test

Dubrovački ugostitelj: 'Platili bismo domaće radnike kao i strance, ali ih nema, otišli su ili žive od apartmana'

Autor: Aida Čakić Autori fotografija: Goran Kovacic/Pixsell
Zbog specifičnosti turističke sezone i dalje imamo velik problem oko pronalaska kvalitetne radne snage.

Prema podacima MUP-a, u 2022. godini do 31. svibnja izdano je ukupno 51.516 dozvola za boravak i rad stranih radnika u Hrvatskoj. U odnosu na 2021. godinu, kada je u istom razdoblju izdano 26.143 dozvola za boravak i rad, u ovoj godini zamjetno je povećanje izdanih dozvola za boravak i rad od čak 97 posto. Iako uvjeti rada i plaće u turizmu rastu iz godine u godinu, procjenjuje se da u ovom trenutku i dalje nedostaje više od 30 tisuća turističkih djelatnika. Nedostatak radne snage sve je očitiji i u tom sektoru jer se zbog pandemije dio radnika prekvalificirao te je, prema procjenama struke, više od deset tisuća ljudi otišlo iz turističke branše. 

U Dubrovniku kronično nedostaje radne snage. Što je dovelo do takvog stanja? Jesu li globalne okolnosti samo potaknule bijeg iz turizma s ciljem pronalaska boljeg i sigurnijeg posla? Gledajući s pozicije radnika, plaće u turizmu su godinama bile male, a radnike su najčešće izrabljivali. Tržište je učinilo svoje pa su mnogi odlučili iskušati svoju sreću radeći u inozemstvu. Danas mnogi govore kako se ovo stanje moglo prevenirati ili pak minimizirati potreba za uvozom radne snage tako što je trebalo povećati plaće domaćima. Zašto bi Dubrovčanin radio za pet tisuća kuna, a od toga izdvajao za podstanarski stan i hranu, dok je strancu plaća jednaka, a uz to su mu osigurani stan i hrana? O tim pitanjima porazgovarali smo s ljudima koji su na rukovodećim pozicijama u dubrovačkim ugostiteljskim objektima, a s ekonomskog gledišta stanje je prokomentirao analitičar Branimir Perković.

DOMAĆIH RADNIKA UOPĆE NEMA

Voditelj restorana u poslovnoj zoni kazao je kako njihov ugostiteljski objekt od ukupnog broja zaposlenih ima 80 posto domaćih, a 20 posto stranih državljana. Nedostatak radnika iz Dubrovnika tako su kod njih popunili sezonci koji su stigli iz Sjeverne Makedonije i Nepala koje je voditelj angažirao preko agencije za posredovanje pri zapošljavanju. U restoranu nema plaće ispod sedam tisuća, a govori kako su ove godine povećali davanja zbog inflacije.

- Zapošljavao bih domaće radnike, ali ih jednostavno nema. 'Naš' čovjek se uvijek cijenio i nije bilo toliko izrabljivanja kako se stvara dojam. Radnik mora nešto dati ako želi imati veliku plaću. Kod nas je posao opušten i nije na visokoj razini kao primjerice u povijesnoj jezgri. Dogodi mi se da radnike učim kako se otvara boca vina ili ih šaljem na lekcije iz engleskog jezika, a sve to bi se trebalo znati ako netko želi biti konobar – smatra ovaj voditelj restorana koji je i sam, dok je bio mlađi,  godinama radio kao konobar u povijesnoj jezgri gdje je dobro 'ispekao' posao.  Prema njegovim riječima, u to vrijeme se nije moglo raditi bez prethodnog znanja, dok se danas radnike ništa ne pita nego im se samo kaže kad da krenu raditi.

- Ne može mi netko doći i reći 'Dobar dan, ja bih bio kuhar, dajte mi plaću od 15 tisuća kuna'. Radnik se mora graditi. Mi imamo ljude koji su počeli raditi za pet tisuća kuna i sad im je plaća narasla za nekoliko tisuća jer su stekli znanja i iskustva. Jednostavno treba vremena za 'graditi' ljude – kazao je.

