U razgovoru za Dubrovački dnevnik Šutalo je otkrila više o ovoj temi o kojoj se danas i ne govori dovoljno.

Šutalo je na početku našeg razgovora istaknula kako je oduvijek bila zaljubljenica u povijestm ali su je putevi života odveli drugim smjerom – u socijalni rad. 

- Židovi Dubrovnika su do 1941. živjeli mirnim životom, kao i ostali stanovnici. Bilo je sitnijih  vrijeđanja i svađanja, ali više iz gospodarskih odnosa, nije to bilo na većoj razini.  Većinom su bili trgovci, ali bilo je i profesora, liječnika, odvjetnika. Jedan od najbogatijih građana tog doba bio je Samuel Kaldor, rođen u Slovačkoj iz koje je doselio u Dubrovniku gdje je živio s obitelji. Bio je suvlasnik banke i mjenjačnice; vlasnik više kuća za iznajmljivanje. Za njega sam čula priču od starih Dubrovčana da je bio toliko utjecajan da je na dvor kralja Petra I Karađorđevića u Beogradu mogao doći u svako doba dana i noći. Umro je 1940. u Beogradu, pokopan je sa svim počastima u Dubrovniku, na židovskom groblju, preko 250 građana Dubrovnika izrazilo je sućut udovici i obitelji putem vizit kartice, tako se naime u to vrijeme izražavala sućut. - rekla je Šutalo.

ŽIVJELI SU MIRNIM ŽIVOTOM

- Židovska općina Dubrovnik  brojila je u svom članstvu i Židove koji su živjeli na  području istočne Hercegovine: Trebinja, Bileće, ali i Tivta, Herceg Novog, Kotora, Budve, Cetinja... U toj Općini je bilo 148 Židova, u samom Dubrovniku njih 87. Od njih 87 ubijeno ih je 27 u Drugom svjetskom ratu. Rat je preživjelo njih 60. Od 2016. godine imamo i spomenik Holokaustu, na njemu su ispisana imena stradalih  dubrovačkih Židova kao i imena židovskih izbjeglica sa prostora  Kraljevine Jugoslavije koji su se zatekli u Gradu. - rekla je Šutalo.

Dubrovački  Židovi  po svom porijeklu većinom su Sefardi. Sefardi su porijeklom iz Španjolske i Portugale od kuda se počinju iseljavati u 15 stoljeću bježeći pred progonima inkvizicije. Mali broj dubrovačkih Židova, objasnila je Šutalo, bili su porijeklom Aškenazi, doseljavali su se u Dubrovnik tijekom stoljeća sa njemačkog govornog područja, teritorija Austro Ugarske.

- Židovi su živjeli mirnim životom, imali su trgovine, banke, prodavali suvenire,  bili su vrijedni i radišni ljudi. Jedan od njih, fotograf Jozef  Berner doselio se početkom 20 stoljeća iz Galicije sa ženom i bratom Saulom.  Bio je na glasu kao najbolji fotograf svog vremena. Počeo je raditi iz male barake u Gružu. Do početka Drugog svjetskog rata imao je nekoliko fotografskih radnji u Dubrovniku te jednu ljeti u Župi dubrovačkoj, u Kuparima. U svojim radnjama osim foto pribora prodavao je i novine, parfeme, razglednice… Toliko je napredovao da je kupio kuću na Pilama. On je bio u grupi prvih pet Židova koji su odvedeni u ljeto 1941. prvo u zatvor u Sarajevu a zatim u KC Jasenovac gdje je i ubijen iste godine. - istaknula je.

"ZABRANJEN ULAZ SRBIMA, ŽIDOVIMA I PSIMA"

U travnju 1941. proglašena je Nezavisna država Hrvatska.

- Odmah su  doneseni i židovski zakoni po uzoru na njemačke. Židovima je bilo zabranjeno boraviti van kuće od 19 do 7 sati, trgovine su morale imati oznaku da pripadaju Židovima, morali su nositi žute trake i značke, koje su sami Židovi morali kupovati. Kupovali su tu sramnu oznaku, toliko su ih ponižavali. Ulazi u ugostiteljske objekte  bili su im zabranjeni, negdje su čak bili natpisi:  "Zabranjen ulaz Srbima, Židovima i psima" - kazala je.

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u Dubrovnik su stigle njemačke vojne snage. Dubrovnik se tako nalazi unutar područja Velike župe Dubrava koja uz Dubrovnik, obuhvaća i područja općina: Trebinje, Bileća, Čapljina, Ravno i Stolac. Njemačke vojne snage brzo napuštaju Dubrovnik i odlaze na istok, dok je vlast u Dubrovniku podijeljena između Talijana i ustaša. 

