Prvotno je događaj bilo zamišljeno organizirati 11. studenog, no to nije bilo moguće zbog kiše granata. A snažna kiša padala je 17. studenog, kad se turnir konačno i održao. Dobro znaju Dubrovčani, kiša tada nije značila nepoželjnu, dosadnu prirodnu pojavu. Značila je ona egzistenciju jer su oni tada u tećama, brokama, kadinima, bidonima i raznim drugim posudama prikupljali kišnicu pošto vode nije bilo, kao ni struje, ni prometnih veza. Pa je tako i na šahovskom turniru održanom tog 17. studenog 1991. godine u Gradskoj kavani prva i najvrjednija nagrada bila pet litara vode. Druga litra mlijeka, a treća je bila štruca kruha. 

DVANAEST ENTUZIJASTA ODIGRALO U TADA NAJVRJEDNIJE NAGRADE

Gotovo je nadrealno zamisliti tu situaciju. Dubrovačko područje proživljava stravične napade. Padaju granate. Svakog dana raste broj ljudskih žrtava, uništenih vrijednih objekata, razrušenih domova, broj ozlijeđenih… No, ipak u tom mraku kao svijeća gori volja. Ipak volja 12 natjecatelja okupljenih oko tadašnjeg Šahovskog društva Dubrovnik koja se našla u Gradskoj kavani kako bi odigrala šah. 

Na turniru službenog naziva „Prvi brzopotezni turnir u ratnim uvjetima“, održanom u Gradskoj kavani 17. studenog u 10 sati ujutro, sudjelovali su natjecatelji: Nikola Bubica, Vicko Marunčić, Tomislav Šeparović, Slavko Grgić, Miho Karač, Đivo Tikvica, Dinko Bakulić, Sulejman Islamović, Stijepo Rudenjak, Jure Popović, Miroslav Avejić i Vladan Pavlović. Turnir je sudio Nikša Ivanković. Sve to u organizaciji članova tadašnjeg Šahovskog društva Dubrovnik Nikše Ivankovića, Miha Karača, Filipa Kulušića i Sulejmana Islamovića, a uz suglasnost tadašnjeg predsjednika Matka Meda i po ideji Dinka Bakulića. 

Glavna nagrade, dakle pet litara vode kao najvrjednija, litra mlijeka kao druga nagrada i štruca kruha kao treća dovoljno govore o situaciji koja je tada vladala na dubrovačkom području. Plastični  bidon od pet litara vode, u to ratno vrijeme najvrjedniji rekvizit, darovao je Mato Mojaš, litru mlijeka međunarodni šahovski sudac Sulejman Islamović, a štrucu kruha kao treću nagradu donirao je Miroslav Avejić 'Kruh'. Prvo mjesto i pet litara pitke vode osvojio je Nikola Bubica, drugoplasirani osvajač litre mlijeka bio je Vicko Marunčić, dok je trećeplasirani Tomislav Šeparović postao bogatiji za štrucu kruha.

Turnir je za vrijeme odigravanja posjetio član kluba te ratni dozapovjednik obrane grada, pukovnik Mirko Katanić te tom prilikom Kulušiću u šali rekao: „Ili im daj jesti i piti, ili ću te mobilizirati!“

PORUKA JE U SVIJETU ODJEKNULA SNAŽNIJE OD BILO KOJE GRANATE

Glavna namjera tog legendarnog, pomalo lucidnog turnira nije bila (samo) zabava i razbibriga, kako to na šahovskim turnirima obično biva. Svrha i značaj su puno veći, puno su iznad razine trivijalnog. Zapravo je to bilo genijalno. 

Bio je to, između ostalog, jedan vapaj prema međunarodnoj zajednici. Mogao bi glasiti: 'Ljudi, u vremenu kad je dubrovačko područje izloženo kiši granata, mi igramo šah za vodu, kruh i mlijeko'. U ratu se svatko tko je ostao u opkoljenom Dubrovniku borio oružjima koja ga najbolje služe, a jedno od njihovih je bio šah.  I čini se kako su u tom naumu šahisti uspjeli i kako su zapravo osvojili još važniju nagradu od tadašnjih vrlo vrijednih pet litara vode, a ona je bila odaslati poruku prema međunarodnoj zajednici. Vijest o šahovskom turniru u Gradskoj kavani je odjeknula, snažnije od bilo koje granate koja je tada pala na Dubrovnik. Za usporedbu, u to je vrijeme međunarodni turnir u Linaresu imao svjetski značaj jer je okupljao najbolje šahiste iz cijelog svijeta. Turnir u Dubrovniku koji je održan u jeku ratnih razaranja svrstao se na istu mapu. 