Iskustvo ga je naučili kako je teško postići održiv odnos sa strancima, posebice onim iz dalekih zemalja, jer oni nakon sezone odlaze.

- U Dubrovniku najčešće ostaju oni koji vrijede i niti jedan vlasnik ih neće pustiti nego će ih dobro platiti. Cijenim čovjeka koji radi dobar posao. Često nam dođu ljudi koji traže ogromne plaće, ali kad se traži odgovornost onda je nema – govori on.

Prisjeća se kako se prije uopće nije znalo za radne dozvole.

MLADI DANAS NE ŽELE PREVIŠE RADITI

- Dolazili su nam ljudi iz Slavonije, Zagreba i ostalih kontinentalnih dijelova, a uz njih radio je i veliki broj studenata. Takav sam bio i ja jer sam kao mladić želio zaraditi svoj novac. Čini se kako mladi danas to ne žele. Uništili su nas apartmani pa tako roditelji djeci kažu da ne rade jer se bave iznajmljivanjem. Također, veliki dio radnika iz ugostiteljstva počeo se baviti prijevozom putnika za platforme poput Ubera gdje je laka i dobra zarada. To nam je 'ubilo' turizam, a te dvije stvari su trebale biti zarada sa strane. Sve ide k tomu da će nas posluživati konobari iz Indije – smatra on.

Pojasnio nam je koliki je trošak za zapošljavanje stranca. Radna dozvola košta 700 kuna po osobi, na to ide trošak agencije za posredovanje koja uzima proviziju oko tisuću kuna po radniku, a neki uzimaju i do tri tisuće zbog velike potražnje. Osim tih izdataka, radnicima je plaćen najčešće zajednički smještaj.

- Imao sam negativna iskustva s pojedinima agencijama koje posreduju pri zapošljavanju. To je sve skupa jedna velika borba. S druge strane i država nas opterećuju s velikim porezima i izdacima poput doprinosa na veće plaće. Ponekad izgubim volju jer nemam s kim graditi stalni posao i provesti sve ideje – pojasnio je voditelj jednog dubrovačkog restorana.

Za komentar o zapošljavanju pitali smo i u jednom poznatom lapadskom restoranu koji većinom zapošljava strane državljane. Kod njih u restoranu je obrnuta situacija, od ukupnog broja zaposlenih 40 posto je domaćih, a 60 posto stranaca.

- Imamo svakakvih radnika koji dođu iz stranih zemalja. Na daljinu se svatko može predstaviti kako je najbolji, ali kad dođe onda se vidi kakvo je stvarno stanje – kazala je šefica kuhinje dodavši kako daje maksimum pri edukaciji radnika s ciljem da je svima lakše.

Ona u ovom restoranu radi osam godina i prisjeća se kako je bilo ranije.

- Kada sam počela raditi bilo je problema oko pronalaska kvalitetnih radnika. Tada su dolazili svakakvi ljudi i onda smo morali davati veće plaće. Zbog toga svega mislim kako su domaći radnici bili na neki način povrijeđeni pa su onda tražili ogromne plaće. Mi nemamo problema s iznosima, ali potrebno je odraditi posao za tako veliku  plaću i pokazati znanje – pojasnila je voditeljica kuhinje jednog restorana koji ima 30-ak zaposlenih. Najviše stranaca dolazi iz Sjeverne Makedonije, BiH, Srbije, Crne Gore i Filipina. 

IMA I DOBRIH I LOŠIH RADNIKA KAO I POSLODAVACA

- Trudimo se uputiti ljude u posao, ali najgore nam je kada netko ode usred sezone zbog neke gluposti ili mu netko ponudi posao za nekoliko stotina kuna više – govori ona.

U njihovom restoranu osoba koja pere suđe i radi osam sati dnevno plaćena je tisuću eura, a ostale pozicije su plaćene i više. 