- Nakon što su Talijani preuzeli vojnu vlast, a ustaše civilnu od svibnja 1941. počinje teror za Židove, počinju deportacije. Tako je prva grupa Židova odvedena u lipnju 1941. godine, jedan od njih bio je dakle i Jozef Berner. U grupi su bila tri muškarca, žena i dijete od pet godina, koje su čak roditelji bili prekrstili na pravoslavnu vjeru ne bi li ga spasili, ali ni to nije pomoglo. Od njih pet, preživio je samo jedan za koga su postajale sumnje da je bio špijun. Uvijek koristim termin "ubijen" jer smatram da su i oni koji su umrli u logorima također ubijeni samim tim jer su bili silom odvedeni iz svojih kuća i stanova, mučeni te iscrpljeni glađu i bolešću.  - objašnjava.

RADILI KAO POSLUGA U SVOJIM TRGOVINAMA

- Židovima koji su imali svoje trgovine i poduzeća oduzeta je sva imovina i uknjižena kao vlasništvo tzv. NDH-e. Sve židovske trgovine dobile  su povjerenika dok su dotadašnji, pravi vlasnici radili kao posluga. Dubrovčani su imenovani povjerenicima. Ima slučaj žene koju je maltretirao povjerenik i koja nije mogla podnijeti šikaniranje, muž joj je odveden u logor u Njemačku;  sestrina sudbina i sudbina nećakinje i njene obitelji bila joj je nepoznata, osjetila se sama i bespomoćna, stoga je 1941. popila otrov i bacila se s Gradca. Našla sam tadašnje policijske izvještaje o tome gdje se kazuje kako je "pronađena jedna ljudska lješina". Ljudska lješina... - konsternirano govori Šutalo.

Ustaški zločin na Lisačkim rudinama u ljeto 1941. godine,  bio je povod da Talijani ustašama oduzmu civilnu vlast. Skupina dubrovačkih ustaša na čelu s Antom Duževićem uhvatila je grupu građana, uglavnom Srba, odvezli su ih autobusom u brda poviše Slanog gdje su ih ubili na posebno okrutan način. Film Lordana Zafranovića „Okupacija u 26 slika“ u jednom dijelu govori o tom zločinu.   Nota bene, danas se na Lisačkim rudinama ne održavaju nikakve komemoracije i ne polažu nikakvi vijenci, kao da se ništa nije ni dogodilo.

- Kćerka jednog Srbina se nije mirila s nestankom oca i žalila se generalu Amatu, koji je vodio vojnu vlast. On se raspitivao kod Ante Buća, tadašnjeg velikog župana Velike župe Dubrava. Ustaše su napokon priznale počinjeni zločin, Talijani nisu htjeli stanovništvu predati tijela jer su se bojali nemira, na kraju su svi sahranjeni u zajedničku grobnicu.  Nakon preuzimanja civilne vlasti od strane Talijana ustaše se s tim nisu mirile. Dolazilo je do povremenih trzavica između njih, ekstremniji ustaše bili su prebačeni iz Dubrovnika na ostala područja, neki i u Jasenovac. Tih ratnih godina Dubrovnik je bio sjecište brojnih ljudi sa svih strana Jugoslavije i svijeta. Nije  se znalo tko za koga radi, život uopće nije bio jednostavan. Neki su radili za Amerikance i Engleze; neki za kralja i Vladu u emigraciji; bilo je i četnički orijentiranih ljudi; simpatizera partizana, Talijana i ustaša. Uz sve to, Židovi sa prostora cijele bivše Kraljevine Jugoslavije bježali su pred njemcima i odvođenjem u koncentracijske logore, povlačeći se prema jugu, znači Dubrovniku. Nijemci su htjeli da Talijani izruče sve Židove s dubrovačkog područja, što su Talijani odbijali. Ne bih rekla da su bili posebno dobri ili da su „voljeli“ Židove, koliko nisu htjeli da im se šefuje. - dodala je.

