Prošle je godine, kada je, nakon Susreta hrvatske katoličke mladeži, biskup Uzinić najavio zahvalno hodočašće u Rim, zavladala euforija i svi smo jednoglasno rekli da obavezno idemo. Dosta smo puta razgovarali o tom hodočašću i jedva čekali dan kada ćemo krenuti. Prolazili su dani i ja sam shvatila da postoji mogućnost da ne odem na hodočašće zbog faksa, a to sve u vrijeme kada su započele prijave. Bila sam jako tužna jer sam morala donijeti konačnu odluku da ne idem...No, negdje pri kraju roka za prijave, dobijem poruku od župnika da me prijavio za Rim i ulio mi neku nadu da ću možda čak i uspjeti riješiti stvari na faksu kako bih mogla ići. Približavalo se uskrsno vrijeme i sam Uskrs i, zahvaljujući pojedinim poštenim profesorima, koji shvaćaju nas studente iz udaljenijih krajeva, ja sam uspjela dogovoriti sve oko izostanaka i kolokvija koje sam trebala pisati i nisam otkazivala prijavu. Osjećala sam se tako super što ću ipak ići u Rim da sam jedva dočekala taj Uskrsni ponedjeljak. I tako je započelo jedno novo, divno iskustvo...

Na ovom mi se hodočašću dogodilo nešto prekrasno...Odabrali su me u onih 5 ljudi koji su Papi išli predati poklon u ime volontera SHKM-a  i rukovati se s njime. U tom trenutku, kada su rekli da idem, nisam znala što me snašlo, obuzeo me predivan osjećaj, sjetila sam se svoje obitelji, prijatelja i prijateljica i svih onih koji su mi rekli da molim za njih, svih onih volontera koji su ostali tamo u prvim redovima sjedati i odjednom kao da su svi bili tu oko mene i išli sa mnom. Ne mogu opisati taj osjećaj, želim da to svatko doživi. Prožme te milost, osjetiš da se dosta toga za što si molio ispunilo u trenu, ne znam... Jednostavno nešto savršeno! Došli smo gore, sjeli na svoja mjesta, biskup nam se došao javiti, a mi kao da smo bili izvan sebe, svatko u svojim mislima i doživljajima. Audijencija je započela i slušali smo Papin govor. Nakon što je Papa završio, uslijedilo je čitanje na svim jezicima. Kada je pročitana Papina riječ na hrvatskom i njegov pozdrav upućen svim volonterima SHKM-a i mladima, svi smo bili presretni, zavladalo je opće veselje u našim redovima. Na kraju je Papa najprije pozdravio mase vozeći se u papamobilu, a ubrzo je došao i trenutak kada se Papa približio k nama. Stajala sam tamo, rukovala se sa Svetim Ocem, čula sam kako nas biskup predstavlja, a iza toga nemam pojma što se događalo i što je itko od svih nas skupa rekao i skoro sam zaplakala od sreće jer mi je u srcu zvonilo ˝Ivana pa ti si se rukovala sa Svetim Ocem˝. Ja nemam riječi kojom bih opisala taj trenutak...Milost, blagoslov, sreća, poniznost, cijela mješavina osjećaja je zavladala u mojem srcu. Uza sve to, bio je blagoslov mladenaca među kojima se našao i moj rođak sa ženom (iako sam znala da su u Rimu, nisam znala da su i oni baš tada tu). Ja nisam mogla vjerovati, bila sam ponosna što smo eto, sasvim slučajno, svo troje bili pred Papom. Nakon rukovanja smo od Pape dobili krunicu i to je bilo kao ˝šlag na tortu˝. Bila sam presretna jer sam tada od svakog Pape imala neku uspomenu. Naime, kada je Papa Ivan Pavao II. bio u Dubrovniku ja sam bila prvopričesnik i isto sam bila među odabranima koji su pjevali Papi na Stradunu ispred sv. Vlaha. Kao uspomenu na taj događaj dobili smo lančiće koje je Papa blagoslovio. Bila sam i u Zagrebu kada nas je Papa Benedikt XVI. blagoslovio i sve što sam tada imala sa sobom stoji u jednoj ladici sa lijepim uspomenama.

Stvarno nemam riječi kojom bih mogla dočarati taj osjećaj. U svakom slučaju predivno iskustvo i uspomena za cijeli život!

Uz ovaj blagoslov koji sam imala priliku dobiti, na hodočašću smo uživali u posjetima bazilikama sv. Ivana Lateranskog, sv. Petra, sv. Marie Maggiore i sv. Pavla izvan zidina koje su svaka po sebi prelijepe i ogromne i od kojih svaka probudi u tebi drugačiji osjećaj. Posjetili smo i trgove u Rimu, katakombe, značajnije umjetnine, svetište Padre Pia, crkve sv. Antuna Padovanskog i sv. Leopolda Mandića itd. Upoznala sam i puno krasnih ljudi, svatko je od nas ponio neki poseban osjećaj i doživljaj cijelog hodočašća.

Kada promislim sada da skoro nisam pošla i shvatim koju sam milost dobila time što sam pošla, počnem zahvaljivati Bogu što je to učinio za mene, što stalno nešto čini za mene! Kada me pitaju kako mi je bilo, prvo rečem da želim da svatko doživi ovo što sam i ja i da obavezno posjete Rim jer je to jedno predobro iskustvo i doživljaj, doslovno uspomena za cijeli život!

izvorni članak možete pronaći ovdje.