Druga, ali nimalo manje važna namjera, bila je održati privid normalnog. U ratnim zbivanjima ljudi vape za normalnim. Za time da imaju osnovna sredstva za život, poput vode i kruha što su odjednom postale glavne nagrade na turniru i općenito u svakodnevnom životu. Za time da se ne ravnaju po uzbunama koje ih tjeraju da se trčeći vraćaju u podrume i skloništa gdje će u strahu čekati da napokon utihnu zlokobni zvukovi granata. Za time da normalno idu na posao, a izvan posla da njeguju svoje hobije i društveni život. Upravo to su radili dubrovački šahisti u ratu – sastajali se jednom mjesečno kako bi barem održali privid normalnog. Tako su, valjda, hrabrili sebe, ali i sve ostale poručivši im da će sve to proći, da će se svi zajedno izboriti i da ni konstantna prijetnja oduzimanjem ljudskih života koja je kao utvara lebdjela nad dubrovačkim krajem neće ugušiti njihovu volju, nadu i ponos. 

AKO HEROJSTVO NIJE VRIJEDNO DOKUMENTIRANJA, ŠTO ONDA JEST?

Kako ne bi sve ostalo u sjećanjima tadašnjih sudionika, dubrovačke javnosti, izrescima iz tadašnjih novina na jedan uistinu legendaran turnir ponosa, prkosa i inata, pobrinut će se snimatelj Nikola Duper. On trenutno radi na dokumentarcu 'Šah-rat' koji će se snimiti pod njegovom redateljskom palicom i scenariju, a opisat će upravo taj u najmanju ruku zanimljiv događaj iz studenog 1991. godine. Bit će on prikazan kroz film – dakle tekstom, riječju, tonom i slikom kako ne bi sve ostalo tek mrtvo slovo na papiru i kako bi se jednoj gotovo filmskoj priči udahnuo novi život. 

Duper je od 80-ih godina živio u Italiji gdje je kroz udrugu 'Croatia', koju je oformio u suradnji s Ministarstvom iseljeništva, a kasnije i kao predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Italiju, pokušavao približiti ratna zbivanja i sve ožiljke njegovog rodnog kraja svijetu. Uz to, humanitarnim je radom pomagao ratom pogođenom stanovništvu. Kad se prije nekoliko godina vratio u rodnu Župu, počeo je snimati dokumentarac 'Župljani u Domovinskom ratu'. 

„Tad sam vidio da mi ovdje ne bilježimo dovoljno to što se dogodilo u Domovinskom ratu i smatram da je to loše. Mi ne bilježimo jedan najtragičniji, ali i najljepši dio toga rata, a to je priča o herojstvu, o žrtvi, o spremnosti da se pogine za svoje dijete, staru majku ili oca, za svoju baštinu, zajednicu, naposljetku za svoju domovinu. To nije patetika, to su stvari koje su nas de facto spasile. Kao da ih ne prenosimo novim generacijama. Mi smo im zapravo prenijeli polemiku između ustaša i partizana, i to ih je strašno umorilo. I mene umara,“ kaže Duper. 

Ključno u njegovom bilježenju ratnih zbivanja je to što je osjetio duh tog rata pretočen u ogromnu želju i srce svih onih koji su živjeli u tadašnjoj Općini Dubrovnik, kao i bol prognanika. Bilo je volje, ali nije bilo oružja, mogućnosti. Relativno često je dolazio i u Dubrovnik gdje je susretao branitelje, bez adekvatnih uniformi ili oružja. Kako kaže, netko je bio s lovačkom puškom, a netko je eto ima sreće pa je dobio kalašnjikova… Bilo je to traumatično i dramatično, no kaže kako je kod tih ljudi u ratu tada bilo više osmjeha i dobrog raspoloženja nego što je to danas slučaj, u miru. Kaže Duper, tada su ljudi sanjali jednu slobodnu i prosperitetnu državu, ali današnja stvarnost izgleda bitno drugačije, a izborena demokracija je često tek mrtvo slovo na papiru. 

„Sve vam to govorim kako bih vam objasnio svoju privrženost Domovinskom ratu. Uzmimo za primjer 24 dana obrane Župe dubrovačke. Mladića koji su je branili je bilo 70-ak, napravio sam 30-ak intervjua s njima. Čovjek je u Buićima čuvao stražu sa sjekirom. Dakle, 70-ak ljudi, uglavnom naoružanih lovačkim puškama, pružaju kakav-takav otpor 24 dana tenkovima, minobacačima, topovima, brodovima…Ako to nije herojski čin, što je onda herojski čin? Ako to nije vrijedno dokumentiranja, kako bismo nešto ostavili mlađim naraštajima i educirali ih, onda ja ne znam što jest,“ izjavio je Duper. 

