I opet jedan mali putopis. Pošo' sam autom do Zagreba. Skoknuo vidit neke ljude a malo i o zdravlju povesti računa. Kad smo se spravljali pita me žena bi li pošli avionom da se ne vozamo „tamo-amo“. E, ali se Vi čudite što ide i ona? Ali bi butige u Zagrebu preživjele bez da ih ona malo ne obiđe?

A, ja neću avionom. Prvo i prvo, da je Bog htio da čovjek leti bio bi mu pored svega drugoga do' i krila, a ne samo ruke i noge. Isto sam ja sigurniji na dvije noge i četiri rote nego u zraku. Ne vozim brzo, četiri rote bi trebale bit dovoljno sigurne. Kako neki voze, ne bi im ni osam rota bilo dosta ali nadam se da nijesam taka pegula da ću se inkontrat' baš na takvoga. Drugo, komodan sam fermat i popit kafu i popišat' se đe je mene volja, a i kad dođem u Zagreb poć' ću đe ja hoću i kad mene bude gustalo.

K'o zadnji argumenat govori mi ona da je benzina poskupila. Neka je! Svakako će se ovo crkavice od penzije potrošit' i prije nego bi htio. Neće se soldi ustufinjat' u takujinu. Neću šparat' na svome komodu. Ili idem k'o gospar ili neću nikako! A, koliko ću bez auta plaćat' taksi po Zagrebu? Koliko će me oderat za avion (doduše, častit će me čašom vode u kabini, haha)? Koliko košta kafa na aerodromu? Duplo, nego neđe u gradu ili na pumpi na autoputu. Intanto, demokratski sam odlučio da idemo autom.

I, bome, malo sam se putem i najedio, a malo se i čudim kako onaj 'ko je dužan (i plaćen!) brinut' o imovini svoj poso' radi „preko neke stvari“. Pa hajdemo redom.

Prvo – auto put. Ništa pametnije nikad nije učinjeno. Barem u zadnjih pedeset godišta. Hajdemo od koristi za sebe same. Jest da se plaća, ali voziš se ko gospar. Sjetimo se vožnje do Zagreba prije (bar mi stariji). Magistralom pa onim putem preko Knina. Kad si sustigo' nekog šlepera, taj te uzbrdo „cijedio“ do besvijesti. Potezo' si se za njim, vozeći 30-40 km/h i kolikima se dogodilo (meni bar 3-4 puta) da bi u neko doba ispalio na živce i na punoj crti – jer niđe nije bilo isprekidane - odlučio ga preteć'. Kad ono, nakon pedeset metara patrola milicije ili policije, svejedno. Pa onda ono: „zdravo druže, ime, prezime, ime oca, zanimanje itd. itd....“. Bar više ne plaćaš kazne. Drugo, siguran si. Bilo bi kuriozno pročitat' da neko učini statistiku koliko je ljudi nastradalo na relaciji Dubrovnik-Zagreb prije auto-puta i otkad je auto-put. Mislim da bi ti sačuvani životi i zdravlje bili najbolje opravdanje investicije gradnje. Osim komoditeta i sigurnosti, ima još jedna korist. Nije te više sram da ti neki furesti u državu dođe i vozi se onim kozjim putevima. Sad se oni mogu posramit od našega auto-puta.

Ali, malo bi i oni iz Cesta (ili kako god im se firma zove) trebali sebi stavit' u glavu da su oni firma koja živi od USLUGA. Neka su državni, ali bave se uslužnom djelatnosti. Pa, shodno tome, trebaju i svoje poslovanje malo uskladit' s uslužnom filozofijom. Ne moraju se obuć k'o konobari i držat' tavajuo preko ruke, ali ....

Za svaku je pohvalu da održavaju auto-put, evo vozim a svako malo oni čunjevi koji svode promet u jednu traku, znakovi ograničenja brzine, na pojedinim mjestima stružu stari asfalt i pripremaju cestu za novi sloj. Ajde, Bogu fala da je neko te radove odlučio činit' ujesen ili zimi, a ne vazda u proljeće kad već počnu gužve. A, može bit da su se opametili i odlučili sad učinit' te poslove dok još ima solada što su ih ovo ljeto zaradili. Prije nego ih neko pofraja preko zime na „pituravanje tunela“.

