Nekoliko tjedana bilo je potrebno kako bi se sve škole ujednačile, odnosno da se provede javni poziv i odabere tvrtka koja će praviti obroke za dubrovačke osnovnoškolce, od otoka do Orašca i grada. 

MARENDE NA UDARU KRITIKA
„Otkako su sve škole uvele 'jednake' hladne obroke, moj sin ne jede ništa. Šunka je preloša, ne kupujemo takvu ni za pizzu. Salata ponekad bude toliko stara i crna. Pršutko je postao naporan, razumijem da ne jedu sva djeca, i taj dan ću zamijeniti za nešto drugo. Ali ispada da ni ostale dane nije ništa bolje...“, piše jedna Dubrovkinja o marendama u školi. „Moje dijete koje jede apsolutno sve i koji je gurman kakvog još nisam vidjela, zamolio me da mu pravim marendu, jer ne može jesti u školi, jednostavno je nejestivo“, piše druga majka. Treća ističe kako je „tužno što živimo u turističkoj destinaciji koja se diči gastronomskom ponudom, a vlastitoj djeci grada ne pokazujemo mjeru kojom se dičimo“ i apostrofira kako je „tužan taj odnos prema djeci koji se mjeri budžetom“. 

Potegnuto je pitanje i koliko se hrane zapravo baci, jer prema riječima roditelja, dosta djece svoje marende ne pojede. „Koliko se naših novaca baci? Da ne govorimo koliko stvarno košta jedan ovakav sendvič i što nam to točno djeca zdravo jedu“, komentirala je majka osnovnoškolke i dodala kako se građani ne trebaju zadovoljiti s 'bolje išta nego ništa'. Izneseni su i poneki prijedlozi poput onoga da obroke spremaju učenici Turističke i ugostiteljske škole ili da se odabere novi poduzetnik koji bi obavljao posao, ali i kako iznos od 1,33 eura nije dovoljan za kvalitetan obrok. Na kraju su iz Udruge DUMAM-e uputile i službeni upit Gradu sa zahtjevima za informacijama o odabranoj tvrtki koja priprema obroke, a najavljene su i radnje kojima bi se zahtijevali kvalitetniji obroci i kontrola kvalitete. 

GASTROKRITIKE OD PRVAŠA DO ČETVRTAŠA
Bezidejno, nutritivno siromašno, nejestivo – tako bi se moglo u nekoliko riječi svesti najčešće komentare vezane uz marende koje dobivaju dubrovački osnovnoškolci. Fotografije praznih sendviča s tek listom salate i malo sira i navodno sirovih tortilja obišle su grad. No, kako znamo da kritika uvijek putuje puno brže od bilo kakve pohvale, otišli smo u jednu osnovnu školu i razgovarali s djecom kako bismo iz prve ruke dobili informacije što dobivaju za marendu i jesu li im one ukusne. S nama su rado podijelili svoja 'gastro razmišljanja' jer zadovoljni su temom. Svidjelo im se što su važna karika novinarima, nismo ih trebali posebno ni 'ispitivati', uglas su govorili i davali primjedbe i pohvale. 

Tifani (8) ne voli kruh ni pršut, pa niti jedan sendvič ne jede. Kaže nam kako na dane kad je za marendu sendvič, ona nosi svoju iz doma. Ipak, sviđa joj se štrudel od jabuka i energetski mix koji drugim danima dobivaju za marendu. Kada je to na 'meniju' onda obrok ne mora donositi iz doma. 

Matej kaže - sviđa mu se sve! Ipak, salata u sendviču mu baš i nije omiljena, ali ne buni se, svejedno je pojede. „Pojedem cijeli ovaj sendvič i sviđa mi se svaka marenda“, govori veselo ovaj osmogodišnjak. Dok s druge strane 'krajem oka' vidimo djevojčicu kako iz sendviča vadi salatu i baca je u smeće, ostalo će pojesti. „Samo mi se to ne sviđa, a onda ovako s pršutom i sirom pojedem, to mi je dobro“, govori nam Klara i pokazuje sendvič koji je malo 'preuredila' po svom gustu.