'TO JE FANTASTIČNA PRIČA, TREBA SNIMITI FILM O TOME!'

Kako je javnost upoznata s njegovim radom, tako je došlo i do ideje da se fascinantan čin dubrovačkih šahista koji su odigrali turnir u Gradskoj kavani dokumentira. Dražen Hrženjak, predsjednik Udruge veterana, vojnika i domoljuba iz Zagreba, stigao je u Dubrovnik gdje se susreo s Nikšom Ivankovićem koji je, kako je već spomenuto, bio sudac legendarnog turnira. Ivanković mu je tada kazao o turniru, a Haženjak je događajem bio fasciniran. Zaključak je bio logičan – fantastična je to priča i o njoj treba snimiti film. Ivankovićev suradnik je Miro Bronzić iz Ljetne škole filma Šipan. Bronzić je predložio da kontaktiraju Dupera pa su se našli u Gradu i odmah dogovorili projekt. 

„Važno je da tu priču shvate stranci, ali i oni mlađi, koji nisu svjedočili ratnim zbivanjima, kao i oni koji ne barataju dobro s činjenicama oko rata na dubrovačkom području. Stoga joj je važno dati jedan povijesni okvir. Sama priča o turniru nije posebno duga, a nama je cilj u nekoliko minuta ipak objasniti kako je došlo do rata, kako je napadnut Dubrovnik i ostale važne segmente za shvaćanje priče. Cilj je da gledatelj dobije uvid u jednu cjelinu i što je rat bio, da to ne bude samo priča o turniru, izvan svakog konteksta,“ govori Duper dodavši kako nije bilo dovoljno pušaka pa se svatko borio oružjem s kojim je najbolje raspolagao. 

„Neki su slikali, neki pisali, svatko je na svoj način ovjekovječio te ožiljke grada. Za dubrovačke šahiste, oružje je bio i šah. I tu su se stvorile neke prekrasne ljudske priče,“ kaže Duper. 

U BEOGRADU SE IGRAO ŠAH ZA TISUĆE DOLARA, U DUBROVNIKU ZA VODU

A u to vrijeme, govori nam, u Beogradu se održava 'pravi' šahovski turnir. Tu se radilo o ozbiljnim nagradama, onima koje se broje u tisućama dolara.

„Jedna je francuska novina objavila tu zanimljivost – kako se u Dubrovniku odigrava turnir za vodu, kruh i mlijeko, dok onaj koji napada u Beogradu održava 'pravi' šahovski turnir s premijama koje se broje u tisućama dolara,“ izjavio je Duper. 

Podsjeća Duper i na još jednu zanimljivost, a ta je što je 1994. godine, kad je rat na dubrovačkom području donekle utihnuo, ali još nije bio okončan, šahovski svjetski prvak Garry Kasparov je u Dubrovniku odigrao simultanku. Tom je prilikom čuo za turnir iz 1991. godine i jako se zainteresirao. Pitao je da vidi taj pehar. Dakle, bio je to bidon od pet litara vode. Tko zna, možda se i Kasparov pojavi u dokumentarcu? 

Moglo bi se reći – ostalo je povijest, ali nije. Ustvari je to skora budućnost jer je plan da se premijera Duperovog dokumentarca 'Šah-rat' održi 16. studenog u kinu Sloboda. Također, ideja je da se sutradan, 17. studenog, točno 30 godina nakon šahovskog turnira, u sjećanje na taj iz 1991. godine odigra još jedan, nakon čega će sudionici imati priliku pogledati dokumentarac. A kako bi se plan i ostvario, svi oni koji žele financijski potpomoći projekt kao sponzori, mogu se javiti na e-mail nikola.duper@gmail.com i dogovoriti suradnju. 

Nije slučajno što tu priču Duper želi prikazati kroz film kao vrlo snažan medij, a to dokazuje i primjerom.

„Pitao bih tako svoje Talijane tko je najjači u modi. Oni bi odgovorili kako su to oni. Kad bih ih pitao za gastronomiju, također bi samouvjereno rekli kako su to oni. A onda bih ih upitao kako su im onda uspjeli podvaliti jeans odnosno Coca-Colu? Kinematografijom. Uspjeli su to kroz film,“ kaže Duper. 

A njegov će film pričati jednu priču o ponosu, prkosu i inatu o ratu na dubrovačkom području, opisan kroz šahovski turnir koji je zadivio svjetsku javnost, ali i Dubrovčane. Za njih je i taj momenat bio jedan od onih koji im je poslužio kao prozor u normalnost i svakodnevicu kojima su se toliko nadali, dok je ona kojoj su svjedočili bila sve osim normalne. Popraćena granatama, zvukom uzbune i crnim slutnjama. No, ipak je na kraju pijun pobijedio kralja i zadao mu šah mat.