- Ima i dobrih i loših poslodavaca kao i radnika. Čovjek teži ka nekom savršenstvu, ali to ne postoji - zaključila je šefica kuhinje jednog lapadskog restorana.

Ekonomski analitičar Branimir Perković tvrdi kako su stranim radnicima definitivno manje plaće.

- Prema informacijama koje sam dobio s HZZ-a, prosječna bruto plaća konobara u Hrvatskoj je oko sedam tisuća kuna, a kuhara oko 8.700 kuna. To su dva najtraženija zanimanja u turizmu. S druge strane, prema podacima HZZ-a prosječna plaća stranaca kojima je izdana dozvola za rad, u zanimanju konobar/konobarica, iznosi jedva nešto više od pet tisuća kuna, kao i kuhara - navodi Perković koji smatra kako to nisu zanemarive razlike u plaćama. 

Dodaje kako ipak treba gledati ukupan trošak radnika.

- Osim plaće potrebno je vrijeme da se osposobi novog radnika, eventualni smještaj, radne beneficije kao prehrana, i naravno po pitanju stranaca sami vremenski i financijski trošak papirologije i agencija za posredovanja. Moja procjena je da kada se svi troškovi ukalkuliraju u „cijenu“ stranaca, oni nisu bitno jeftiniji od domaćih radnika - smatra analitičar.

STRANCI SU MANJE PLAĆENI

Perković iznosi podatke koji govore o službenoj stopi nezaposlenosti u Splitsko-dalmatinskoj županije koja je najbliža Dubrovačko-neretvanskoj i ima slične probleme po pitanju pronalaska radne snage. Naime, kod njih je u ožujku ove godine stopa nezaposlenosti bila 13 posto. Unatoč tome, smatra Perković, poslodavci iz ove dvije županije ne mogu ‘povući’ te radnike. 

- Činjenica je da radnika nedostaje, a registrirana stopa nezaposlenosti u državni je ne baš toliko malih sedam posto, u nekim županijama, kao Splitskoj, i iznad deset posto. Teško je dati jednoznačan odgovor kako je došlo do toga. Dio se sigurno odnosi na sivu ekonomiju, ali ne vjerujem da je to primarni razlog. To uključuje neprijavljene radnike i rad ‘sa strane’. Ljudi imaju apartmane, ili unutar obitelji pomažu s apartmanima, neki rade i na poljoprivrednim gospodarstvima pa su službeno nezaposleni i redovito se javljaju na HZZ, ali u stvarnosti ne traže zaposlenje ili čekaju nekakav idealan posao, a u konačnici možda im i „rođo“ namjesti radno mjesto u javnom sektoru - naveo je Perković.

Dodaje kako je udio mladih koji su nezaposleni veliki.

- Oni realno nisu prisiljeni prihvatiti bilo kakav početni posao, jer je stopa mladih do 29 godina koji žive s roditeljima najveća u EU. Mladi ne žele prihvatiti bilo kakav posao, jer ga ne trebaju, a poslodavci s druge strane očekuju od mladih da odmah preuzmu posao na sebe kao netko tko radi godinama. Mislim da postoji nerealno očekivanje poslodavaca da im mladi radnici odmah mogu postati neto profitabilni. Nitko se nije rodio sa znanjem obavljanja određenog posla, i većina poslovnih vještina vezanih za određeni posao dolazi iz iskustva, a ne teorije. Poslodavci, posebno ovdje na jugu, očekuju od mladih postizanje pune produktivnosti već maltene prvog radnog dana, što nije realno. Situacija se promijenila, mladi s kojima su poslodavci u Hrvatskoj bili nestrpljivi su otišli u druge države EU i tamo napravili karijere, a poslodavci u Hrvatskoj su se naglo našli u njima neshvatljivoj situaciji da nitko ne želi raditi uz uvjete koji su do sada vladali na tržištu rada - zaključio je za Dubrovački dnevnik ekonomski analitičar Branimir Perković.

*Članak je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika

Popularni Članci