Većina ih hvali energetsku pločicu i štrudel, čak i oni izbirljivi koji sendvič neće ni pogledati. Nekoliko osmogodišnjakinja okupilo nam se kazati kako ima djece koja ne vole ništa od marendi koje dobiju, ali  zato pojedu voće. Ipak, u dvorištu se može vidjeti i dosta djece koja sendviče nose iz doma, neke s pekarskim proizvodima, ili pak s pakiranim kroasanima.

Iva (10) kaže kako su joj se sviđale marende prije, kada su na meniju bili češće pekarski proizvodi poput krafena ili pite sa sirom. Naime, početkom polugodišta škole su se snalazile same, dok je Grad proveo javni poziv za ujednačenu prehranu u svim školama.

UNUTRA MALO SALATE, A DJECI SU I 'PREZDRAVI'
No, je li najavljeni dolazak novinara promijenio nešto u kvaliteti sendviča? Pitamo grupu školaraca ima li im u sendvičima dovoljno šunke, sira, pršuta, ali i jesu li uvijek jednako 'bogati'. Količina sira, šunke ili pršuta je uvijek ista – složni su. Ipak jedni viču kako bi voljeli da je pršuta više, drugi kažu kako ima i previše sira. Ipak, ukusi su različiti, no prevladava stav kako im povrća ne fali, dapače kad bi se salata izbacila – ne bi bili tužni! Govore nam kako je prije bilo i više povrća, posebno su im na piku bili kiseli kukumari. „Užas!“ - složit će se ovi mališani, sretni su što toga više nema. 

Pitali smo ih i što misle, jesu li ovakve marende zdrave. „Malo su i prezdravi ovi sendviči“, „Ni slučajno više povrća!“, viču nam u gomili mali gastro-kritičari. Jedna djevojčica ih je svih nadglasala, stala ispred grupe i predložila: „Ja bih da ponekad za marendu bude kruh s otopljenom čokoladom!“ – DAAAA, viknuli su svi na njen prijedlog.

Nakon ovog obilaska jasno je kako je teško uskladiti nutritivno vrijedne obroke i zadovoljstvo djece. Većina njih bi radije za marendu kruh s nutellom ili krafen s mermeladom, no zdravo često i nije toliko zabavno kao brza doza jednostavnih ugljikohidrata i šećera. Iako istančanog nepca i jasno znaju što im se sviđa, očito je kako želje ovih mališana baš i nije moguće provesti, barem ne slijedeći smjernice Ministarstva.

No, ono što smo se u našem obilasku uvjerili jest kako djeca ne dobivaju prazne sendviče, potvrdili su nam kako takav nikada nisu dobili. A jesu li zadovoljni marendama? Kako tko i kako čime. Činjenica jest kako ih je mnogo koji marende nose od doma, kako su štrudel i energetski mix visoko na ljestvici, a sendviči baš i nisu omiljeni. 

MARENDE PRAVI TVRTKA TABONO
Razgovarali smo i s Anesom Avdićem koji s poslovnim partnerom vodi tvrtku Tabono, a koja pravi marende za dubrovačke osnovce. Odmah na početku ističe kako iznos koji daje Ministarstvo jest 10 kuna u kojima je već uključen PDV. „Partner i ja smo dugi niz godina u ugostiteljstvu, već imamo restorane i odlučili smo se prijaviti na javni natječaj. Nismo mislili kako će biti nekih značajnih financijskih benefita, više smo išli srcem nego razumom“, govori Avdić. 

„PROFIT JE SKORO PA NEMOGUĆ, NO...“
Ipak, s obzirom na to kako je riječ o poduzetnicima, jasno je kako nekog 'plusa' u cijeloj priči mora biti i za njih. 