E, ma ima razloga i za malo grintanja!!! Nikako ne mogu razumjet' da se tih „popišanih“ pedeset-šezdeset čunjeva ne mogu maknut' u četiri ure popodne kad prestanu radit pa da se može normalno vozit' do sutri dan ujutro. Jer, nije asfalt uništen, nisu maknuli bankine ni prometne znakove i očito se iza četiri popodne do jutra neće ništa radit'. Jer, nema nikoga! Niko ne radi, radnici pošli doma, a sve makine odvezli. Nema ni kučka ni mačka. Drugi razlog za grintanje je kvaliteta usluge. Što bi Vi rekli da naručite kafu pa da vam je kamarijer donese u puknutoj kikari. Siguran sam da bi mu je vratili. E, kome ćeš u ovome slučaju vratit' pruženu uslugu? Ali, bio bi red da Ceste usklade cjenik prema kvaliteti pružene usluge. Pa da lijepo reču: „Sad ćemo dva mjeseca imat jako puno radova pa ćemo – zato jer put ne pruža uslugu kakvu svaki auto-put na svijetu MORA pružat – smanjit cijenu za xy%.“ E, ma nećemo mi to doživjet. Iako, ne bi na tome puno izgubili, a pokazali bi poštovanje prema korisniku njihove usluge. Jer, ja sam autom na auto-put ušo' u uvjerenju da ću vozit' prosječno 120 km/h, a ako moram svako par kilometara smanjit' brzinu na 60 km/h i vozit' u koloni, u Zagreb neću doć' za 5 ura nego za 7, a to znači da mi nije pružena obećana, očekivana i uobičajena usluga. To bi, uz naslikavanje za novine i televiziju i odlaske na sve moguće feste, trebalo pasti na pamet i svim gradonačelnicima i županima uz auto-put kad idu do Zagreba pa da se malo snagom svog izravnog izbora malo propitaju kod nadležnih i o tim pitanjima. Ali, „kad je vrana vrani oči kopala“?

I tako, nakon par dana vozimo se nase doma i evo nas – došli u Neretvu. Sve okolo puta narančasto, mandarini dobro rodili. Masline isto. Pune! A, lijepo vrijeme, sunce. Divota nakon one magle jutros kroz Karlovac. Ne bi gori živio za ne znam koje solde. I, opet ću malo o mostu i zaobilaznici Stona. Pitam ženu sjeća li se kako je bilo prije samo par mjeseci na ovome mjestu? Već bi ođe počeli polako spravljat' nerve za čekanje na Kleku i na Bistrini, na granicama. I, baš se veselimo još jednom prelasku mosta. Govorimo kako bi ovega puta mogli konačno i fermat' na onome odmorištu prije mosta, pa se slikat' i imat uspomenu. A, nakon 5-6 ura vožnje malo i protegnut' noge i prošetat'. Ona govori da bi dobro došla i jedna kafa, a meni se po glavi vrti i sladoled kad je već ovako vruće. I, evo nas! Kad tamo..... Ništa! Nema ništa ni od kafe ni od sladoleda. Ma, ni vode! A, kad malo bolje pogledam, tamo se ništa i ne može pojest' i popit' ni u sred ljeta. Jer, osim par betonskih stolova i par zahoda nema nikakav objekat đe bi mogo' bit' šank. Ne mogu doć' sebi! Ma, nijesam ja nikakav poduzetan tip, k'o neki koji vide kako zaradit' solde svukuda, ma ne ide mi u glavu kako nikome u Cestama nije palo na pamet na ovome odmorištu izgradit' neki mali zgodan objekat pa ga afitat' nekom ugostitelju. Ili, postavit' neki jednostavni montažni objekat za ugostiteljstvo. I zaradit' neke solde za bolje održavanje svih lokalnih cesta. Ovo odmorište, s obzirom na podatke o broju auta i putnika koji dnevno ovuda prođu, je „rudnik zlata“. Ma, da svaki deseti kupi bočicu obične vode, učinili bi se soldi. A, koliko bi se kafa, sokova, hot-dog-ova, sendviča, piva itd. moglo prodat. Govorim ženi da vjerojatno ima nešto otvoreno sa druge strane mosta, sa one strane od Brijeste. Računam, već je skoro zima i bit' će s jedne strane zatvorili, da smanje trošak. Sjedamo u auto i idemo na drugu stranu, a tamo: isto ništa. I, uopće ne fermavamo jer se iz auta u vožnji već vidi da nema niđe ništa. To je po onome starome: „Svačije – ničije!“. Što bi neko dubito' o još jednome poslu kad plaća ionako ide? A, kad malo bolje promislim, ne znam čemu se čudim. Svi se sjećamo da je ranije bio granični prijelaz na samome mostu na Bistrini. I, bilo je asfaltirano i bilo je struje, vode i kanalizacije. I sigurno sve to još tamo ima. Svi uvjeti postoje. Pa je i tamo godinama, a i sad je, prazno i neiskorišteno. Oli se i tamo nije mogla prodat' koja kamenica ili izjesti deset mušula na buzaru i popit čaša vina. E, eto nije. Jadna zemljo. A na ta tri odmorišta što sam ih nabrojio mogle su krasno živjet bar tri familje, i platit' porez (dakako) i školovat djecu i kupit veći stan i ko zna što još.

