Dubrovkinja Slavka Pavlović, nakon gotovo cijelog radnog vijeka provedenog u Gradu Dubrovniku ili javnim institucijama iz bivšeg sustava kojima je Grad pravni sljednik, odlazi u mirovinu.  U svom radnom vijeku radila je s pet dubrovačkih gradonačelnika. Sa Slavkom Pavlović popričali smo kako je to bilo raditi u javnoj službi prije, a kako danas. 

‘‘Najprije je to bilo u  Zavod za izgrađivanje, pa je Zavod promijenio ime u SIZ stambeno - komunalno. Kasnije je to došlo pod Domoupravu pa u Grad Dubrovnik, nakon što je 1995. godine  izglasan taj Zakon o komunalnoj naknadi. Nije mi baš to tada bilo pravo. Defakto ja imam 40 godina vjernosti istom poslu, samo su se nazivi mijenjali’’, priča Pavlović koja se prisjetila tog samog početka rada u Gradu Dubrovniku. 

Lijepa sjećanja

‘’Te 1995. godine kada sam ja počela raditi u Gradu, gradonačelnik je bio Ćićo Obuljen. Tek se formirao Grad kao institucija. To su bili sami počeci, bilo je puno lijepih momenata. Prošao je rat, vratio se entuzijazam. Osoba koja mi je ostala u sjećanju na radnom mjestu je Davor Miloglav, bio je pročelnik, ostao mi je kao čovjek i pročelnik u dobrom sjećanju’’, govori Pavlović koja je u Upravnom odjelu za financije provela sve ove godine, a iz financija ide i u mirovinu. 

Prije 25 godina, dok je Ćićo Obuljen bio gradonačelnik, tako smo nekako bili povezani. Slavili su se rođendani. Ćićo Obuljen nas je svih zvao na svoj rođendan u restoran.

‘’Promijenilo se jedino to što sam prestala raditi komunalne poslove, a dobila sam zadatak socijale, putnih naloga subvencije avionskih karata i autoputa, stipendija, kredita, mirovinskih dodataka. Na tim poslovima sam i danas i s tih poslova idem u mirovinu nakon 40 godina, odnosno 43 godine radnog staža jer sam ranije nešto malo radila u Elektrojugu i u Dubrovkinji,’’priča Pavlović. 

‘’To tako ide, gradiš godinama znanje, snalaziš se, poslije obučavaš mlade ljude, pomažeš im. U Gradu ima zaposlenih dragih mladih ljudi koje i danas sretnem po hodniku pa mi reću da im je žao što idem, da ću faliti, da financije neće biti iste kada ja pođem’’, nastavlja svoju priču Pavlović koju smo zamolili da s nama podijeli neke zanimljivosti o tome kako joj je bilo raditi s posljednjih pet gradonačelnika. 

‘‘Da, bilo ih je pet. Ćićo, Vido, Dube, Andro i Mato. Prije 25 godina, dok je Ćićo Obuljen bio gradonačelnik, tako smo nekako bili povezani. Slavili su se rođendani. Ćićo Obuljen nas je svih zvao na svoj rođendan u restoran. Nekako smo bili dosta povezani, dosta smo se družili, a bilo nas je puno manje, sedamdesetak. Kako su se zakoni i nadležnosti mijenjali tako je Grad preuzimao zaposlenike, isto kao što je  nas iz SIZ-a Stambeno-komunalnog došlo dosta ljudi’’, govori Pavlović, a nas je zanimalo i koje je vrijeme bilo najizazovnije. 

Teška vremena

‘’Kroz rat smo bili u Domoupravi, radili smo između uzbuna. Strašno je bilo, toga se ne volim baš niti prisjećati. Suprug u vojsci, a potom ’92 pošao na brod. Bila sam sama s djecom. Grubi dio života i posla’’, rekla je Pavlović.

Na temelju svog iskustva odgovara kako je ogromna razlika biti danas u financijama 21. stoljeća i onda kad je tek počela raditi. 

''Prije se unos financija radio na pločama, tako se knjižilo. Onda su došli kompjuteri, bolji programi i aplikacije, sve je brže. Kad ti gradiš neko svoje znanje onda se znaš i snalaziti u određenim momentima pa je zadovoljstvo prenositi znanje na mlađe. Mi, stariji i iskusniji, svoje smo znanje velikim dijelom sami stjecali. Morali smo se u datim momentima snalaziti. Nije nas nitko učio taj posao, došli smo u Grad pa smo po okolnim institucijama učili što i kako raditi. To je bilo ustrojstvo Grada, jedan novi momenat. Nije se samo gradio Grad nego i cijela Država. Pitali smo okolo, po sudovima, zvali. A danas smo u situaciji kada mladi ljudi tebe pitaju, oslanjaju se na tebe, onda poslije samostalno preuzimaju svoje dužnosti'', pojašnjava Pavlović koja je dijelom sretna zbog odlaska u mirovinu, ali istovremeno njoj ne bi bilo problem ni raditi još koju godinu. Pitali smo je smatra li da je dobna granica od 65 ipak niska, ako su ljudi sposobni raditi. 

''Sve ovisi kako se čovjek osjeća, mene glava još dobro služi, tijelo malo manje. Kada se prije par godina govorilo da će se mijenjati zakon i da će žene raditi do 67. godine života, ja sam bila spremna raditi i do tada. Pamet me služi.  Ne okreneš se, imaš 65 godina, veliku djecu, ideš u mirovinu. Brzo život isto prođe. Nije baš svejedno poći u mirovinu. Falit će mi posao, ali doći će unuče, bit će i lijepih trenutaka, a već imam dvoje unučadi. Jedan dio života sam dovela do kraja, to se poglavlje zatvorilo. Svi kažu da je u mirovini super pa se nadam da će tako biti i meni'', zaključuje Slavka Pavlović. 

Teti Slavki želimo puno zdravlja i sreće u mirovini!