Tijekom svakog oružanog sukoba, kulturna baština jednog naroda, države i grada je izložena velikoj ugrozi. To podrazumijeva njezino uništavanje i pljačkanje, kao što se dogodilo za vrijeme Domovinskog rada kada je sustavno razaran temelj nacionalnog identiteta Hrvatske. Uništavanje baštine dio je i psihološkog  ratovanja s ciljem  istrebljenja i konačnog poniženja. Konkretni primjeri takvog razaranja Dubrovčani su osjetili na svojoj koži prilikom napada na baštinu od svjetskog značaja. Nisu bili pošteđeni ni muzeji, galerije, fontane, Stradun, crkve kao ni brojni drugi objekti od velike važnosti te domovi brojnih Dubrovčana. 

Prema podacima Komisije za popis i procjenu ratne štete iz veljače 1993. godine, ustupljenima od strane Zavoda za obnovu Dubrovnika, na cjelokupnom području bivše Općine Dubrovnik, od Prevlake do Pelješca, od ukupno 27.633 kuće i stana oštećeno je njih 13.900. Od tog broja, u najtežu kategoriju oštećenja uvršten je 2.071 stambeni objekt, koji je spaljen ili u potpunosti uništen. Potpuno su opljačkani, spaljeni i uništeni objekti poput Zračne luke u Čilipima, Luke Gruž, marine, dubrovačka javna poduzeća, hoteli kao i drugi turistički i ugostiteljski objekti. Uništeno je tako dubrovačko gospodarstvo čiji su gubici procijenjeni na desetine milijuna njemačkih maraka. Na širem području grada stradali su brojni kulturno-povijesni spomenici među kojima i 15 ljetnikovaca iz vremena Dubrovačke Republike smještenih u Rijeci dubrovačkoj, Lapadu, Gružu i na Boninovu, kao i 14 samostana i crkvi te tri groblja. Na području Lapada i Gruža, ukupno je stradalo 14 spomenika kulture, dok je na području Pila i Ploča stradalo njih 57. Teško je stradao i Lokrum koji je granatiran u više navrata, pri čemu su oštećeni Lazaret i Fort Royal, Lugareva kuća, benediktinski samostan, Maksimilijanov ljetnikovac i kapela Navještenja, ali i značajan dio biljnih vrsta u botaničkom vrtu, dokumentacija, knjižnica i stručna literatura.

Zločin protiv kulturne baštine 

Izložba „Dubrovnik, a Scarred City“, autora Julijane Antić Brautović, Mata Brautovića i Gorana Cvjetinovića, prva je prikupila i prikazala na jednom mjestu sva stradanja Dubrovnika u Domovinskom ratu i poslijeratnu obnovu. Poseban naglasak stavljen je na prikaz razaranja spomeničke baštine pri čemu je korištena građa Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik i Zavoda za obnovu Dubrovnika te su prikazane fotografije Mila Kovača, Boža Gjukića, Pava Urbana, Mira Kernera i Damira Fabijanića.

Iako je dubrovačka povijesna jezgra bila na UNESCO-ovoj listi zaštićene svjetske kulturne baštine od 1979. godine, od listopada 1991. do lipnja 1992. Grad je bio izložen jakim artiljerijskim napadima. Ti podaci danas izgledaju frapantno. Naime, dubrovačka je povijesna jezgra granatirana u nekoliko navrata: 23. i 24. listopada, od 9. do 13. studenoga i 6. prosinca 1991., te 25., 29., 30. i 31. svibnja i 1., 3., 4. 8., 9., 17., 19. i 20. lipnja 1992. godine. U tim je napadima na povijesnu jezgru palo oko dvije tisuće granata različitih kalibara uzrokujući značajne štete na javnim, privatnim, sakralnim objektima, ulicama, trgovima, krovovima i gradskim zidinama. Od 824 objekta unutar povijesne jezgre, u napadu na Dubrovnik 1991. i 

1992. godine oštećena su 594, ukupne površine 192 338 metara četvornih, od kojih 382 stambena, 19 sakralnih i 10 javnih, dok su kod ostatka objekata oštećeni krovovi. U ratnim razaranjima povijesne jezgre Dubrovnika oštećeno je 72 posto gradskih zgrada, od kojih je devet u potpunosti izgorjelo, dok su kod još četiri djelomično izgorjeli krovovi. 

Dubrovačko ratno stradanje polučilo je dva presedana: UNESCO je prvi put u povijesti  svog djelovanja poslao izaslanike u područje zahvaćeno ratom kako bi u suradnji s lokalnim i nacionalnim institucijama zaštitili te evidentirali, a kasnije i obnovili uništenu baštinu od svjetskog značaja. Osim toga, izrečene su i presude zapovjednicima Jugoslavenske narodne armije pred UN-ovim Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. To su bile su prve presude za zločin protiv kulturne baštine u nekom međunarodnom kaznenom postupku.

Sustavno razaranje povijesne jezgre

Prve granate na povijesnu jezgru Dubrovnika pale su 23. i 24. listopada 1991. godine, kada su izravno pogođene rodna kuća Ruđera Boškovića, krovište žitnice „Rupe“ u kojoj je bio smješten Etnografski muzej te stara gradska luka s valobranom „Kaše“. Dijelovi minobacačkih projektila i detonacije oštetili su Sinagogu i okolne kuće u Boškovićevoj ulici, palaču Sponza u kojoj je bio smješten arhiv Dubrovačke Republike te Dominikansku crkvu i zvonik na Franjevačkom samostanu. 

