NAŠ I VAŠ STRADUN

Dragi prijatelji, objava o Stradunu i kućicama imala je 107 tisuća pregleda, brojne lajkove i gotovo same pohvale.

Punih dvanaest godina traje polemika između dva pogleda na NAŠ i VAŠ Stradun i njegovu ulogu zimi.

Stradun nije ulica.
Stradun je rečenica koju Dubrovnik izgovara sam o sebi već osam stoljeća.
Stradun je mjera odnosa grada prema čovjeku.

I zato danas postoji NAŠ Stradun i postoji VAŠ Stradun.
Ne kao dva fizička mjesta – jer kamen je isti, ploče su iste, a linija između Pila i Orlanda nije se pomaknula – nego kao dva pogleda na život grada.

STRADUN KROZ POVIJEST – SRCE, A NE KULISA

U povijesti Dubrovnika Stradun nikada nije bio dekor.
Bio je živi organizam.

Tu se trgovalo, pregovaralo, susretalo, zaljubljivalo, svađalo i mirilo.
Tu se osjećala snaga grada – ne po savršenstvu kamena, nego po broju ljudi koji su imali razlog biti tu.

U svakom gradu glavna ulica ima isto značenje:
ona je zajednički dnevni boravak.

Ako je puna – grad ima puls.
Ako je sterilna – grad se boji samoga sebe.
Ako je prazna – grad je već na putu da prestane biti grad.

Stradun je stoljećima bio mjesto gdje se život nije dopuštao – nego se događao.
I upravo zato Dubrovnik nije bio kulisa, nego zajednica.

NAŠ STRADUN – STRADUN LJUDI

NAŠ Stradun polazi od jednostavne istine:
grad postoji zbog ljudi, a ne zbog kadra.

Kućice na Stradunu nisu bile predmet.
Bile su okidač.

Miris, glas, razgovor, slučajni susret – sve ono što se ne može regulirati, ali se može ubiti.

One su vratile:
lokalne ljude koji su se opet zadržavali,
starije koji su imali razlog izići,
djecu koja su vidjela da grad nije zabrana nego prostor,
život koji se ne planira, nego živi.

NAŠ Stradun nije bio savršen.
Ali je bio istinit.

VAŠ STRADUN – STRADUN KONTROLE

VAŠ Stradun polazi od suprotne pretpostavke:
Stradun je prevažan da bi bio svakodnevan.

Zato ga treba isprazniti.
Utišati.
Urediti.
Pretvoriti u prostor koji se koristi rijetko – a gleda često.

Kad se kaže da Stradun treba služiti prvenstveno za fotografiranje, izgovara se suština tog koncepta:
život je smetnja estetici.

U tom modelu:
ljudi i gužve su problem,
spontanost je nered,
svakodnevica je prijetnja slici.

VAŠ Stradun je tih.
Ali nije miran – nego prazan.

GRANICA IZMEĐU GRADA I RAZGLEDNICE

Grad koji izbaci život iz svoje glavne ulice prestaje biti grad.
Postaje razglednica sa skraćenim radnim vremenom.

Razglednica se gleda.
Grad se živi.

Ne može se ljudima reći da budu „negdje drugdje“, a ne na glavnoj gradskoj ulici, a da grad ostane cjelina.

Glavna ulica nije logistički problem.
Ona je simbolički centar.

Kad se iz nje uklone gužva, graja, buka, smijeh i veselje, grad se ne čisti – grad se prazni.

VAŠ I NAŠ STRADUN

Vi imate svoj Stradun.
Stradun tišine.
Stradun savršenog kadra.
Stradun u kojem se stoji kratko, gleda brzo i odlazi bez traga.

Uživajte u njegovoj praznoj ljepoti.
U kamenu bez glasa.
U ulici koja je besprijekorna jer nema šušura i gužve koji bi je mogli poremetiti.

A MI IMAMO SVOJ STRADUN.

Imamo Stradun koji miriše.
Koji zvuči, rumori, vibrira kroz cijelu godinu.
Koji je ponekad preglasan, ponekad neuredan, ponekad nesavršen – ali živ.

Imamo Stradun koji pamti ljude, a ne samo korake.
Stradun koji se troši jer se koristi.
Stradun u kojem se ostaje, a ne samo fotografira.

I na kraju, Stradun će sam odlučiti.
Ne uredbom ili gradskom odlukom.
Ne konferencijom ili konsenzusom.
Ne objašnjenjem.

Ako Stradun ostane prazan – ljudi su otišli.
Ako je Stradun pun ljudi i tijekom zime – grad je ostao grad.

I tada više neće biti važno čiji je Stradun bio: NAŠ ili VAŠ.
Bit će važno samo jedno:
je li Stradun ostao dom ili je postao razglednica.