Ništa! Idemo dalje.

Ova suvremena tehnika je čudo. Osobito je to ovaj hands-free da smiješ govorit' na mobitel dok voziš. Kad smo prešli preko mosta pokušavam, po petstoti put u zadnjih mjesec dana, dobit' jednoga meštra koji mi doma ima nešto učinit'. Nikad se ne javlja. Bogami, sad se javio. Aleluja! Žena mi ačenava da sad lijepo s njim, da ga ne bi strapaco, jer neće doć' do drugoga Božića i ja sve polako: „Kako ste, kako su doma i bla, bla, bla.....“, kad na početku prvoga tunela, ode signal od mobitela. Nema signala kroz oba tunela, ni između njih, ni kad sam skroz izašo iz zadnjega tunela. Zovem ga opet deset puta. Zvoni. Ne javlja se. S vragom sva tehnika. Pitam se koliko košta to jedno/dva pojačala signala za mobitele u tunelu i ne mogu vjerovat' da su se potrošile silne miljarde, a da se nije imalo za još dva popišana pojačala za mobilni signal. Uglavnom, sad će proć' još mjesec dana dok mi se naredni put meštar javi.

Kad sam izašo' iz zadnjega tunela dolazimo do križanja za Orebić i Korčulu. Putokazi đe se ide kojim putem svukud okolo. Tako je isto i sa stonske strane. Evo, vidim da ima putokaz i za Metohiju. Ja bi pošo' u Ponikve ili u Sparagoviće ili u Boljenoviće, a ne znam kud se ide. Uglavnom, ukinulo ih! Ima Metohija, ma tamo nemam što činit'. Ja se čudim kako se Ponikovci ne bune što nijedan putokaz ne vodi u Ponikve? Tako veliko i značajno mjesto a nijedan putokaz ne vodi tamo!? Ma ni naš gradonačelnik, rodom iz Ponikava, da bi reko' riječ da se stavi putokaz za njegovo rodno mjesto. Čudno!

I tako, nema kafe i sladoleda na mostu, nema signala za mobitel, nema putokaza. Sve me štufalo. Govorim ženi da idemo doma pa ćemo doma skuhat i popit kafu, a u butizi u prizemlju kuće kupit' sladoled. Prolazimo kroz Ston, smanjile su se gužve od ovoga ljeta i dolazimo nase na magistralu. Kad, u Zaton Dolima semafor. Tamo đe će bit spoj nove obilaznice Stona sa magistralom. Nije taj semafor ništa novo, tu je odavno. I Bog zna koliko će još tu stat'? U autu mi svira radio, slušam lokalne vijesti. Baš govore kako radovi na toj obilaznici Stona kasne i da će bit gotovi do kraja veljače dogodine. Znači, izvođačima je ovo drugi put da kasne. Jer, nemojmo zaboravit' da je ova obilaznica trebala bit gotova zajedno sa mostom. A, most je otvoren krajem sedmoga mjeseca, a tad je rečeno da će ovaj put kasnit', ali da će bit završen do kraja godine. Sad odjedanput – kasni još dva mjeseca!? Spiker čita da sad radovi idu dobrom dinamikom, da se sve prati kako napreduje. Je li to između redaka hoće reć' da se do sad nije pratila dinamika radova? Ili se pratila ali se držalo jedno oko „zatvoreno“ i nije se govorilo o neradu i novom kašnjenju javno?

