„Imaj milosti za sva bića, siromašna ili bogata, svatko ima svoju patnju. Neki pate previše, neki premalo“, još prije dvije i pol tisuće godina rekao je Buddha. Naša sugrađanka Mihaela Zekić spada među ljude koji u (sadašnjem) životu pate iznad prosjeka. Unatoč brojnim poteškoćama koja je muče još od rođenja, ova hrabra Dubrovkinja i dalje se bori protiv svih prepreka koje su je zadesile. Ima boljih i gorih dana, ali ne odustaje. Za Dubrovački dnevnik odlučila je ispričati svoju životnu priču kako bi pokušala osvijestiti javnost na poteškoće s kojima se suočava, ne samo ona, nego i veliki dio populacije, a o kojima se ne govori (pre)često.

-Moj težak životni put počeo je još prvim danom života, jer sam rođena na zadak, a na porodu sam ostala bez kisika, te mi je oštećen centar za ravnotežu. Kada sam imala tri mjeseca, mojoj je majci rečeno da neću moći micati ni nogama, ni rukama, i da ću život provesti u invalidskim kolicima. Nakon te dijagnoze, krenula sam u Zagreb na intenzivne vježbe, koje sam pohađala dok nisam krenula u vrtić. Naposljetku sam prohodala s navršene tri godine života – kaže nam Mihaela.

Bila je to prva velika životna pobjeda male Mihe. Uspjela je, poput istinskog heroja, pobijediti tmurne dijagnoze i prognoze uvaženih liječnika. Nažalost, kroz život će se skupiti još pregršt izazova. U osnovnoj školi bila je prosječan učenik, a najviše je voljela pisati pjesme i sastave. Nakon njenog završetka, upisuje Turističku i ugostiteljsku školu, smjer HTT. Tamo počinju problemi.

-Zbog mojeg težeg hoda, različitosti, nisam bila prihvaćena. Ne samo što me nisu prihvatili kolege, nego nisam bila prihvaćena ni od profesora. Bila sam, da se tako izrazim, crna ovca u razredu. Zbog svega toga, prvi sam razred trebala pasti, ali zahvaljujući suosjećajnosti jedne profesorice, ipak sam prošla dalje. Poslije toga je krenulo nabolje, te sam maturirala s dobrim uspjehom – sjeća se Mihaela.

Možda je stres zbog neprihvaćenosti u srednjoj školi bio okidač za još jednu strašnu epizodu u njenom životu – napad epilepsije, koji joj se prvi put dogodio s 16 godina.

-Bilo je to strašno iskustvo. Napade epilepsije još uvijek imam, iako me zadese rijetko. Rijetki su, ali vrlo jaki. Prošle godine mi se dogodio jedan napad kada sam se vraćala iz kina. Kada me uhvatio napad, pala sam, slomila zglob, dobila na licu nekoliko šavova – kaže nam dodajući da epileptičaru u tim trenucima slučajni prolaznik može pomoći, ako ga okrene na bok.

Kao da epilepsija nije bila dovoljna sama po sebi, upisom na fakultet, počeli su dodatni problemi. Depresija, opaka bolest modernog doba, tiho i bez ikakve najave počela se šuljati u Mihaelin život.

-Taj fakultet koji sam upisala 2000. godine nije mi se baš sviđao, te sam sve više izostajala s predavanja. Bila sam umorna, dekoncentrirana, sve sam više ostajala doma u krevetu. Obuzimale su me negativne misle, neprestano sam se vrtjela u tom začaranom krugu očaja. Depresija je bolest s tisuću lica. Ponekad je poput olujnog mora, vuče me prema dnu dok se ja rukama i nogama borim da ostanem na površini. Ponekad je posve tiha i nenapadna, poput dekice kojom se čovjek pokrije dok gleda TV u hladnim zimskim noćima, lagano me obavija tek toliko da znam da je tu – pjesnički nam Mihaela dočarava podmuklu sliku opake bolesti što potvrđuje njene riječi da voli pisati pjesme i sastave, te da joj je to oduvijek dobro išlo.

Na albumu Teške boje, Goran Bare otvoreno progovara o depresiji. U jednom stihu se pita: „Kako da te ubijem, a da ne ubijem sebe?“. Nažalost, depresija sa sobom nosi razmišljanja o samoubojstvu. Tako je bilo i kod Mihaele. U jednom je trenutku, nakratko posustala, te je pokušala ubiti depresiju.

-Odlučila sam se ubiti na rođendan moje sestre koja je u to vrijeme bila trudna. Vratila sam se iz vani, te sam otišla u krevet. Nisam mogla zaspati, počela sam razmišljati o svemu, i obuzelo me je crnilo. Popila sam sve tablete koje su bile u kući – priča nam otvoreno Mihaela dok joj suze teku niz lice – Tri dana sam bila u komi na aparatima, te sam poslije tri tjedna hospitalizirana na Odjel psihijatrije. To se dogodilo 2004. godine. Taj moj pokušaj suicida bio je svojevrsni poziv u pomoć. Da mi netko pomogne da se izvučem iz tog očaja u koji sam upala. Sigurno mi je odmoglo u cijelom tom stanju što sam imala i probleme s štitnjačom, i njenim nepravilnim lučenjem.

