DUBROVČANI U PETRINJI 'Kad čuju odakle smo došli, vrati im se osmijeh na lica'
Petrinja je ujedno najtužnija i najtoplija hrvatska priča koja se dogodila u posljednje vrijeme. Najtužnija zbog velike katastrofe i tragedije koja se dogodila u vidu potresa i koja je odnijela sedam ljudskih života te razrušila brojne domove. Najtoplija jer se pokazala ljudskost na djelu. Naime, u cijeloj Hrvatskoj obični ljudi, pučani, radnici, oni koji su odvajali svoju koricu kruha kako bi je dali onima kojima je potrebnija u rekordno kratkom vremenu su se organizirali. Neki su uplatili novac, neki su donirali potrepštine, a neki su i sami krenuli prema Petrinji i okolnim mjestima kako bi pomogli ljudima, popravljali krovove, donijeli im potrebno ili pružili utjehu i nadu koja im je prijeko potrebna u vremenu koje izgleda beznadno zbog bezbroj razloga.
Iako prilično udaljeni, i kilometrima, i načinom života, akciji su se priključili i Dubrovčani. Tako se prava rijeka ljudi slijevala prema dvorani u Gospinom polju koji su htjeli pomoći pogođenima potresom u vidu različitih donacija, osnovale su se brojne grupe za pomoć, krenuli su konvoji prema Sisku, Petrinji i okolici, a zanimljivo je i to kako je sve odrađeno besprijekorno. Dubrovačke udruge, pojedinci, organizacije, dubrovački Crveni križ i Caritas odradili su pomoć sinkronizirano i uz veliku suradnju i uvažavanje. Među njima su svakako i oni građani koji su se odlučili uputiti prema Banovini, a koji svoja iskustva iznose za Dubrovački dnevnik.
Na teren su izašli i pripadnici dubrovačkih hitnih službi, a među je i županijski vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović koji je sa svojom ekipom vatrogasaca za Petrinju išao dva puta. Prvi put su, nakon što je obznanjeno kako nema više nestalih, a shodno tome ni traganja među ruševinama, pristupili sanaciji krovova. Kaže Simović, kuće su stradale, no ljudi bi dali sve te građevine samo da mogu vratiti izgubljene živote.
„Naša vatrogasna postrojba pokriva područje Petrinje, a vidio sam i Glinu. Velika je to tuga... Puno je kuća stradalo, na televiziji to izgleda strašno, a uživo još gore. Puno je posla i cijela će priča potrajati stoga moramo biti dosljedni i konstantno pomagati. Saniramo krovišta, jedan po jedan, u kućama koje se još daju spasiti i u kojima se može nastaviti kakav-takav život,“ kazao je Simović.
Ipak, u cijeloj toj tuzi, ljude veseli što im se pruža pomoć i nastoje biti što pozitivniji u nevolji koja ih je snašla. „Razgovarao sam sa stanovništvom i bez obzira na to što je velika nevolja i velika tuga, u razgovoru s tim ljudima se uspijete i nasmijati, a i njima se vrati osmijeh na lica kad čuju odakle smo došli. Zavladalo je veliko zajedništvo,“ kazao je Simović.
Uz županijske vatrogasce, na teren su izašli i pripadnici HGSS – stanica Dubrovnik, a zadivili su svojom odličnom organizacijom. Inače, pokrivali su područje od 120 sela, a pročelnik dubrovačkog HGSS-a Marijo Begić je, uz dvoje kolega, preuzeo akciju spašavanja unutar glavne baze HGSS-a, dok je Zoran Čabrilo prebačen u glavni stožer gdje je bio posrednik komunikacije između te dvije jedinice. Trojica ostalih Dubrovčana su radili na terenu.
„Više puta smo prošli kroz sva ta sela i raznosili hranu i vodu, i to se dosta brzo riješilo. No, u jednom momentu je zavladala velika potreba za lijekovima pa smo, osim toga, uzimali podatke jer naravno kako je to potrebno provjeriti, da svatko zaista traži lijek koji mu treba. Tu je, također, i prevoženje pacijenata u potrebi kojima je potreban pregled ili liječnička pomoć. Imali smo tako prevoženje jednog pacijenta s kateterom, no nije to bio samo kateter nego i pacemaker kojemu je istjecala baterija,“ kazao je Begić.
Unatoč problemima koji su prvotno postojali s komunikacijom putem mobitela i u vidu prekida opskrbe električnom energijom, uspjeli su se organizirati. Potresni prizori svakako su bili najveći izazov. „U radu na terenu bilo je važno odvojiti emocije od glave, biti profesionalan, što u takvim trenucima nije lako, ali se trudite svim silama. Kad čujete kako recimo u Majskim poljanama ljudi po 2,3 dana spavaju u automobilima jer ne mogu napustiti područje zbog stoke, poželite nazvati doma i slati odmah sve, a znate da ne možete pomoći svima i da je takvih slučajeva puno. Da niste 'supermeni', a htjeli biste sve to riješiti u sekundi,“ kazao je Begić.
U Petrinju je išao i dubrovački HGSS-ovac Alan Šimunović koji kaže kako je stiglo dosta donacija u vidu hrane, odjeće, deka i higijenskih potrepština koje su dostavljene, a situacija se poboljšava i u vidu građevinskog materijala kojega je prilično nedostajalo.
„Ljudi nisu klonuli duhom i to je izuzetno važno. Bez obzira na okolnosti, oni vide jednu svijetlu točku u cijeloj ovoj priči, a to je da smo se ujedinili i da kao takvi možemo puno toga napraviti. Dosta sela u okolici Petrinje je zabačeno, teško je do njih doći, do nekih treba voziti i po 45 minuta... Uglavnom se tu radi o stanovništvu starije životne dobi kojima pod uobičajenim okolnostima pomažu susjedi,“ izjavio je Šimunović.
Čini se kako je Hrvatska zasad prošla test ljudskosti i kako su oni koji su u potrebi uglavnom dobili ono što im je zasad potrebno. No, priča je to koja će trajati dugo, a ljudi zasad imaju i nadu koja im je u teškim vremenima prijeko potrebna. I tu nadu ne treba izdati, ni kad se radi o pomoći onih koji imaju više, a ni kad se radi o pomoći države čija bi to uloga u prvom redu trebala biti.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom.