TRI LOGORA NA DUBROVAČKOM PODRUČJU

- Ipak, odlučili su 1942. godine Židove izdvojiti od kuća tako da su organizirali tri logora, što je danas malo poznato. Jedan je bio u Gružu u hotelu „Wregg“ za Židove Dubrovnika, drugi u Kuparima, a treći na Lopudu u hotelu „Grand“. U Kuparima i na Lopudu bili su smješteni Židovi izbjegli u Dubrovnik. Ukupno je tu bilo oko 1150 Židova. Prema pričanju Emilija Tolentina, tadašnjeg tajnika ŽO Dubrovnik, uvjeti u logoru u Gružu gdje su bili smješteni on i njegova obitelj zajedno sa ostalim Židovima Grada,  nisu bili toliko strašni, bili su podnošljivi. Ako bi se razboljeli išli su liječniku, mogli su izaći u Grad, ali su znali da se do večeri moraju vratiti. Nisu bili životno ugroženi i nije bilo mučenja, iako je nekoliko zatočenih Židova umrlo u Kuparima i na Lopudu. - navodi.

- Židovi ostaju tu do kraja 1942. , kad ih Talijani sele u logor Kampor na Rabu gdje ostaju do pada Italije 1943. godine. Logor Kampor na Rabu bilo je puno strašniji od logora u Dubrovniku, uvjeti su bili nehumani, vladale su bolesti i glad. Kapitulacijom Italije 1943. godine, logor se raspušta. Nakon raspuštanja logora, stariji logoraši se razilaze po selima po Lici gdje ponovno padaju u ruke Njemcima i ustašama. Recimo, u Lici je zaklan dubrovački rabin Solomon Baruh,  ostali uhvaćeni Židovi, prebačeni su stočnim vagonima u KC logore u Njemačku od kuda su se samo pojedinci uspjeli vratiti, tako su se od jedne mnogobrojne dubrovačke židovske obitelji iz KC Aushwitza uspjele vratiti samo tri žene. Mlađi i sposobniji osnivaju Židovski rapski bataljon koji se priključuje partizanima, tu je bilo i Dubrovčana. - govori Radmila Šutalo. - dodala je.

Općenito bilo je tu raznih sudbina.

- Bilo je Židova koji su se skrivali po kućama. Jedna majka s kćerkom je skrivala cijeli rat svoja dva sina, radili su im torture, upadali svako malo u kuću. Nakon rata kćer je  morala na više operacija zbog posljedica premlaćivanja, imala je posljedica po zdravlje cijeli život. Ali braću je uspjela spasiti. Oni su poslije prebačeni preko Italije u zbjeg u Egiptu.  - ističe Šutalo.

- Bio je Židov koji je pošao kod velikog župana Ante Buća na razgovor jer nije mogao izdržati torture, a Buć mu je bio školski kolega. Bilo je grubljih tonova između njih dvojice taj dan. Kad se vratio kući sve živo je porazbijao i na kraju se ubio. - pojašnjava.

DUBROVAČKI PRAVEDNICI MEĐU NARODIMA

Odgovara na pitanje i je li bilo priča gdje bi Dubrovčani pomagali Židovima.

- Čula sam informacije da su pojedini Dubrovčani skrivali Židove po skladištima, ali za to nema nikakvih podataka i o tome ne mogu pisati. Vjerojatno je bilo pojedinačnih pokušaja pomoći, ali većina je ljudi ipak bila uz vlast. No, treba izdvojiti i neke zaslužne Dubrovčane, to su pravednici među narodima, najviše  priznanje koje se dobiva od države Izrael za one ne-Židove koji su pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. U Dubrovniku su to bili novinar  Rudimir Roter, porijeklom s Pelješca, koji je upravo na Pelješcu sakrivao svog prijatelja Židova iz Sarajeva i njegovu obitelj. Rudimir Roter danas ima i svoju ulicu u Dubrovniku. Osim njega tu su još i Miho i Velimir Ercegović koji su cijelo vrijeme rata pomagali i skrivali Židove, Elvira Kohn, poznata fotografkinja bila je jedna od njih. - riječi su Radmile Šutalo.

Za kraj otkrila je zašto baš Židovi, zašto se baš bavi s njima u svom radu.

- Prvo, nisam Židovka, nitko u obitelji mi nije Židov. Oduvijek me zanimala povijest, naročito manjine i marginalne skupine ljudi. Diplomirala sam na radu o Romima,  i htjela sam na tome i doktorirati. Ali, pokojni voditelj doktorskog studija „Povijest stanovništva“, akademik Nenad Vekarić mi je rekao da je osobno u svojim istraživanjima našao samo dva Roma u dubrovačkoj povijesti. Zato sam se odlučila za Židove i što više čitam o njima sve više me zanima njihova burna prošlost. Sve više se divim tom narodu. - zaključila je za Dubrovački dnevnik Radmila Šutalo.