Iako je nakratko posustala, taj pokušaj suicida, bio je još jedna velika Mihaelina pobjeda. Ona hrabra i neustrašiva Mihaela, koju je na kratko oblak crnih misli čitavu prekrio, na kraju je pobijedila sav otrov iz tableta koji je popila, te je nastavila uspravno koračati kroz život koji joj je sve, samo ne lak. Mnogim ljudima, iako to neće priznati, zna pasti na pamet misao „Bolje bi bilo da me nema“. Rijetki su oni, poput Mihaele, koji su dovoljno hrabri progovoriti o tome.

Jedan od tih hrabrih ljudi je i psihijatar Robert Torre, koji govori o onome što se drugi ne usude. U svojoj knjizi Istina o psihijatriji otvoreno naglašava kako današnja psihijatrija davanjem tableta ne pomaže puno pacijentima. On čak tvrdi da dio lijekova, zbog jakih nuspojava, pogoršava stanje. Ni Mihaeli svi ti pripravci bogatih farmaceutskih tvrtki nisu pomogli, kao ni metode psihijatara.

-Išla sam na psihoterapije, dugo vremena sam uzimala antidepresive različitih vrsta, sedative za smirenje i spavanje... Ti su me antidepresivi znali dovesti do manije. Danima bih bila u krevetu i spavala, a onda bih odjednom imala neku veliku energiju do kasno u noć. Zbog svega toga 2008. godine dijagnosticiran mi je bipolarni poremećaj. U posljednje vrijeme te oscilacije u raspoloženju su mi rjeđe, a zanimljivo kako više ne pijem nikakvu terapiju. Nema od toga ništa. Psihijatrija luta, a liječnici teško mogu ikome pomoći – govori Mihaela slično kao što je Torre pisao u knjizi.

Od razgovora s psihijatrima puno više su joj pomogli razgovori s psiholozima i socijalnim radnicima, koji imaju „ljudskiji pristup“, kako kaže Mihaela, posebno razgovori s Markom Grgurevićem, koji jednom tjedno navrati u Udrugu Lukjernica. U posljednje vrijeme sve se bolje osjeća, a zadnju hospitalizaciju imala je još davne 2011. godine. Ispunjava je i što u Udruzi Lukjernica radi na jednom projektu. Stručna suradnica Udruge Lukjernica Mira Šejtanić puna je hvale za Mihaelu.

-Aktivno sudjeluje na jednome projektu, za koji se nadamo da će uskoro produžiti. Te im radne aktivnosti daju osjećaj pripadnosti, te su vrlo važni što se tiče socijalizacije. Mihaela je itekako radno sposobna, te može odlično obavljati zadatke – ističe stručna suradnica Lukjernice dodajući „kako je Mihaela danas puno bolje nego prije kada ju je ona upoznala“.

I Mihaela voli odlaziti u Udrugu Lukjernica. Tamo je stekla jednu vrijednu prijateljicu, na što je ponosna, jer je sve svoje stare drugare izgubila tijekom godina. Nisu imali dovoljno razumijevanja za njenu situaciju, a i inače u odnosu s Mihaelom, bili su jako nezahvalni.

-Jako mi vrijedi rad u Lukjernici, jer mi vraća samopouzdanje. Iako imam 36 godina do sada sam radila samo kao čistačica. Bila sam na brojnim razgovorima za posao, ali me nikad nisu zaposlili. Nije mi drago što sam teret majci, voljela bih raditi, ali nemam veze i poznanstva da mi netko ponudi priliku za posao. Nadam se da će u Lukjernici ovo potrajati. Voljela bih u budućnosti raditi neki uredski posao s kompjuterom, ili nešto što ima veze s pisanjem - iskrena je ova hrabra lavica.

Neće joj biti lako naći posao, jer, nažalost, poslodavci nemaju razumijevanja za duševne tegobe, a i osobe koje od njih boluju, sigurno bi češće bile na bolovanju. Poslodavac bi morao imati jako puno razumijevanja za osobe poput Mihaele koje prolaze velike izazove i brojne poteškoće u životu, da ih zaposli. Iako postoje zakonski propisi, koji propisuju da velike tvrtke na 20 zaposlenih moraju imati zaposlenu jednu osobu s invaliditetom, u praksi velike kompanije radije plaćaju penale nego zapošljavaju osobe s poteškoćama, u koje se ubrajaju i one koje se bore s mentalnim poremećajima.

Mihaela bi itekako voljela raditi da si može priuštiti neko putovanje, koja su joj velika želja.

-Voljela bih posjetiti Italiju, Austriju. Sada nemam novaca, ali nadam se da ću otići jednog dana – zaključuje ova istinska heroina koja nastavlja sa svojom borbom i teškim životnim izazovima.

Sretno ti, Mihaela, već sada si daleko dogurala!

Maro Marušić