U studenome 1991. kroz pet dana kontinuiranog bombardiranja, od 9. do 13. ponovno su oštećeni Franjevački i Dominikanski samostani s crkvama, stara gradska luka i valobran „Kaše“, ali i gotovo svi najznačajniji objekti u povijesnoj jezgri među kojima i gradski zvonik, gradske zidine, tvrđave sv. Ivan i Minčeta, veliki broj stambenih objekata, Crkva sv. Ignacija, Samostan Sigurata, Stradun, palača Sponza, Vrata od Pila, Lazareti. Istovremeno su stradali i brojni objekti u neposrednoj blizini povijesne jezgre, među kojima i najstariji dubrovački hotel Imperijal na Pilama. Sve su to podaci koji su prezentirani kroz izložbu „Dubrovnik, a Scarred City“.

Gore navedeni primjeri idu u prilog tezi kako je destrukcija kulturne baštine od strane neprijatelja učinjena s ciljem ugroze nacionalnog identiteta. Cijeli svijet je u nevjerici gledao vandalsko skrnavljenje povijesne jezgre koju su građani zaštitili koliko su mogli daskama i napunjenim vrećama. Svojevrsni kulturocid počinjen je tisućama projektilima različitih kalibara. 

Dubrovnik pamti najrazorniji napad koji se dogodio 6. prosinca 1991. kada je na povijesnu jezgru ispaljeno više od 600 projektila. Potpuno je izgorjelo devet zgrada pogođenih zapaljivim projektilima, a oštećeno je nekoliko stotina stambenih objekata, uključujući i najznačajnije spomeničke objekte kao što su Franjevački i Dominikanski samostani s crkvama, Isusovački kolegij, Samostan sv. Klare, crkva sv. Vlaha i Katedrala Gospe Velike, crkva sv. Josipa, Samostan Sigurata, Sinagoga i Pravoslavna crkva, palača Sponza, Knežev dvor, gradske zidine, Velika Onofrijeva česma, most na Pilama i sami Stradun. Uz izgorjele palače, najteže su stradali Franjevački samostan, koji je pretrpio 37 direktnih pogodaka, Stradun (45 direktnih pogodaka), Dominikanski samostan (23 direktna pogotka), palača Sponza (7 direktnih pogodaka), gradske zidine (76 direktnih pogodaka). Potpuno su izgorjele palača Od Sigurate 1 (Palača Festivala), palača Od Sigurate 2 (Classi), palača Od Puča 11, palača Od Puča 16, palača Đorđić-Maineri, palača Martinušić, palača Sorkočević, zgrada Zlatarićeva 9, kuća Čubranovićeva 8, zgrada između Polača (Karaka) i kuća Od Rupa 7. Ostali su samo vanjski zidovi, te ponegdje stubišta i nosivi zidovi u prizemljima, dok su potpuno uništeni izvorni dijelovi interijera i inventar. Na dubrovački „crni petak“, 6. prosinca 1991. 

godine, odmah nakon 7:00 sati ujutro, pala je prva granata na palaču na uglu Široke ulice i Ulice od Puča, obiteljsku kuću i atelje dubrovačkog akademskog slikara Iva Grbića.

U izložbi „Dubrovnik, a Scarred City“ posebno mjesto zauzima razaranje Straduna. Naime, dubrovačka glavna ulica je samo 6. prosinca 1991. godine primila 45 direktnih pogodaka, a koje su kamenom pločniku stvorile kratere promjera od 80 do 160 cm i dubine 2 do 70 cm. Slična je sudbina pratila i ostale ulice i trgove u gradu, kao i stepeništa, među kojima je najteže stradalo barokno stepenište „Uz Jezuite“ u svibnju 1992. Dodatna oštećenja gradskih ulica dogodila su se 19. lipnja 1992., kad je oštećena i srednjovjekovna gradska kanalizacija. Najprepoznatljiviji urbanistički element grada, dubrovački krovovi, bili su posebno istureni pa su tako pretrpjeli žestoka oštećenja što je predstavljalo prijetnju održavanju života.

Obnova Dubrovnika

Izložba „Dubrovnik, a Scarred City“ kao posebnu cjelinu tematizira obnovu Dubrovnika. Za nju je bio zadužen Zavod za obnovu Dubrovnika, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zaštitu spomenika i UNESCO-om. Brzo se pristupilo promišljanju poslijeratne obnove, a navodi se kako su prioriteti bili devet spaljenih zgrada, te ostale značajnije ili konstruktivno ugrožene palače i zgrade, zvonik, krovovi i pročelja na Stradunu, najznačajnije oštećeni sakralni objekti, Stradun, stepenište „Uz Jezuite“ i gradske fontane te ulazi u povijesnu jezgru kao i krovišta. Kamen s korčulanskog arhipelaga, koji je korišten u izgradnji Dubrovnika, mijenjao se bračkim, dok se posebno tražio odgovarajući crijep kao zamjena tradicionalnoj kanalici za krovišta. 

Sustavna obnova počela je već 1992. godine i trajala je do 2000. godine. Za ukupnu sanaciju štete bilo je potrebno oko 35 milijuna USD, uključujući svu potrebnu dokumentaciju, dozvole i suglasnosti, kao i odvoz oštećenog te dovoz i ugradnju novog materijala. Financijska sredstva osigurana su kroz kampanju za prikupljanje donacija za obnovu. Novci su stizali kroz donacije, međunarodne organizacije, ali i brojne privatne i društvene organizacije iz cijelog svijeta.

Slike razaranja povijesne jezgre podsjetnik su na počinjeni zločin. Barbari koji su razarali grad pod zaštitom UNESCO-a govorili su kako će napraviti ljepši i stariji Dubrovnik, no nisu ga uspjeli uništiti. Građevine su obnovljene i milijuni posjetitelja iz cijelog svijeta dolaze i dive se dubrovačkim ljepotama. 

*Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik