Njihovu priču o Gari prenosimo u cijelosti: 

"Cijeli život čeka nekoga tko nikada nije došao.

Gara ima oko dvanaest godina, u azil je dovedena kao malo štene i ostala je kako izgleda zauvijek.

Dvanaest ljeta i dvanaest zima bez ikoga koga može zvati svojim, a jedini događaj u njenom dugom i teškom životu bilo je preseljenje sa Žarkovice u novo sklonište.

Sve za što je Gara znala, i za što još uvijek zna je azil. Ni topli dom, ni igra i zabava, već samo azil.

I dok su potencijalni udomitelji dolazili u potragu za svojim novim ljubimcem, svi redom su preskakali "običnog crnog starog psa".

Gara ne cvili i ne laje za posjetiteljima, baš ničim ne pokušava privući pažnju..ali je tu.

Za mnoge je ona samo obični crni stari pas, ali njoj ne trebaju mnogi već samo jedan Čovjek.

Netko tko ima sposobnost vidjeti dublje od boje krzna, dalje od njenih godina, netko tko će u njenim očima prepoznati priliku da spasi jedno biće, uz jako malo odricanja.

Stari psi traže toliko malo, njihova zahvalnost je riječima neopisiva, trebaju mirni kutak i izlazak u dvorište ili u kratku šetnjicu za potegnuti nogice prije idućeg spavanja.

Razumijemo da stari psi sa sobom donose i veće veterinarske troškove i da je to često prepreka odluci, zato bismo pokrivali troškove hrane i veterinara.

Ma jednostavno mora postojati netko i za Garu, za našu mirnu staricu, usporenog pokreta i najmekše duše na svijetu.

Ne želimo ni zamišljati onaj najgori scenarij, da ode zauvijek, a da nikad nije imala dom.

Zasad ostaje samo nada da će stići dan kad će nam se netko javiti i barem pitati za Garu.

A do tada, ona će i dalje ovako gledati, mi ćemo i dalje tražiti, i iako su šanse male, odustat ćemo tek onda kad se njeno srce umori od ovog svijeta i prestane kucati."