Za nekoliko dana kreću predavanja i radionice u sklopu novog programa koji nosi naziv 'Sveučilište za treću životnu dob', a namijenjen je polaznicima starijima od 50 godina koji će imati priliku stjecati različita znanja i vještine kroz 10 kolegija. O programu smo porazgovarali s idejnom začetnicom, po struci psihologinjom, Vesnom Raguž Staničić.
Sveučilište u Dubrovniku s ponosom je pokrenulo novi program cjeloživotnog učenja 'Sveučilište za treću životnu dob' koji je namijenjen isključivo sugrađanima zrelije životne dobi koji žele ostati aktivni u društvenom i obrazovnom životu. Program kreće sljedećeg tjedna, a provodit će se u obliku predavanja, seminara, radionica, panela i drugih aktivnosti. Provjere znanja nisu predviđene, no polaznici će dobiti svoje diplome, nakon odslušanih kolegija.
Polaznici mogu biti sve zainteresirane osobe starije od 50 godina, a mogu birati između deset kolegija koji se odnose na povijest Dubrovnika, odabrane teme iz povijesti i umjetnosti, zdravlje i kvalitetu života u trećoj životnoj dobi, psihologiju svakodnevice, informatičku radionicu, financijsku pismenost, medijsku pismenost, engleski kao i talijanski jezik te kreativnu radionicu. Programom se šalje važna poruka o vrijednosti obrazovanja i znanja, ali i o tome kako učenje i rad na sebi nikada ne prestaju te kako život ne završava nakon 20-oh ili 30-ih, kao ni obrazovanje.
O programu smo porazgovarali s idejnom začetnicom, po struci psihologinjom, Vesnom Raguž Staničić.
Možete li u kratkim linijama predstaviti program?
Program započinje 4. ožujka, svečanim otvaranjem, nakon čega se kreće s predavanjima iz deset ponuđenih kolegija. Interes je izniman, javilo se više od 220 polaznika. Svi kolegiji su popunjeni i stoga smatram kako smo napravili jednu veliku i pozitivnu stvar za naše žitelje treće životne dobi. No, ne moraju to nužno biti osobe u dobi 65+, kako je definirana treća životna dob – polaznici mogu biti sve osobe starije od 50 godina. Imali smo jednu prijavu osobe od 32 godine, što nas je razveselilo, no njoj smo ipak sugerirali da malo pričeka. (smijeh)
Projekt je zamišljen kao jedno antistresno učenje, jer nema ispita ni provjera znanja iz jednostavnog razloga jer je motivacija za učenje kod starijih osoba drugačija nego kod mladih. Dakle, jedno opušteno učenje, onako kako je to zapravo najzdravije i najbolje za nas.
Time se šalju dvije vrlo važne poruke. Prva je ta da čovjek uči i usavršava se dok je živ, ne bi taj proces trebao prestati nakon završetka srednje škole odnosno studija, a druga je da naši umirovljenici itekako mogu biti aktivni, dio zajednice i ponuditi joj nešto od sebe.
Čovjek treba učiti dok je živ, zaista, jer ako prestane, lakše dolazi do ubrzanog procesa kojeg bismo htjeli izbjeći, a to je starenje. To, naravno, jest jedan prirodan pad kognitivnih i tjelesnih funkcija, no kako bismo ga ublažili, potrebno je nastaviti svoj proces učenja jer je on jedna važna kognitivna stimulacija. Kako bismo imali bolju kvalitetu življenja, moramo ostati aktivni, kako fizički, tako i mentalno. Ali i socijalno! A kroz ovaj projekt dobivamo sve to – polaznici će morati fizički biti tu, dakle morat će se fizički pokrenuti, učit će, a ovdje će se događati i jedno druženje.
Potkrepljuju li te tvrdnje i istraživanja? Poznato je kako je ova praksa u razvijenim zemljama zapravo standard.
Još 1973. godine je u francuskom Toulouseu s radom krenulo prvo sveučilište za treću životnu dob i otada se takva praksa nevjerojatnom brzinom razvija u svim zemljama razvijenog svijeta. Stvorene su cijele nacionalne mreže takvih sveučilišta. Takva već postoje u Zagrebu i Rijeci, mi smo treći, a razliku čini to što smo mi organizirali predavanja i pripremu i samih predavača koji će raditi s polaznicima i čija su predavanja prilagođenima specifičnostima osoba treće životne dobi.
