igramo turizma. Ide to pomalo naprijed, ali mislim kako se privatni iznajmljivači puno više trude od svih turističkih zajednica i kako su oni zapravo najbolji promotori našeg grada“, zaključuje Guljelmović. 

'TURISTI SE IZNENADE ZATVORENIM OBJEKTIMA'

Vodičica Lidija Begić slaže se kako je interes za ovu turističku sezonu jako dobar, a najave izvrsne. I Begić navodi kako problem Dubrovnika nisu cijene nego ističe kako se u predsezoni turisti negativno iznenade koliko je objekata zatvoreno kroz veljaču i ožujak. 

„Uvijek im objašnjavam kako je Dubrovnik zimi pomalo kao otok. Vodila sam nekoliko tura kroz zimu i sada proljeće i mogla se vidjeti promjena iz tjedna u tjedan, kako bi se otvorio jedan, pa dva, tri, pet restorana, suvenirnica... Dok u konačnici nije sve zaživjelo“, govori.

Navodi kako je još rano govoriti o komentarima gostiju, ali kako se u pravilu komentari o 'skupoći' uvelike razlikuju u odnosu na društveni sloj kojoj osoba pripada. 

BEGIĆ: KOMENTARI OVISE I O PLATEŽNOJ MOĆI 

„Naravno kako se više žale gosti niže platežne moći, koji su došli putem agencija i imaju pakete uključene. Njima je zapravo sva izvanpansionska potrošnja skupa. Ipak, takvih komentara nema u velikom postotku. Što se ove godine tiče, vidjet ćemo kako će se razvijati situacija zbog inflacije. Neke su cijene s razlogom više, no najmanje je narasla cijena usluge i rada jer konkurentnost s različitih tržišta radne snage je velika“, pojašnjava Begić i dodaje kako govori više jezika zbog čega i vodi različite grupe i kategorije ljudi, pa ima i širi uvid u situaciju. 

„Trećina mojih gostiju je tzv. 'high end', ono što smo prije nazivali VIP gostima. Njima nije bitna cijena nečega, odnosno koliko će platiti, za njih je važno kako to što su platili vrijedi te novce. Recimo u Dubrovniku imamo desetak restorana gdje postoji 'walk in' lista. To su najekskluzivniji restorani i 'high end' gosti su spremni platiti tu visoke cijene za ono što oni smatraju kvalitetom. Moram istaknuti kako se upravo što se gastronomije i smještaja tiče, gosti zaista rijetko žale ili izražavaju razočaranje“, iznosi Begić i dodaje kako se naravno, i to nekada dogodi. 

„Kada 'high end' gost doživi da im se njihovo očekivanje o kvaliteti ne ostvari i kada je nezadovoljan, to je gore nego kada cijela grupa prosječnih gostiju izrazi nezadovoljstvo. 'High end' gosti uglavnom imaju svoje turističke agente, bez njih ne organiziraju putovanja, njihov krug u kojem šire preporuke je također visoke platežne moći.. Njihovi negativni komentari mogu nanijeti puno veću štetu od prosječnog turista srednje klase“, pojašnjava Begić i dodaje kako se ipak rijetko susreće s gostima koji nisu zadovoljni. 

„Meni je važno da svi gosti budu zadovoljni, a to bi za svakog djelatnika u turizmu trebalo biti najvažnije“, zaključuje vodičica. 

GOSTI SE ČUDE ODNOSU PLAĆA I CIJENA

U neformalnim razgovorima s iznajmljivačima, prijevoznicima i ugostiteljima čujemo kako se gosti cijenama najviše čude tek u trenutku kada doznaju kolike su hrvatske plaće. Turisti se uglavnom čude kako Dubrovčani žive u odnosu na omjer cijena i plaća. Tek kada im neki recepcioner, domaćin u apartmanu ili taksist kaže kako velik broj Dubrovčana radi za plaće koje su nerijetko manje od tisuću eura, stranci dožive koliko je standard građana zapravo loš. Ipak, rijetko u pitanje dovode vrijednost za novac koji su platili.

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika