U smislu mehanizma sata na zvoniku, to je gospar Branko Đukić kojega bismo mogli nazvati čuvarom dubrovačkog vremena. On je, ispred Društva prijatelja dubrovačke starine, zadužen za održavanje satnog mehanizma, i to već dugih 25 godina!  

Gospar Branko je magistar znanosti i liječnik medicine rada na Domu zdravlja s dugogodišnjim iskustvom, koji je svoj hobi, a to je urarstvo, doveo do savršenstva. Posebno je to intrigantno i zanimljivo danas, kad je urara teško ili gotovo nemoguće naći i kada su te stare satove, s dušom, zamijenili novi, digitalizirani.  

NIKAD SE NIŠTA NIJE SLOMILO ILI PUKLO 

„To je velika obveza i ja sam u velikoj medijskoj defanzivi. Naime, sve je u redu dok sat ide i dok je točan. No, čim se nešto malo poremeti, onda različiti 'stručnjaci' na Facebooku krenu pametovati i kritizirati“, kroz smijeh nam govori samozatajni gospar Branko. Tako su mu prije dvije godine zamjerili jer je na Staru godinu sat kasnio dvije minute.  

„I onda je nastala drama! A to je stari, mehanički sat, dobro je da ikako ide“, smije se gospar Đukić.  

On satni mehanizam obilazi svake subote, tada ga navija, a generalno je zadužen za održavanje, podmazivanje, logistiku, za mijenjanje pri ljetnom i zimskom računanju vremena, dok njegov kolega Vlaho Kljunak vodi brigu o navijanju sata svim drugim danima.  

„Održavam ga u hodu i to jest jedna velika obaveza. Ne mogu ga zaustaviti i čistiti ili rastavljati, sat mora biti tu, ljudi su zbunjeni i čude se ako ga nema“, govori gospar Branko.  

Inače, dubrovački gradski zvonik izgrađen je u 17. stoljeću, no razrušen je u potresu pa su se mijenjali mehanizmi i brojčanici. Bogati Hrvat iz Čilea, Pasko Baburica, donirao je novac za obnovu, no puk nije bio zadovoljan izgledom krova i kupole, što je popravljeno 1927. godine, otkad datira današnji oblik zvonika, ali i satni mehanizam. Novi mehanizam je izradila tvrtka Fratelli Solari iz Pesarija blizu Udina, a originalni inventar sata, prije obnove, restauriran je 2015. godine i predstavljen dubrovačkoj javnosti.  

Nikad se na starom dubrovačkom satu, još s početka 20. stoljeća, ništa nije slomilo ni puklo. 

„To je zapravo čudo! Taj satni mehanizam datira iz 1929. godine, a tvornica iz sjeverne Italije, koja ga je izradila, dala je garanciju na 105 godina! Dakle, garancija još nije istekla. Takvi satovi znaju ići po 200 godina. I oni jesu skupi, ali su 'za cijeli život', to je takva filozofija. Tako da se oni mogu 'pohabati', istrošiti, ali nije za očekivati kako će baš nešto puknuti ,“ objašnjava nam Đukić.  

MEHANIZAM SE ČUVA IZA STAKLA, TU JE I RADIONICA 

No, kao i svaki 'organizam', i on ima svoju rak-ranu.  

„To je poluga od sjevernog 'zelenca', Mara. Svakih nekoliko mjeseci se dogodi nekakav zamor materijala, pukne vita koja to drži. Pokušavali smo s čvršćim vitama, s čeličnima, borimo se. No, to nije direktno dio stroja. Uopće, cijeli sustav je kompliciran jer od svog centralnog mehanizma idu poluge za plave brojeve, po sredini ide pužni mehanizam za mjesečeve mijene i onda gore idu sajle i poluge za Mara i Bara“, opisao je gospar Đukić.  

Ako biste ušli u sam zvonik, vidjeli biste radionicu u kojoj se nalaze dijelovi, a dosta njih je ostavio i pok. Antun Tonči Krasovac koji je prethodno održavao satni mehanizam. Tu su skalini koji vode u područje gdje je sam stroj. Kako opisuje Đukić, tu se nalazi mala prostorija u kojem je smješten satni mehanizam, koji se čuva iza stakla od čestica prašine.  

Dubrovački sat i sam zvonik spadaju među najprepoznatljivije simbole Dubrovnika. Oslikavaju sam duh grada kojeg volimo živjeti, ali i predstavljati ga svojim posjetiteljima. Jer to smo mi, to je dio našeg identiteta, ono što živimo i na što smo ponosni. Pitamo ga vidi li prostor da i satni mehanizam predstavljamo turistima kao atrakciju, možda u vidu edukativnih obilazaka.  

„Postojali su upiti. Dio njih se pribojava zatražiti ulazak jer valjda misle kako se to nešto dodatno plaća. Imali smo jedan korejski par, bila je kiša, ponudio sam im da uđu unutra… Oni nisu imali pojma što je sve to i kako funkcionira, čudili su se kako to nije nešto automatski i digitalno. Mladost nema predodžbu o jednom takvom mehaničkom stroju, nema ni predznanje o tome tako da im je u konačnici sve to skupa nešto jako strano“, kaže gospar Branko.  

Prije nekoliko mjeseci u Dubrovniku je i TV Arte snimala dokumentarac o gradu pa su u njega uvrstili i priču o satnom mehanizmu. Svoje znanje i detalje s njima je podijelio gospar Đukić, a oni su se oduševili činjenicom kako tako star sustav zapravo tako savršeno funkcionira.  