Upravo su istraživanja s ovakvih sveučilišta pokazala koliko su njihovi polaznici zadovoljni, koliko im se poboljšala kvaliteta življenja, koliko sporije stare i, ono što je važno, daje im jedan gotovo novi smisao življenja. Ne samo da sporije stare nego ostaju zdraviji, u svim segmentima zdravlja, kako mentalnog, tako i fizičkog.
Kakve su povratne informacije osoba treće životne dobi odnosno umirovljenika?
Puno sam s njima razgovarala još dok sam radila kao klinički psiholog pa sam ih pitala jesu li zainteresirani za takve programe. Naime, za ovakva sveučilišta sam znala puno godina prije i već tada donijela odluku kako ću ja takvo što pokrenuti kad mi to vrijeme bude dozvolilo, ako to nitko dotad ne pokrene. To se i dogodilo – pred kraj svoje aktivne radne faze života, počela sam obilaziti ljude koji bi bili ključni u otvaranju ovakvog nečega, primjerice gradonačelnika, pa rektora i sl. Svi ti potencijalni polaznici su na ovu ideju reagirali s oduševljenjem. Vidjela sam tada kako će, ako to pokrenemo, biti dočekano s oduševljenjem, što se naposljetku i dogodilo, a što potvrđuje i veliki broj polaznika.
Zanimljivo je kako ste na projektu počeli raditi tijekom pandemijske godine.
Tako je, upravo u tom razdoblju sam napravila elaborat, kad smo svi bili zatvoreni doma i sjedali…
Vi ste odlučili biti produktivni.
Zapravo da. Kad smo se vratili u normalu, počela sam pokazivati taj elaborat ljudima za koje sam procijenila kako bi mogli napraviti konkretnije korake u realizaciji. Tko god je čuo za to, svi su jako pozitivno reagirali, govorili su kako bi bilo dobro da Dubrovnik to dobije. Mala stanka je bila u trenutku kad se na Sveučilištu mijenjao rektor, no imala sam punu podršku stalno, novi rektor Nebojša Stojčić je također odmah pozitivno reagirao. Obilazila sam umirovljeničke udruge, upoznavala ih s našim planom, a oni su govorili da jedva čekaju da se nešto takvo otvori. Nakon prikupljenih informacija, krenuli smo s radom što se tiče i administrativnog dijela, što je na sebe preuzeo sveučilišni profesor Marinko Marić koji je tu imao puno više iskustva od mene i koji je sveučilišni voditelj programa.
Za koje je kolegije najveći interes?
Za psihologiju i povijest Dubrovnika.
Nas kao medijske djelatnike posebno veseli i to što je među kolegije uvrštena i medijska pismenost. Svi koristimo društvene mreže, Internet, u tom smislu je važno naučiti ih što je informacija, što dezinformacija, naučiti ih da ne budu žrtve prevara i obmana…
Uvrštenje kolegija Medijska pismenost u program je bila rektorova ideja i za taj kolegij također postoji veliki interes. Imamo polaznike za sve kolegije, sasvim sigurno je i to pokazatelj da smo napravili pun pogodak kad je u pitanju izbor kolegija. Ovo neće biti fiksno, u hodu ćemo raditi izmjene, dodavati neke nove, dorađivati… Pratit ćemo kako naši polaznici reagiraju na program i shodno tome ga, po potrebi, usavršavati.
Što se tiče medijske pismenosti, vrlo često vidimo kako korisnici, a pogotovo starije životne dobi, bivaju žrtve prevara i obmana. Cilj kolegija u suštini i jest pripremiti ih na neprovjerene vijesti, na bolju procjenu toga što je vjerodostojno, na eventualne prevare… Tako da program ima i svoju preventivnu vrijednost.
Usavršavanjem tehnologije i digitalizacijom, svijet se brzo i korjenito promijenio. Te promjene ogromne su i za populaciju u srednjim godinama, a pogotovo za onu još i stariju. No, vidimo kako se u razvijenijim zemljama stariji ljudi najnormalnije služe mailom, različitim internetskim alatima, sustavima… Kod nas je to nešto slabije. Hoćete li raditi na tom pitanju?
Naravno. Imamo radionicu informatike i upravo nam je to bila namjera – da osobe treće životne dobi, kod kojih znamo kako postoji neka vrsta otpora na ovakav elektronički oblik komunikacije, pokušamo upoznati s različitim alatima. Primjerice, kako samostalno platiti račune preko mobitela, kako koristiti alat e-Građani, kako se služiti mailom i slično. Znamo kako digitalizacija svijeta oko nas ima određene nedostatke, no ima i svoje ogromne prednosti.
Uostalom, to je postalo standard, svijet se promijenio i sada tako funkcionira.
Tako je. Ne možemo živjeti u 21. stoljeću, a ponašati se kao da je 19. stoljeće. Moramo biti ukorak s vremenom, s promjenama.
Međutim, događa se još jedan trend u svijetu, a posebno je primjetan u Dubrovniku. Više vam ne treba diploma da biste mogli zaraditi. Kod mladih pada interes za upisivanje fakulteta, a puno osoba koji je već imaju, odustaju od svojih profesija i prebacuju se u taksiranje ili recimo manikuru, naravno, bez omalovažavanja bilo kojeg zanimanja jer svako je važno. No, čini se da se znanje i obrazovanje sve manje cijene.
To je istina, nažalost. I to je tako zato što je sve veći značaj zarade u društvu. Novac kao sredstvo za dolaženje do različitih ciljeva je, nažalost, postao glavni motiv. To je nešto što smo mogli i očekivati. Preko društvenih mreža gledamo kako se prezentiraju ljudi koji imaju novac i koje sve materijalne ciljeve mogu ostvariti, a onda vidimo sve te ljude koji se obrazuju, usavršavaju, ulažu u znanje, i vidimo kako ne mogu to isto ostvariti. To je, po meni, posljedica društvenih mreža koje takvu poruku šalju mladima.
Često ti mladi znaju reći – što će mi taj 'papir', ionako mi to nije garancija za zaradu.
Da, jer se zarada postavlja kao glavni cilj. No ta diploma nije samo komad papira, ona je garant da ste uložili svoj trud i vrijeme, da ste stekli određena znanja i kompetencije za neko područje… I naposljetku da ste kroz sve te godine truda, žrtvovanja, zalaganja i učenja razvili vještine i sposobnosti. Naučite se misliti na jedan produktivan, kritički način. Nisu materijalna sredstva jedino bogatstvo koje čovjek može steći u životu. To su i različita znanja.
Na koji način nas ona obogaćuju?
Znanje je neprocjenjivo. Naravno, ne možemo usvojiti sva znanja, no stječem dojam kako oni ljudi koji ga stječu, sve više žele učiti i znati. Ne možemo znati sve, naravno, informacijski bazen je danas ogroman, pa je potrebno opredijeliti se za područja koja nas zanimaju, prema kojima imamo afinitete. Upravo ovaj program daje mogućnost osobama treće životne dobi za stjecanje novih znanja iz područja koja ih zanimaju, a što nisu imali priliku raditi zbog nedostatka vremena, poslovnih obveza i sl.Mogu stjecati znanja iz područja koja nisu stigli pažljivije proučavati, ali dodatna iz područja koja su im već poznata. Primjerice, kolegij Povijest Dubrovnika – sigurni sam kako će i oni koji su o njoj znali dosta ostati iznenađeni informacijama koje nisu znali, a slušat će ih u sklopu kolegija.
U konačnici, šalje se jedna lijepa poruka o važnosti znanja, pogotovo u zajednici u kojoj se materijalni ciljevi nerijetko stavljaju u prvi plan.
Tako je. Cilj je poslati poruku kako ne možemo cijeli život i sve vrijednosti svesti na utrku za novcem. Moramo se zaustaviti i vidjeti postoje li neka druga zadovoljstva, postoje li neka druga lijepa iskustva koja možemo doživjeti. Jako je lijepo kad spoznamo nove informacije, nove spoznaje, nove svjetove… Jer kako bismo mi danas živjeli da ljudi prije nas nisu poželjeli znati više, širiti vidike, donositi nove ideje? Za sve to je bilo potrebno znanje i iskustvo. To se tako savršeno ogleda i kroz povijest Dubrovnika, kako se gradio, kako se razvijao, koliko je bio napredan, koliko je slijedio pozitivne primjere, a često je bio i njihov predvodnik. Zato ovo nije priča koja će trajati jedan semestar. Trebala bi ostati tu i iza nas. Ovakav program u Zagrebu traje već 35 godina, a praksa su u svim razvijenijim zemljama Europske unije, kao i u SAD-u, Kanadi, Kini, Japanu… U svim najrazvijenijim dijelovima svijeta. Budimo i mi dio razvijenog svijeta, što je Dubrovnik vazda i bio!