„Što se tiče profita, on je skoro pa nemoguć. Svatko tko pogleda cijene namirnica danas, to mu je jasno. Na velike količine imamo nešto manje cijene u nabavi, međutim one su i dalje visoke. Recimo kilo sira košta 5,50 eura, pršuta više od 8,80... Naša matematika jest kako ćemo u cjelogodišnjoj suradnji s dobavljačima, možda nešto umanjiti inpute za restoran u sezoni“, govori otvoreno Avdić. 

Što se tiče troška po obroku, nije ga želio specificirati. „Ne bih govorio o ciframa, ali izazivam svakoga da pođe u trgovinu i pokuša napraviti sendvič za ovu cifru, a onda još u to uračuna i ljude koji su prijavljeni na pune plaće uz doprinose, troškove prostora, režija, knjigovođe, dva dostavna vozila...“, iznosi i apostrofira kako se svima ponekad dogodi greška, no kako se „daju maksimalno u posao i trude da ih ne bude“. 

3300 OBROKA DNEVNO
Na negativne komentare se kaže, ne obazire. Ističe kako je njihovo ime u Dubrovniku i dubrovačkom ugostiteljstvu cijenjeno i kako kvalitetu i prepoznatljivost ne bi riskirali. 

„Dnevno napravimo 3300 obroka, naravno kako je netko zadovoljan, a netko nije. Vodimo tim od 14 ljudi koji rade na pripremi, dostavi... Naši obroci su nutritivno posloženi po standardima Ministarstva i radimo na najvećem mogućem nivou. Recimo, u tjednu za 8 i po kuna+PDV, imamo dva puta sendvič s pršutom, sirom, sendvič s purećom šunkom, energetski mix, voće, jogurt... Dakle kvalitetnu hranu. Imali smo i više povrća poput kukumara i pomadora, no učenici su se žalili na to pa su ravnateljice urgirale da maknemo“, navodi Avdić. 

„PRAZAN SENDVIČ IZ NAŠEG OBJEKTA NIJE IZAŠAO“
Kaže i kako su vidjeli fotografije sendviča s jednim listom salate ili potpuno praznoga, no tvrdi kako takav sendvič nije izašao iz njihovog objekta. 

„Kako bismo uopće tu količinu sendviča mogli napraviti, radimo u sustavu trake. Jedan čovjek izreže kruh i dodaje ga drugome koji onda stavlja sir, pa treći stavlja pršut, četvrti salatu i na kraju se zatvara i pakira sendvič. Zaista je nemoguće povjerovati kako bi sendvič mogao proći kroz toliko ruka i da nitko ne primijeti kako je prazan“, pojašnjava Avdić i dodaje kako nije primijetio negativne komentare u nekim drugim hrvatskim gradovima čiji su obroci, prema njegovom sudu, nerijetko i lošiji. 

Što se tiče suradnje s lokalnom samoupravom, naglašava kako je ugodno iznenađen. „Ovo mi je prvi 'izlet' u rad s javnim sustavom i mnogi su mi govorili da će biti teško, ali zaista imamo ugodnu suradnju s Gradom i ravnateljicama“, govori i dodaje kako su čak imali ideju o manjim izmjenama i prilagodbi marendi da budu djeci privlačnije, no Grad inzistira na kvaliteti i nutritivnoj vrijednosti, što ističe Avdić, oni poštuju. 

„Trudimo se da su marende što bolje i kvalitetnije, da je što više djece zadovoljno. Naravno kako je nemoguće svima udovoljiti, ali mi smo ponosni na kvalitetu rada i obroka kojeg isporučujemo“, zaključio je naš razgovor Avdić.  

JE LI 1,33 EURA DOVOLJNO ZA OBROK?
Na kraju, kako bismo razriješili pitanje je li 1,33 eura dovoljan iznos za nutritivno vrijedan, hladni obrok, pokušali smo sami sastaviti dvije marende do toga iznosa. Što se tiče artikala, pretraživali smo lokalne butige i webshopove sa specijaliziranom ponudom i odabirali najpovoljnije opcije. 

SENDVIČ S JOGURTOM
Za prvi obrok odabrali smo klasik, sendvič s jogurtom.  Ovog tjedna na akciji je sir gauda marke Bayreuth i košta 5,49 eura po kilogramu. Feta sira ima 15 grama, pa u kilogramu ima u prosjeku 66 feta. Dolazimo do računice od 8 centi po feti sira. Što se 'mesnatog dijela' tiče, šunka u ovitku Sljeme može se kupiti ovog tjedna po akcijskoj cijeni od 6,59 eura po kilogramu. Feta šunke u prosjeku ima 10 grama, što znači kako u kilogramu ima 100 feta. Cijena jedne fete ove šunke je 7 centi. Integralni tost u Konzumu košta 1,39 eura i u paketu imaju 22 fete. Cijena po jednoj tako iznosi 7 centi. Uz to dodajemo i tekući jogurt od 2,8 posto mliječne masti po cijeni od 0,40 eura. Glavica kristal salate košta 0,59 eura, a jedna se može iskoristiti za minimalno 10 sendviča. Slažemo sendvič od tri fete tosta, između svake fete kruha stavljamo po fetu sira i šunke, salatu i kao dodatak jogurt. Ovom marendom dolazimo do računice ispod 1 eura.
NUTRITIVNA VRIJEDNOST: 423 kalorije, od kojih 44 grama ugljikohidrata, 21 gram proteina i 17 grama masti. 

JOGURT S GRANOLOM I VOĆEM
Za drugi obrok odabrali smo jogurt s granolom i voćem. Za početak trebala nam je jednokratna posuda. U specijaliziranom webshopu pronašli smo plastične čaše zapremnine 300 ml, za 2,50 eura u pakiranju od 50 komada. Za iste čaše 50 poklopaca košta 2,50 eura. Jednokratne žlice su 4,50 eura za 100 komada. Što se tiče cijene jedne ambalaže s poklopcem i žlicom  to je 15 centi. Unutra smo stavili 150 g Lidl grčkog jogurta koji košta 2,99 po kilogramu, odnosno 0,45 eura po obroku. Na jogurt smo stavili 40 grama granole s lješnjakom i medom marke Familia što nas je koštalo 0,37 eura (4,64 na 500 grama pakiranje). Na kraju se na sve može dodati nešto sezonskog voća koje možemo pribrojiti u centima.  Cijena obroka bi s voćem bila nešto preko 1 euro.
NUTRITIVNA VRIJEDNOST (bez voća): 384 kalorije, 31 gram ugljikohidrata, 12 grama proteina i 23 grama masti. 

PRIPREMU OBROKA TREBAJU PREUZETI ŠKOLSKE KUHINJE 

Naš zaključak je kako se obroci za 1,33 eura mogu spremiti, s obzirom na to kako nije riječ o objedu, nego o marendi, iznos je dovoljan za sastaviti kvalitetan obrok. No, je li taj iznos dovoljan kako bi se bilo koji poduzetnik odlučio na pothvat spremanja kvalitetnog obroka, i u isto vrijeme ostvario profit? Teško, do nemoguće. Rješenje je dakle jednostavno – pripremu školskih obroka trebaju preuzeti školske kuhinje. Ono što ovo jednostavno rješenje čini kompliciranim jest činjenica kako tek nekolicina dubrovačkih škola ima kuhinju. Problem je to kojim će se država morati puno ozbiljnije baviti. Cjelodnevna nastava ili 3300 obroka neće zamaskirati činjenicu kako hrvatskom školstvu treba u prvom redu – ogromno ulaganje, a 1,33 eura po djetetu neće biti dovoljno za riješiti probleme.
Jasno je zato - prvo treba kupiti prosuju, a tek onda šnicele.