Jačanje građanske klase i poboljšanje ekonomskih uvjeta u Dubrovniku rezultiralo je porastom interesa građana za fotografiju i pojavom prvih fotografskih ateljea u drugoj polovici 19. stoljeća. Dobivanjem suglasnosti od strane Općine Dubrovnik, Nicola Mascarich, Silvinov otac, otvorio je rujna 1873. godine svoj atelje kojeg je otkupio od Tommasa Burata koji se na to odlučio kratko prije odlaska s obitelji iz Dubrovnika. Najveće uspjehe, nagrade i ugled Silvino je postigao do kraja 19. stoljeća, a iz tog je razdoblja i najviše sačuvanih fotografija i staklenih negativa. Otac je sina u fotografski posao službeno uveo 1907. godine, od kada atelje nosi ime “Silvino Mascarich i sin“. Silvino mlađi nastavio je voditi atelje i nakon očeve smrti 1926. godine sve do svoje smrti 1954. godine.

Autorice izložbe su temeljem svojih istraživanja prošle godine u “Arhivskom vjesniku“ objavile i znanstveni članak "Silvino Mascarich i sin - više od 80 godina svjetlopisnoga zavoda" u kojem ističu da je taj atelje “postao mjesto u kojem su se narednih desetljeća izmjenjivali brojni građani Dubrovnika i okolice pred objektivom iskusnih fotografa“. Silvino se dokazao kao vješt fotograf, a profesionalni vrhunac je dosegnuo 1879. osvajanjem zlatne medalje cara Franja Josipa i prijestolonasljednika Rudolfa za svoj Album narodnih nošnji. Fotografski atelje, svjetlopisni zavod ili, u stvarnosti mala drvena baraka na stupovima u vrtu obitelji Pozza, osigurala je egzistenciju dvama naraštajima obitelji Mascarich, a fotografije su ostale kao vječni trag i neprocjenjivi izvor za proučavanje povijesti Dubrovnika kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Portreti građana, Konavoki i Konavljana, Župljana i Župki, Pelješana, umjetnika i oriđinala, danas predstavljaju nepresušno vrelo i nezaobilazni povijesni dokument, a njegova je kamera zabilježila brojne vizure Grada, Gruža i okolice i ostavila nam u nasljeđe fotografije brodova, palača i utvrda kao nijemo svjedočanstvo jednog vremena i prostora. Silvino je bio pravi kroničar. Svojom je kamerom popratio i otkrivanje spomenika Ivanu Gunduliću, a fotografije te svečanosti mogle su se kupiti na Stradunu, u brijačnici Silvinovog oca Nicole. Recimo na kraju da je Silvina krasio i marketinški duh jer je stranice lokalnih novina koristio kao “oglasnu ploču“ za reklamiranje i prodaju svojih fotografija. Svakako je zanimljivo navesti da se na dijelu staklenih fotonegativa uočavaju i tragovi boje, što je svjedočanstvo korigiranja fotografija, a što je vjerojatno jedan od prvih, onovremenih photoshopova. Fotografije je koristio i kao predloške za izradu razglednica, a sačuvane su i dragocjene fotografije otoka Lopuda, Mljeta i Korčule.