Još čekam na semaforu, još je crveno. Semafor je tu radi radova, a nema niđe viđet' nijednoga radnika, nijedna se makina, bager, dizalica ne miču. Ko i na auto-putu, nema ni kučka ni mačka. Bogu fala, nakon valjda 5 minuta pali se zeleno i vozim dalje, a na radiju još govoru o kašnjenju ovih radova. Bogami, glavom i bradom - govori Župan. Nije da ga citiraju nego puštaju snimku. Bogati, nakon tolikih godina što nas governa, poznam mu glas. Oli je malo na radiju i televiziji? I, ne mogu vjerovat' što govori. On pravda izvođače radova. Navodno, poteškoće u vezi cijena i uopće građevinskog materijala, pandemija. To ne može bit. Točno je da je građevinski materijal bio poskupio, ma u ovih zadnjih par mjeseci cijene su se normalizirale. Od kad je zadnji put ovo ljeto bilo rečeno da će završetak radova kasnit ali završit sve do Nove Godine, ništa se na tržištu građevinskog materijala nije poremetilo. Niti je tog materijala nestalo niti je dodatno poskupio. Uostalom, pitam se što bi nas to trebalo bit briga i da je nestalo? I da je poskupilo? Slušam dalje, govori da će sad bit sve u redu, da radovi sad idu dobro, da će sve bit gotovo do kraja veljače, a da je to puno prije sezone i gužve. Ma ja ne mogu vjerovat da to govori naš župan. Naglašavam ono „NAŠ“! Ma ja znam da je dobro da u sezoni, kad je gužva, ne bude radova i da svi veliki radovi do tad budu gotovi. Ma, ja bi htio da su ovi izvođači već završili radove radi NAS, da JA ne čekam – ko ona stvar – na semaforu. A, treba znat' da svaki dan brojni mještani okolnih mjesta i Stona idu u Grad radit' i da svaki dan čekaju na tome semaforu bar dva puta. Kad idu ujutro na poso' i kad se vraćaju popodne doma. Što župan hoće reć? Da mi nismo važni, da mi možemo svašta pretrpjet? I, konačno, da nas niko ne obada. I, načelno, što ih on ima pravdat? On je tu da štiti naše interese. Barem bi trebo', ali .....

Ja bi razumio da se nekad učini usluga nekome, pa i da se ovome izvođaču radova ne čini „velika misa“. Onda bi naš narod pretrpio nešto. Ma, pretrpio bi i svašta ako bi bila neka korist zajednici od toga. Na primjer, valjda nešto u ugovoru sa tim izvođačem piše o zakašnjenju. Ne jednom, nego dva zakašnjenja. Pa ne 15 dana nego barem 7 mjeseci. Od kad je svijeta i vijeka, zakašnjenje u gradnji se riješava smanjenjem cijene, pa bi se moglo obračunati koliko je to solada i tražit smanjenje cijene. Pa će nama ostat' koji solad. Ili, ako takva solucija izvođača jako „boli“, može im se ponudit da u toj vrijednosti obave neke radove, da na primjer probiju neki put ili mukte obnove 20-30 kilometara asfalta na malim lokalnim cestama po Pelješcu ili Primorju? Pa ću ja, ili će svak, rado čekat' svaki dan na tome semaforu i gubit' vrijeme ako ću znat' da će oni u Metohiji dobit' kroz selo novi sloj asfalta. Ma, volio bi ja da dobiju i oni u Ponikvama, ma njih više nema.

Ovako, ako se mrtav-hladan pušta izvođača radova da te vuče za nos i još ti se, smije iza leđa, i narod može pitat' zašto ga javno braniš i ne „naplatiš“ ono što te pripada. A, naš narod je proklet. Neko će se od naših ljudi možda zapitat' ima li kakav pozadinski razlog za zaštitu izvođača radova.

Ja ne bi bio tako i toliko proklet, ali bi se zapito' kako ovi naši mogu (opet) vjerovat' onima koji su ih „nasukali“ već dva puta? I, što se to sad dogodilo da im se može vjerovat' da neće (zakasnit) i treći put? Jer, svi razlozi koje ovi nabrajaju k'o opravdanje su postojali i Kinezima pa se evo preko mosta vozi već tri mjeseca, a po ovoj obilaznici još trče divlji praci.