ŽIVI ORGANIZAM KOJI DNEVNO ŽURI I KASNI  

Učiti o satovima i kao laik steći zavidno urarsko znanje nije bilo lako. Kako kaže, nije bilo ni puno literature kao za neke druge zanate. Urarstvo, iz nekog razloga, kao da je uvijek bilo obavijeno velom tajne. Pitamo ga kako je počela ta ljubav.  

„Mislim kako smo mi, koji smo starija generacija, imali dosta kvalitetne profesore koji su s nama dijelili vrijedno znanje, pa i putem Tehničkog odgoja. Imali smo radionice s alatima, bušilicama, turpijama i ako vas to zanima, onda to naučite i zapamtite. Moj brat je bio tehnički nadaren, a moj je otac imao pčelinjak. Tako da je tu uvijek bilo nekakvih pilanja drva, rada s metalom i slično“, izjavio je gospar Branko.  

Njegov prethodnik, gospar Antun Tonči Krasovac, bio je treća generacija urara, a taj su posao radili njegov otac, kao i djed. O njemu Đukić govori s posebnim poštovanjem te naglašava kako mu je prenio puno svog znanja.  

„S gosparom Krasovcem, ja sam gotovo završio zanat jer me to jako zanimalo, a on nije bio škrt u dijeljenju svog bogatog znanja. I eto, ja sam danas kraljevski navijač zvonika!“, govori kroz smijeh.  

O prethodniku se može govoriti puno, no o tome tko će biti nasljednik gospara Đukića u ovoj zanimljivoj i časnoj ulozi, puno je teže govoriti.  

„Nitko se ne javlja, nitko ne pokazuje želju za time. Mladi nemaju to potrebno tehničko predznanje pa se valjda boje da neće to moći raditi dovoljno dobro. Zasad nitko ne želi takvu obavezu. A i ne možete se maknuti iz Dubrovnika ako pođete na godišnji. Morate biti tu kad je Nova godina, morate biti tu kad je otvaranje Igara, prenosi HTV, ne smije se dogoditi da sat recimo kasni pola minute. Jako je važno da bude točan. Ljudi misle kako radi po automatizmu, ali nije tako, on je živi organizam koji dnevno žuri i kasni“, opisuje Đukić.  

VRIJEME U KOJEMU SE SVE BACA I NIŠTA NE POPRAVLJA 

Općenito, brojni su stari i cijenjeni obrti gotovo izumrli, kako u gradu, tako i diljem svijeta. Došlo je neko novo vrijeme, u kojemu je sve automatizirano i u kojemu se sve ono što više ne vrijedi ili nije dovoljno dobro, jednostavno odbacuje. Ne popravlja se gotovo ništa. Naši stari su znali biti emotivno vezani za satove koje bi znali dobiti kao vrijedan poklon ili naslijediti. Danas, modernom čovjeku, oni znače puno manje.  

 „Vrijeme ide u jednom smjeru, a uspomene u drugome. No, ipak je tužno. Prije se sve nešto navijalo, bilo je analogno, mehaničko. Danas je sve automatski, digitalno… A i prije tog automatskog i digitalnog smo živjeli i funkcionirali. Mislim da se nekako gubi duša u svemu, pa i u tome. I mjera! Možda sam star i žalim za minulim vremenima, ali je manje-više sve postalo površno i 'na brzinu'. Tako je i sa satovima. Prije su bili vrijedni, čuvali su se, popravljali… Danas vam se sat pokvari, ne može se rastaviti i baca se“, sjetno nam kaže gospar Đukić.  

No, nijedan sat novije generacije ne može zamijeniti naš dubrovački za koji smo toliko vezani. I u tome je njegova prava vrijednost. U vremenu, u sjećanju, u emociji. Gospar Đukić nam kaže kako mu je pok. gospar Krasovac kazao kako se, kad bi batilo sa zvonika, moglo čuti i do Maloga Zatona. Danas je to nemoguće zbog prometa i buke općenito. Pitamo ga zašto sat bati na punu uru, nakon čega za koju minutu bati opet, zapravo rebati.  

„Naš sat bati na uru i onda opet nakon tri minute. Nije to naš izum, tako funkcionira i sat u Bologni. Na punu uru su u Republici senatori ulazili u Knežev dvor, zato sat tada bati, a knez s malim odmakom, pa zbog njega bati nakon tri minute. To zna zbuniti turiste pa zovu i govore da se sat pokvario, ne znaju da je to normalno“, smije se gospar Đukić. 

Pitamo ga može li povući paralelu između posla urara i liječnika. Naime, u oba slučaja održava se određeni mehanizam – u prvom slučaju onaj satni, a u drugom slučaju čovječji organizam.  

 „Mogu vam reći kako je teže biti urar nego doktor. Kad naučite anatomiju, to znanje možete primijeniti na svakom ljudskom biću, kod svakoga je ista, a svaki sat ima svoj šest. No, ima nekih zločestih urara koji su govorili kako bi oni mogli biti doktori ako ja kao liječnik 'prčkam' po satovima. A onda sam im rekao – jest, ali kad ja falim, pokvarit ću sat, a kad ti fališ, ubit ćeš čovjeka. Znači, nije baš isto!“, zaključuje gospar Branko Đukić, čuvar dubrovačkog vremena. Ili, kako u šali kaže, kraljevski navijač zvonika.